Do prije mjesec dana anonimna atletičarka Antonia Balek iz Kaštel Sućurca zadivila je svijet osvajanjem dvaju zlatnih odličja i postavljanjem svjetskih rekorda u bacanju koplja i kugle na Paraolimpijadi u Pekingu. Zaogrnuta hrvatskom zastavom i s medaljama oko vrata dočekana je na zagrebačkom aerodromu kao heroina, novine su se raspisale o njezinim tragedijama, mukotrpnom oporavku nakon teških prometnih nesreća i tri godine kome, svakodnevnim treninzima, neizmjernoj volji, upornosti i srčanosti koje su je i dovele na tron.
Kako se ne zna odmarati, a i sport je smisao njezina života, 40-godišnja Antonia je odmah nakon povratka nastavila trenirati na terenima ASK-a u Splitu, no nakon nekoliko dana ponovno se našla u središtu medijske pozornosti: lavina se zakotrljala kad je objavljeno da će je za njezine medalje i rekorde hrvatska Vlada nagraditi s više od 600.000 kuna, čime su paraolimpijci prvi put izjednačeni s olimpijcima. Potom je svog trenera Ivicu Jakeljića (39) optužila da joj je prijetio smrću – jer se usprotivila njegovoj “računici” o podjeli novca. On je, naime, predložio novčane nagrade za pomoćnog trenera te maserku, svoju suprugu, na što je Antonia burno reagirala jer smatra da nagradu zaslužuju njezini roditelji. Nije poštedjela ni svoju braću, koja za nju, veli, nikad nisu marila i ni u čemu joj pomagala, a sad je žele proglasiti psihički bolesnom osobom kako bi se domogli njezine imovine. Osim toga, stariji brat Vlado godinama je tuče, a nasilan je i prema njihovoj majci Cviti, u koju je ljetos uperio pištolj, a ona ju je zaštitila svojim tijelom u kolicima.
Hvalila se čak da je, kao policijska doušnica početkom 90-ih, bila zaslužna za hvatanje dilera droge, uvjeravala da su pisani tragovi o kobnoj prometnoj nesreći u Kaštelima prije šest godina, kao i liječnička dokumentacija o njezinu višegodišnjem stanju bez svijesti u različitim bolnicama, misteriozno nestali. U Kaštelima su potom krenule priče o tome da je promijenila ime i dva puta se udavala, a susjedi su počeli govorkati da zlatna paraolimpijka uopće nije invalid, da može hodati…
Promjene prezimena
Sve to zasjenilo je Antonijine medalje, a u tim teškim riječima svatko je iznosio vlastitu “istinu”. Da stvar ne izmakne kontroli, 6. rujna se oglasio Hrvatski paraolimpijski odbor, čiji je Etički odbor suspendirao Antoniju Balek, njezinog trenera Jakeljića i izbornika reprezentacije Branka Omazića. Pritom se, ističu u HPO-u, “ne dovodi u pitanje sjaj osvojenih medalja jer je Antonia Balek prošla sve propisane zdravstvene i kvalifikacijske postupke na nacionalnoj i međunarodnoj razini prije nastupa na Paraolimpijskim igrama u Pekingu.” No, pokrenuta je istraga radi utvrđivanja stvarnih činjenica koje su dovele do Antonijinih javnih istupa.
Svojih pet minuta slave, koje je zaslužila kao vrhunska sportašica, iz dana u dan pretvarala je u triler u nastavcima, u kojem je ona postala glavni lik. No, prečesto skače sama sebi u usta i, po svemu sudeći, djelomično je izmislila i vlastitu biografiju. Rođena je, naime, kao Ankica Bučević-Balek, 29. svibnja 1968., što potvrđuje i izvadak iz matice rođenih u Splitu. Taj se datum nalazi, primjerice, i na otpusnom pismu iz Kliničke bolnice Split, iz ožujka 2005., s dijagnozom miastenia gravis (distrofija mišića). No, od 2007. na specijalističkim nalazima – s posttraumatskom tetraplegijom (oduzetost nogu i ruku) i multiplom sklerozom (kronična bolest središnjeg živčanog sustava) – odjednom se pojavljuje – 1972. To je, kaže nam Antonia, ispravna godina njezina rođenja. Od 1982. preziva se samo Balek, što je vidljivo iz bilješke na poleđini rodnog lista, a 1991. je promijenila i ime i prezime te postala Antonia Radić (što je djevojačko prezime njezine majke). Kad se u siječnju 1993. u Trogiru udala za Petra Ivančića podrijetlom iz Livna, uzela je njegovo prezime. Razvela se u travnju 1995., i poslije samo jedanaest dana ponovno stala pred matičara. No, s Antom Kojundžićem, monterom suhe gradnje iz Kaštel Sućurca, s kojim je povremeno živjela i u Njemačkoj te ondje radila “na crno”, nije dočekala drugu godišnjicu braka. Nakon razvoda ponovno se zove – Antonia Balek.
– Dok smo bili zajedno, nije bila bolesna, niti se drogirala, što se spominje posljednjih dana, a nakon razvoda znali smo se još katkad susresti. No, već dugo nismo u kontaktu i ne znam što se s njom u međuvremenu događalo – kaže Antonijin drugi muž koji živi u Kaštel Sućurcu i nije se ponovno ženio.
Antonia Balek, međutim, niječe da se ikad udavala, kaže da su to pusti tračevi i namještaljke, a njezina majka veli da su to bili samo “promašaji” koje, uostalom, svatko doživi.
Antonijin brat Vlado (44), vozač u splitskom Prometu, kaže da su zavidni susjedi, koji iz svojih udaljenih okućnica ne mogu ni vidjeti njihovo dvorište, proširili glas da su Antoniju znali viđati kako se ondje šeće i dočekuje goste.
– Novine o nama stvaraju sliku kao o nesređenoj obitelji. Da je stvarno tako, zar bi nas petnaestero moglo živjeti u istoj kući?! Otac i majka počeli su je zidati kad su se iz Unešića 1961. doselili u Kaštel Sućurac. S njima danas živi Antonia, a svatko od nas trojice braće s vremenom je na tu staru kuću dozidao dom za svoju obitelj, tako da su sve četiri kuće spojene – kaže Vlado Balek, dok u dvorištu priprema janjetinu ispod peke za nedjeljni obiteljski objed. Vlado je otac dvojice sinova, najmlađi brat Ivica (32), zaposlen u policiji, također ima dva sina, a najstariji, 46-godišnji Joško, šef konobara u hotelu Resnik u Kaštel Štafiliću, otac je dviju kćeri.
– Iako je Antonia – veli Ivica Balek – posljednjih dana izrekla mnogo neistina na naš račun, ne prozivamo i ne osuđujemo je, ništa joj ne zamjeramo, a sva ova pompa loše utječe na nju. Ona, na žalost, ima psihičkih problema i stručnjaci bi se trebali pobrinuti za njezino zdravlje. Njoj treba pomoć, a našu pomoć odbija prihvatiti, stoga je najbolje, zaključili smo, odmaknuti se i ne proturječiti joj. Jer u suprotnom nastaje lom, razbjesni se, optužuje nas da joj prijetimo. Uvreda svim invalidima U kontroverzama oko Antonije Balek najupitnije su dvije navodne Antonijine prometne nesreće (koje uopće nisu zabilježene u Policijskoj upravi splitsko-dalmatinskoj), osobito druga 2002. u Kaštelima, nakon koje je, tvrdi, tri godine provela u komi i poslije ostala prikovana za invalidska kolica. Antonia je, kažu njezina braća, to prvi put izrekla u Pekingu nakon osvajanja medalja, i stoga su se oni nastojali distancirati od tih njezinih izjava. Nakon povratka u domovinu donekle je promijenila priču, tvrdeći da nije cijelo vrijeme bila u dubokoj komi dok je ležala u splitskoj bolnici te na zagrebačkom Rebru, nego se povremeno ipak budila, a svoje je prijašnje izjave pravdala – gubitkom pamćenja.
Za posjeta domu Balekovih u Kaštel Sućurcu i njezina majka Cvita nam je objašnjavala da su svi zapravo pogrešno shvatili njene izjave: tri godine je, kaže, trajao Antonijin oporavak, a ne koma. Antonia je, naime, odmalena bila boležljiva i često boravila u bolnici: zbog bronhijalne astme, Crohnove bolesti, dijabetesa, kroničnog hepatitisa C, uroloških problema, ozljede kralježnice, neuroloških smetnji…
Kaštelani uvjeravaju da bi svakako znali da je netko iz njihove sredine teško stradao i završio u dugogodišnjoj komi, stoga tu izmišljotinu nisu mogli “progutati”. U Udruzi tjelesnih invalida Kaštela, čija je Antonia članica dvije i pol godine, predsjednica Biserka Trebec kaže da nitko ne osporava njezin invaliditet, da su Antonijini sportski rezultati neupitni. Ali, zgranuti su neistinama koje je izrekla o sebi, i tim je svojim postupcima uvrijedila mnoge druge invalide. Zato je i, pretpostavljaju Kaštelani, izostao masovniji doček zlatne paraolimpijke na splitskom aerodromu nakon povratka iz Pekinga, kad ju je došlo pozdraviti i čestitati manje sugrađana negoli se očekivalo, a od obitelji došli su samo Antonijini roditelji i najstariji brat Joško.
– Ništa o sebi i svom životu nisam izmislila – ustrajna je Antonia Balek – ali u posljednje vrijeme se bojim za vlastiti život. Kako osoba u kolicima, svjesna sam svojih tjelesnih ograničenja, ali znam koja su moja prava i neću dopustiti da itko sa mnom manipulira. Nagradu koju očekujem za svoje zlatne medalje i svjetske rekorde potrošit ću na operaciju u Švicarskoj gdje mi liječnici daju šanse, doduše ne velike, da bih, možda, opet mogla stati na svoje noge.
Jagoda Zamoda
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 718 ili se pretplatite na PDF izdanje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....