Zagrebačka književnica i sveučilišna profesorica Julijana Matanović, rođena prije 50 godina u Gradačcu, a odrasla u Našicama i Osijeku, koja je za zbirku priča ‘Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka’ dobila nagradu Kiklop za najbolje prozno djelo godine, priznanje je proslavila sa sedmogodišnjom kćeri Magdalenom koju odgaja kao samohrana majka
S kim ste proslavili osvojenog Kiklopa? – Nagradu sam primila oko 14 sati u Puli, a već sam u 20 bila kod kuće u Zagrebu. Magdalena me odmah s vrata upitala jesam li dobila više glasova stručnog žirija ili publike te hoću li njoj darovati figuricu. Kiklopić je, čini se, nije previše impresionirao jer ga je ubrzo odložila na moj radni stol.
Koja vam je to književna nagrada po redu? – Lako ih je pobrojiti: nakon Sedam sekretara SKOJ-a prije dvadeset godina i dvije zavičajne, slavonske, ovo mi je prvi Kiklop. Dosad su bile samo nominacije. Koje vam je doba dana, ili noći, najinspirativnije za pisanje? – Oduvijek jutro, moja zelena soba, pogled na trešnjevačke krovove, telefon isključen, kava, i tišina. Uz to je povezana moja osobna teorija “čistoga mozga”: nezagađenost suludim informacijama.
Koja vas muška, a koja ženska osobina najviše intrigira kao književnicu? – Sve one koje nisu poželjne za stvarni život. Strpljivi i odgovorni gube pred onima koji imaju ozbiljne nedostatke. Falinke su vrijedne priče.
Pomažete li sedmogodišnjoj kćerkici Magdaleni, koja ide u prvi razred, pisati domaće zadaće? – Prvih mjesec dana sjedila sam uz nju, drugi sam samo promatrala, a u trećem mjesecu sam se počela pojavljivati kao revizor. Nije to samo težnja prema osamostaljivanju nego i moje suočenje s činjenicom da bih uskoro mogla pokleknuti pred brojem zakrivljenih i ravnih ploha nekoga geometrijskog tijela. Mudri se na vrijeme povuku.
Koje ste svoje knjige posvetili Magdaleni? – Dvije, “Kao da smo otac i kći” i “Laura nije samo anegdota”. U knjizi nagrađenoj Kiklopom nema izravne posvete, ali sam promociju organizirala na Magdalenin sedmi rođendan jer je jedna od središnjih priča – priča o njezinu ocu, koju smo na predstavljanju i čitali. Sljedeće godine uslijedit će prava posveta: knjiga priča kojima su povodi Magdalenine rečenice, poput one: “Ne brini se, mama, sašit ću ti haljinu od brusnica i mraka”.
Koje vas je kćerino pitanje u posljednje vrijeme razveselilo? – Nakon što smo u subotu u HNK odgledale “Orašara”, pitala me – je li ona dobro shvatila da se u baletu priča plesom i tijelom?
Za što biste, osim pisanja, voljeli imati talenta? – Za atletiku – posebice trčanje preko zapreka, skok uvis, udalj – a katkad i za boks. Da one od kojih ne mogu pobjeći, preko čijih podvala ne mogu preskočiti ili odskočiti, mogu jednostavno, u žaru natjecanja, bubnuti šakom u obraz.
Biografiju koje poznate žene biste željeli napisati? – Trenutačno nijedne. Prije četiri godine započela sam biografiju Marije Jurić Zagorke. I obavila povelik posao. Ministarstvo kulture odbilo je moj projekt, a ja sam planirala knjigu dovršiti do 50. godišnjice autoričine smrti, 2007. Bila sam ogorčena, gotovo kao i sama Zagorka u tekstu “Što je moja krivnja”. I uz neki ovnovski inat zatvorila sam dokument. Tragovi lošeg osjećanja još su u meni.
Što je za vas sreća? – Potpisujem sve one stihove koje u pjesmi “Za mene je sreća” tako divno izvodi Gabi Novak.
Koje događaje smatrate životnom prekretnicom? – Svaki učinjeni korak je prekretnica za nešto. Baš svaki, čak i onaj koji nas je doveo u nepoznato i izgubljeno. Ako moram izdvojiti jednu prekretnicu, reći ću da se ona zove: Magdalenino rođenje. Nakon 15. travnja 2002. i sama sam postala bolji čovjek.
Jagoda Zamoda
