Zagrebačka glumica Ecija Ojdanić, rođena prije 35 godina u Drnišu, već dvije godine ima status slobodne umjetnice, no radi više nego ikad. Osim nekoliko predstava u zagrebačkom HNK i “Vidri” te zadarskom teatru, glumila je u filmovima “Pravo čudo” Lukasa Nole, “Iza stakla” Zrinka Ogreste i “Tri priče o nespavanju” Tomislava Radića te serijalima “Kazalište u kući”, “Operacija Kajman” i “Mamutica”, koja se trenutno prikazuje. Čini se, međutim, da atraktivnoj glumici nije dosta posla pa je – osnovala vlastito kazalište. Nazvala ga je Moruzgva – što je vrsta morske vlasulje.
Vatreno krštenje svog teatra doživjet će s predstavom “Gola u kavezu”, čija će premijera biti 23. ožujka na pozornici zagrebačke “Vidre”.
Kako ste se odlučili zaploviti nesigurnim vodama s vlastitim teatrom? – Htjela sam svoje kazalište kako bih sama birala tekstove, režisere i glumce, htjela sam jednostavno raditi ono što želim i kada poželim. Svidio mi se tekst Olje Runjić, koja je bila koscenaristica serijala “Kazalište u kući”, jer govori o trima ženama u tridesetim godinama, u dobi u kojoj sam i sama. Glumimo ih Barbara Nola, Ana Begić i ja, a redatelj nam je Ivan Leo Lemo.
Kad ste “otkrili” svoje menadžerske sposobnosti? – Tek sada, kad sam, priznajem, i samu sebe iznenadila. Nije mi bilo ugodno hodati okolo i tražiti novac, objašnjavati što radimo, no izgleda da je naš projekt prepoznat: pomogli su nam Gradski ured za kulturu, Ured za ravnopravnost spolova, Iskon i Lantea grupa. Stoput sam htjela odustati, no ovo je dokaz da kad nešto zaista jako želiš, cijeli svijet se uroti da ti u tome i pomogne.
Pomaže li glumcu često pojavljivanje u novinama i na televiziji? – Nisam u to sigurna. Mislim da je dužnost glumca, redatelja ili pjevača da javnosti predstavi svoju predstavu, film ili CD, no nepotrebno pojavljivanje u medijima nikome nije donijelo ništa dobroga.
Mislite li pri tome na svoj slučaj – kad ste prije tri godine zbog burnog razvoda bili na svim naslovnicama? – To je bila jedna grozna pogreška. Mislila sam da ljudima mogu ispričati istinu, no ispalo je potpuno drugačije. Sve se otelo kontroli.
Jeste li nakon toga postali oprezniji: je li pri tome najviše “stradao” redatelj Robert Orhel s kojim ste sada u vezi? – I te kako sam postala oprezna. Robi je morao proći dvostruku provjeru. Kad se jednom opečeš, pušeš i na hladno. No, Robi je rijetko poštena osoba. Prošao je ispit i kod moje kćerkice Cvite: njih dvoje imaju predivan odnos. Naravno, Cvita ima svog tatu koji će uvijek biti njezin tata, no živi sa mnom i Robijem te mi je bitno da se njih dvoje slažu.
Nedavno ste završili snimanje serijala “Mamutica” koji je Robert Orhel režirao: kakav je bio vaš odnos na setu? – Prema meni je bio čak oštriji nego prema drugim kolegama, ali i ja sam se drugačije ponašala: na primjer, pazila sam da ne budem previše u kadru, da netko ne pomisli da sam protežirana.
Što ste pomislili kad vam je ponuđena uloga majke tinejdžera kojeg glumi Filip Križan, od vas mlađi samo 13 godina? – Najprije sam bila sretna što su mi dali ulogu zrele žene sa stvarnim problemima, no kad se Filip pojavio na prvoj probi, pomislila sam: “Kako ja to, zapravo, izgledam?”
Pomaže li vam Robert Orhel u vašem novom projektu? – Samo kao psihološka podrška. Zaokupljen je pisanjem scenarija za svoj prvi dugometražni film tako da smo – za sada – svatko u svom projektu.
Je li vam on, kao glumici, najbolji kritičar? – Robi je vrlo strog kritičar, kao uostalom i moji roditelji i sestra. Zapravo, nikad nisam imala nekoga tko bi me slijepo obožavao kao glumicu. Naravno, svima njima sam najdraža glumica na svijetu, no svi su vrlo oštri i bolno iskreni u kritikama mojih nastupa. To mi obično kažu odmah nakon premijere, kad sam osjetljiva, jer mi se emocije još nisu slegnule. A tada mi netko od mojih najdražih umjesto čestitke kaže: “Pa mogla si ti to i bolje”. Tada stvarno poludim pa sam ih lijepo zamolila da me bar za premijernu noć poštede komentara.
Možete li se gledati na ekranu, malom i velikom? – Teško, ali mislim da je to potrebno da bi se vidjele pogreške. Na prvo gledanje sa si uvijek najgora. Onda pogledam drugi put, pa mi nije toliko loše, a tek treći put se priberem i gledam gdje sam pogriješila i što sam mogla drugačije napraviti.
Prije četiri mjeseca bila je premijera filma “Tri priče o nespavanju” u kojem glumite majku bebe koja stalno plače. Kakvo vam je to bilo iskustvo kao glumici, ali i kao majci? – Snimajući taj film isplakala sam se kao nikad. Sjetila sam se neprospavanih noći s Cvitom, osjećaja osamljenosti i svega onoga kroz što prolaze mlade majke. To mi je, zapravo, bila neka vrsta katarze. Ta mi je uloga jako draga jer je redatelj Tomislav Radić izvrstan pedagog, koji me na pametan način, razgovorom, doveo do toga da budem spremna za ulogu i da dam najbolje od sebe. Naravno da smo svi pazili na mog malog partnera, tromjesečnog Blaža. Cijelo vrijeme snimanja s nama je bila i njegova mama, tako da te scene na filmu izgledaju gore nego što je bilo na snimanju.
Koliko vremena uspijevate provoditi s kćerkicom Cvitom? – Kako sam slobodnjak, imam više vremena i za sebe i za nju. Cvita ima tri godine, ide u vrtić, vrlo je društvena i jako voli djecu pa često idemo u park gdje sam upoznala puno mama s kojima se družim i privatno. Cvita obožava kazalište, pogledale smo sve dječje predstave koje su na repertoaru u Zagrebu, a predstavu “I opet… Miffy” u kazalištu Trešnja gledali smo šest puta, a spremamo se i sedmi.
Biste li željeli imati još djece? – Majčinski sam tip, obožavam biti mama. Ništa mi u vezi s Cvitom nije teško. Voljela bih biti okružena čoporom djece. Realno, željela bih još barem dvoje.
U kakvoj ste obitelji odrasli? – Rođena sa u Drnišu, a odrasla sam u Splitu, u velikoj tradicionalnoj dalmatinskoj obitelji, uz sestru Ilijanu i brata Jakšu, koji je na žalost prije deset godina poginuo. To je naša velika obiteljska tragedija koja nas je još više povezala.
Koliko često odlazite u Split? – Na žalost, zbog posla rijetko. No, sve blagdane provodimo zajedno: kad mi ne odemo u Split, moji dođu u Zagreb. I, naravno, ljeti smo obvezno dolje, a telefonski razgovaramo svaki dan.
Jeste li oduvijek željeli postati glumica? – U školi sam bila odlična učenica, a iako sam bila u dramskoj grupi, nikad nisam razmišljala o glumi. Željela sam studirati pravo jer mi je tata bio sudac, ili jezike. No, moja me profesorica književnosti uvjerila da sam talentirana za glumu i da bih se trebala upisati na Akademiju dramske umjetnosti. Tako sam otišla na prijamni u Zagreb i od prve su me primili. Da nisu, mislim da ne bih više pokušavala jer sam istodobno prošla i na prijamnom za engleski i talijanski, a ni mojima baš nije bilo drago što želim studirati glumu.
Sjećate li se prvog dolaska u Zagreb? – Odlično ga se sjećam jer se tada kopao cijeli grad i jedva sam se snalazila po razrovanim ulicama. Trebalo mi je gotovo sat vremena da od Trga bana Jelačića dođem do akademije, za što inače treba desetak minuta.
Kako ste se kao Dalmatinka priviknuli na zagrebačke zime? – Jako teško. Te prve godine, dobro se sjećam, sunce nije izašlo četrdeset dana, a padao je i snijeg kojem sam prkosila u čizmama s visokim potpeticama. Mi iz Dalmacije nismo ni znali što su buce: kod nas kad padne snijeg, škola ne radi pet dana. S vremenom sam se opametila pa sada imam kompletnu zimsku opremu.
Kako ste se odijevali u studentskim danima? – Taj bih stil nazvala eksperimentalnim. Frizuru i boju kose mijenjala sam gotovo svaki mjesec. Isprobala sam sve boje, od garavocrne do crvene, platinastoplave i smeđe. A što se tiče odjeće, na sebe sam stavljala svašta. Danas sam najsklonija ženstvenom stilu, s mnogo haljina.
Čega ima najviše u vašem ormaru? – Kao i svaka žena slaba sam na cipele. Obožavam haljine, ali nosim i trenirke i traperice, što mi je prije bilo nezamislivo. Nisam toliko opterećena izgledom kao prije, što ima veze, mislim, sa samopouzdanjem.
Kupujete li odjeću i obuću s potpisom? – Ne, jer mi je zaista glupo dati nekoliko tisuća kuna za haljinu u kojoj se možeš samo jednom pojaviti. Jer, ako si dva puta u istome, mediji te razapnu na križ kao modnu pogrešku. Inače mi je besmisleno trošiti mnogo novca za odjeću. Kupujem u dućanima poput Top Shopa, Zare ili Manga, a za neke posebne prilike odlučim se za nekog domaćeg kreatora.
Jeste li se kada angažirali stilista? – Nikad, jer je za mene odijevanje izraz osobnosti.
Je li vaša zavidna linija rezultat neke uspješne dijete? – Mislim da je moja linija rezultat zrelosti. Nekako su mi se posložile stvari u glavni. Tek kad sam odustala od dijeta i počela se zdravo hraniti, bez masnoća, šećera i slatkoga, višak kila je nestao. Ali redovito vježbam, a vrlo sam ponosna jer sam prije osam mjeseci prestala pušiti, a nisam dobila niti kilogram.
Biste li se podvrgnuli nekoj estetskoj operaciji? – Nekako me strah svih tih operacija, iako imam popis što bih sve mogla napraviti. Mislim da je najljepši izgled onaj prirodni – potpomognut zdravim načinom života.
Ines Stipetić