Žena zna što joj najviše treba

Nema žene koja se ne želi svidjeti, koja ne želi privući nečiju pažnju, pa ne mora to čak uvijek biti samo pažnja nekog muškarca – iako je to i najprirodnije pa i najnormalnije. Jer, ti nesretni muškarci su, ma tko što rekao, ipak najčešće naša preokupacija, bilo da nam se sviđaju, ali i da su nam mrski. A mrski postaju kad su nam se zamjerili, kad su nas ostavili, kad su nas na bilo koji način povrijedili ili, naprosto, kad su nam dali do znanja da ih ne zanimamo. Jer, teško da se išta može uspoređivati sa ženskom taštinom! I ma kako tvrdili ili se zavaravali da nas nije briga za njihovo mišljenje, u nama počinje tinjati “želja za osvetom”. I malo koja od nas to i ne počne činiti. I najčešće griješi. Zašto, pitat će me mnoge, ali odgovor i nije tako težak ni zapetljan. Misleći da se osvećujemo njima, i ma kako perfidno “pripremili tu igru”, osvećujemo se sebi. Najčešće nam ne uspijeva ono što želimo, jer frustracija koja se pritom u nama gomila, nagrđuje nas, ogrubljuje nas, lica nam pretvara u maske koje nikoga ne mogu privući, ali s njihova izgleda može se štošta “pročitati” – ljutnja, nezadovoljstvo, grubost, pa u nekim slučajevima čak i neke blaže psihičke smetnje koje pokušavamo “liječiti” kojekakvim lijekovima, i onima koje nam propisuje liječnik, ali i onima – “sam svoj doktor”. Ja sam jedna od onih osoba koja apsolutno preporučuje odlazak liječniku kad su bolesti u pitanju, ali za “stanje duha” svatko je ipak sam odgovoran. U životu sam imala mnogo, mnogo primjera za to. O mnogima sam i pisala, a o mnogima tek hoću. Na to me uvijek “natjera” netko od meni znanih i zanimljivih ljudi, onih za koje mislim da mogu zanimati i moje čitatelje. A pogotovo ako procijenim da nose poruku i onima kojima se tako nešto slično desilo. Neki dan sam srela kćer svoje susjede, ženu koja je ušla u četrdesete, koja je, barem sam tako čula od njezine majke, imala kojekakvih ljubavnih problema, koja je sve činila da se izvuče iz svega toga, ali bilo je teško. Bilo mi ju je užasno žao, ali niti sam što mogla niti sam za to pozvana da joj pomognem. Tih godinu ili nešto više nalikovala mi je na ženu kojoj je, u najmanju ruku – dosta života. Nisam ni s kim o tome razgovarala, ali činilo mi se da su je i drugi sa sažaljenjem gledali. No, sad mi se učinila drugačijom. Imala sam dojam da se pomladila, da nekako čak i hoda uspravnije, da se i smješka, da se, najvjerojatnije, izvukla iz pakla u kojem je sigurno bila. A kako i ne bi!

Ostavljena, s djetetom koje je sve više tražilo, a ona mu je sve manje mogla pružiti, bila je sigurno sve očajnija. Primjećivalo se na svemu. Čak i po hodu, ali još najviše po podočnjacima koji su bili tako izraženi kao da joj je barem desetak godina više. Nije mi bilo ni na kraj pameti da je pitam što se desilo, ali sam pretpostavila da je sigurno nekoga našla kad su te promjene tako očite. Znala sam, dabome iz vlastitog iskustva, da se nigdje kao na ženinom licu ne može iščitati je li vodila skoro ljubav. Za ovu sam bila sigurna da je konačno sad i to počela. Znajući što svakoj ženi znači kompliment, to sam učinila i njoj: – Klara – počela sam – još malo pa te ne bih prepoznala. Izgledaš sjajno! Tako mi je drago. Ali, neću te ni pitati što je tome uzrok jer ga naslućujem. Ti znaš moju uzrečicu – klin se klinom izbija! A seks liječi sve! Pa, ako je išta vezano uz to, hvala Bogu! Vidjela sam da joj je moj kompliment drag, ali, očito, nije još bila spremna za duge razgovore, čak je više promumljala nego je to željela, rekavši mi da se posvetila sebi, da je odlučila svoj život uzeti u svoje ruke. I opet mi to baš i nije govorilo mnogo, ali i dalje sam držala da je tomu razlog – neki novi muškarac. No, na odgovor nisam morala dugo čekati. Tek koji dan poslije srela sam i njezinu majku, ali sad sam i njoj rekla ono što sam i Klari. I doznala sam ono što me zanimalo. Istina je da je Klara našla ljubavnika, udovca bez djece, vrsnog inženjera, koji je bio sušta suprotnost njezinom mužu, ali, našla ga je tek kad se i sama smirila, kad se posvetila sebi, kad je sve činila da je doista netko i primijeti. Onakvu kakvu smo je viđali poslije rastave, sigurno nikom ne bi zapala za oko. Nije joj bilo lako – počela je priču njezina majka. – Ali shvatila je da od tugovanja i razbijanja glave pitanjima; zašto se to moralo desiti meni, zar je ta druga vrednija i bolja, zar je ljepša, što ona ima što ja nemam čime ga je privukla – nema ništa. I jedno jutro mi je za kavom rekla da okreće novu stranicu u svom životu. Uredila se za odlazak na posao pomnije nego inače, ali ono glavno tek je slijedilo. Čula sam je nakon povratka kući kako govori o odlasku na “dotjerivanje lica” putem vakuuma, sasvim bezbolno, ugodno i čudotvorno, kako je govorila svojoj prijateljici, i ne previše skupo, a potom i na posebnu masažu na “krevet za opuštanje” koji nije samo to. Čini se da je spomenula “migun” čije su moći čudesne. Objašnjavala je dalje što uopće znači ta riječ da bih i ja saznala da je to kovanica od dviju korejskih riječi – mi (ljepota) i gun (zdravlje).

Ako moje dijete opet bude zdravo i lijepo, pomislila sam da mojoj sreći neće biti kraja. Ona je bila toliko ushićena svim time da je do detalja objašnjavala kako i na što taj čudesan krevet utječe. Shvatila sam – na cijelo tijelo djeluje relaksirajuće, potiče cirkulaciju, bori se protiv svih vrsta boli, ali i ono što je nju naročito mučilo – nesanice, do održavanja tjelesne težine. I možda najvažnije za nju – smanjuje stres. Slušala sam je pitajući se otkud sad to, što sve to znači, ali ni ja se nisam još usudila ništa reći. Bilo mi je drago da je krenula bilo kamo, da se uhvatila sebe, kako bi znala govoriti joj čak i prijateljica koja je imala sličnu sudbinu njezinoj, ali ne i njezino ponašanje. Mira je sve znala, sve probala, ona je prva otkrivala ono što se negdje dešava, ona je preporučavala svima što da rade i kako da se ponašaju. A kad sam saznala da to nije tek obično muljanje i zavaravanje, da to vodi liječnica koja je čak i meni bila znana, gospođa Vesna Gorički, znala sam da je moje dijete na pravom putu da ne zaboravi što joj se sve izdešavalo, nego da se uhvati sa svime u koštac. Počela sam se ponašati kao svaka majka. Tražila sam dodatne informacije o svemu što sam čula, a kad sam i sama nešto o tome čitala u popularnom časopisu Doktor u kući, odlučila sam joj se i sama pridružiti kad za to dođe vrijeme. Čak sam u jednom momentu pomislila da i taj vakuum kojim se tretira lice možda ne bi bio loš i za mene. Nisam imala iluzija da će me silno pomladiti, ali sigurno će mi omekšati lice, učiniti ga elastičnijim, blažim, a samim time i ljepšim. Ja se i inače bojim operacija, pa zašto ne bih pokušala s tim, a ne odmah “ići pod nož” i činiti tko zna kakve sve ne liftinge. I, eto, što ti je život! Nešto što nam se čini da nas je uništilo, možda nam je otvorilo i pokazalo na neke druge puteve kojima se može kretati i biti, što je još i najvažnije, sretan. I opet se potvrdilo ono što neprestance ponavljam – nema boli, nema nesreće koja bi nas smjela toliko uništiti da se zapustimo, da se zavučemo u četiri zida i da – kukamo. Ako nas je netko povrijedio, a najčešće su i najteže boli one koje nam učini muškarac, nemojmo mu se svetiti onako kako je to činila Klara u početku. Stisnimo zube i počnimo živjeti onako kako to nitko ne očekuje, pa čak ni mi sami. Zapamtite, najvažnije je da kraj jedne veze bude i početak druge. Preporučam i vakuum i migun, ali sve to nadopunjeno seksom! Seks, dokazano je, i tako liječi sve.