Žene je najlakše osvojiti cvijećem

Da su muškarci samo malo bolji psiholozi, ili da se samo malo više potrude, mogli bi svaku ženu “motati oko prsta”, mogli bi biti gospodari situacije i u kući i izvan nje. A ovako, dešava se obratno – zbog nepažnje ili zbog inertnosti, a ja to najčešće nazivam i lijenosti, oni su zapravo – ono što ne bi trebali biti – vječiti krivci i pokajnici. Ili barem glume da se tako osjećaju, opet da bi izbjegli “zasluženu kaznu”.

I što je najgore, pritom se žene na njih čak i sažale. No, kad bi shvatili što to znači, vjerojatno bi se trgnuli. Jer, kad žena počne žaliti muškarca – teško njemu, ili što je još gore – jadan on! Znala sam se često pitati razmišljaju li oni o ženama na način na koji bi trebali, pitaju li se što žena voli, čime će je obradovati i što učiniti da od nje stvore ono što priželjkuju da bude – vedra, draga, nasmijana i raspoložena, da im kuća bude mjesto u koje jedva čekaju da se vrate.

Na žalost, ma koliko se njima bavila, ma koliko iskustva imala, malo je onih kojima smo bile i ostale – jedina preokupacija. Tražila sam uzroke takvog ponašanja, pokušala ih čak i shvatiti, ali i tad bi se najviše zadržala na jednom – sve je to stvar odgoja! Možda oni i nisu svemu tome krivi, jer, odgajani da budu središte svijeta, miljenici najčešće svojih majki, i ti muški samoljupci kasnije najčešće “ljube samo svoju sliku”.

I u nama ženama javljaju se vječne dvojbe. Može li se što učiniti da ih osvijestimo, da ih “prisilimo” da razmišljaju na način kako mi želimo, i hoćemo li ikad moći od njih učiniti nešto suprotno od onoga što su činile “njihove mile majke”. Uvijek kažem da pametna žena sve može, da je sve u njezinim rukama, ali ništa ne ide preko noći, a još manje silom. I što je još važno – nema generaliziranja, nema recepta, ali svaki je pokušaj hvale vrijedan. Mudra i lukava žena može više od bilo koga.

Pitam se je li se ikad ijedan muškarac, “ničim izazvan”, upitao što bi to njegovu ženu posebno obradovalo, što bi je potaknulo da “bude onakva kakva je bila nekad”.

Recimo, pođimo od onoga što svaka žena voli, a svaki muškarac neću reći baš mrzi, ali nije mu drago da ga se vidi kako s buketom cvijeća “hita kući”. Zašto im je to tako teško, pa čak i mrsko, sam Bog zna. Međutim, kad bi znali koliko bi im to cvijeće pomoglo u raznim, za njih teškim, situacijama, češće bi ga nosili.

Uvijek imam na pameti Brigitu i Marka kad razmišljam o cvijeću. Oni su se jedno jutro zbog gluposti, kako se to i inače dešava, rastali uz tko zna kakva sve ne vrijeđanja. Ona je čak rekla nešto što nije mislila: “Naći ću si nekoga tko me neće tako malo cijeniti i toliko vrijeđati!” Marko joj nije ostao dužan, to ga je cijeli dan stajalo neraspoloženja na poslu. Osjećao se krivim, a nije znao kako da to ispravi, svjestan da je Brigita silno promijenila njegov život nabolje. Zahvaljujući samo njoj završio je fakultet, ona mu je našla mjesto u uredu gdje je prije i ona radila, i na kraju je on postao šef.

Za vrijeme kave, uočivši njegovo neraspoloženje, tajnica ga je upitala je li se što desilo i može li mu kako pomoći. Kad je čula razlog, i njegovo grizodušje, pametna mlada žena samo je rekla: “Što se uzrujavate zbog toga? Kupite joj cvijeće, ispričajte joj se i bit će sve dobro.” Marko ju je poslušao, tim prije što mu se nije ništa činilo lakšim. Iako je slovio za čovjeka koji ne “otvara novčanik” baš lako, ovaj se put razbahatio – kupio joj je cvijeće za koje je znao da najviše voli – žute ruže. No, problem je nastao kad ga je trebao nositi. Ali, želja da mu oprosti natjerala ga je i na taj “podvig”.

Ugledavši taj prekrasan buket, nije trebao reći ni riječi. Njezine oči pune suza govorile su sve, ali i njega su ponukale da lako izgovori riječ koja mu nije baš bila tako česta na usnama – oprosti. I dalje je sve teklo kao u priči. Više se nije znalo tko koga moli za oprost, tko se kome više ispričava. Njegov dar ju je tako dirnuo da je cijelu večer “letjela” po kući, ugađala mu kao nikad. I sve je završilo ondje gdje je i trebalo – u krevetu. Pokazalo se da je poslije svađe najdraže mirenje, da ono što dan rastavi, noć pomiri.

Muškarci nisu ni svjesni kako je njima, zapravo, s nama ženama lako. Kad bi to znali, svako jutro prije nego što odu na posao, podijelili bi nam toliko komplimenta da bi im se to stostruko vratilo. A povratak kući s cvijećem odveo bi ih izravno “u raj”. Ovako, svađa na svađu, pa makar počinjale i sitnicama, ne završavaju uvijek onako kako mislimo da hoće. Ne treba zaboraviti da su žene veliki diplomati. Da nije tako, po muškarcima bi se brakovi raspadali kao da su od sapunice.

No, vratimo se našoj temi, i cvijeću. Oni kojima je ono pomoglo, najbolje znaju kad upotrijebiti “lijek protiv svih nesporazuma”. Nisam se voljela petljati u tuđe živote, a kad bih davala savjete, uvijek bih to činila na upite onih kojima su trebali. I pritom sam ponavljala ono što činim i danas – rastava neka bude ono zadnje! A neki put sam bila i sama svjedokom “nestašnosti” mojih i prijatelja i znanaca.

I sad se znam nasmijati kako sam vidjela muža svoje drage prijateljice kako “hita” s buketom predivnih ruža, ali ne k njoj nego k ljubavnici. Dabome da joj nisam nikad ništa rekla, ali jesam njemu kad je za njihovu godišnjicu s istim takvim buketom, možda čak i kojom ružom manje, čestitao svojoj ženi godišnjicu. Tek sam mu tad dala do znanja da se takve stvari ne čine. Kad varaš, varaj sa stilom! Ne zbog one koju varaš, jer varaš obje, nego zbog sebe.

Ali, muškarci su takvi. Ni tu nisu inventivni, i tu idu linijom manjeg otpora. Ja bih mu manje zamjerila prevaru nego to što se nije ni potrudio da obje žene daruje različito. Jer, obje su to, možda će vam se činiti čudnim, i zaslužile. Doduše, kad sam poslije tko zna koliko godina vidjela da se i moja prijateljica nekako “čudno ponaša”, i kad sam u sobi primijetila jedan sasvim drugačiji buket, shvatila sam sve – ovdje se vraća milo za drago. Na moj upit od koga joj je taj prekrasan buket, čula sam tek odgovor – od onoga kome je do mene stalo. I sve se tako ispremiješalo. Ili kako sam znala i sama reći – sve dođe na svoje.

Poslije mi je ispričala da se zaljubila, da je zamalo ostavila muža, ali na kraju, kako mi je rekla, buket njegovih tulipana spasio je situaciju. Ja sam sve shvatila. Ona druga više ne postoji. Valjda je saznala da je dobivala iste bukete kao i žena, ili je žena, dobivši tulipane u svako vrijeme, prestala se oduševljavati njegovim ružama.

I sama sam ljubiteljica cvijeća. Nadobivala sam ga se u životu ne znam ni sama koliko. U različitim prilikama i od različitih muškaraca, pa ne uvijek i od ljubavnika. Ali, da me i buket mogao privući nekome, to je točno. Ipak, nisam baš nijedan sačuvala, još manje osušila kao što sam to učinila s buketom koji mi je darovao Milki, moj sadašnji muž.

Kad je prvi put došao k meni u posjet, bila sam iznenađena ljepotom buketa od divnih bijelih ruža, bijelih orhideja i bijelih tulipana. Je li to bio razlog da mi se odmah svidio, da sam ga “uplela” u svoju mrežu, Čak i ne znam, ali da mi je “dao misliti”, pa i u ovim godinama, bilo je sigurno. I bez cvijeća mi je izgledao kao gospodin, a taj buket u njegovim rukama, činio ga je još većim. Možda mnogi muškarci ne razumiju taj “govor cvijeća”, ali to čak nije ni važno. Neka ga kupuju, neka ga daruju, pa će, možda, s vremenom shvatiti što on ženi znači.