Već mi se kosa diže na glavi od tih silnih upozorenja – ne možemo živjeti preko svojih mogućnosti, moramo paziti na svaku lipu, nema više razbacivanja, ozbiljna su vremena…
Pa, za mene i meni slične, uvijek su bila takva. Nikad se ni s čim nisam razbacivala, uvijek sam trošila koliko sam mislila da treba, ali i štedjela ondje gdje je to bilo moguće i kad je to imalo smisla. Za Židove se i tako kaže da su, ne škrti, ali da su racionalni. Neki kažu da je to isto, ali varaju se.
Kad sve to slušamo, čak se i uplašimo. Ne misli se, valjda, pod tim da ćemo hodati u dronjcima, da ćemo krpati odjeću kako su se nekad krpale čak i kuhinjske krpe? Nećemo se, sigurno, lišiti sve one ljepote koja i život čini takvim. Jednom je jedan Talijan rekao da ga ništa ne može toliko obradovati i raspoložiti, pa čak i da zaboravi na sve svoje brige, koliko lijepa i dotjerana žena. A noć provedena s takvom, daje mu snagu za – život. Smije li ijedna žena preko ove ispovijesti preći da se ne zamisli?
Pročitajte ostatak kolumne Žuži Jelinek