Žene su se tukle za mene

Nije mi bilo teško uživjeti se u ulogu zavodnika u "Čaroliji", samo sam se trebao prisjetiti vremena kad sam djevojke mijenjao kao čarape. No, za mene je to daleka prošlost. Danas sam obiteljski čovjek i svaki slobodan trenutak provodim sa suprugom Michelom i naše troje djece, Beatrice, Tomasom i Benedettom – kaže talijanski glumac Massimo Bulla, 36-godišnja zvijezda "Čarolije", s kojim smo razgovarali u stanci snimanja u Rimu. U devetom nastavku popularnog TV serijala producenti su mu dodijelili jednu od tri glavne uloge: Massimo igra estetskog kirurga Davida Curtija, čija je životna ljubav Elena Curti, supruga njegovog brata Alberta. Massimo Bulla i prije "Čarolije" bio je dobro poznat talijanskoj publici: proslavio se ulogama u sapunicama "Centovetrine", "Un posto al sole" i "La squadra", a prije nego što je postao glumac, godinama je radio kao model i snimao reklame. Nosio je i revije modnih kuća Armani, Ferre i Valentino, a bio je i zaštitno lice svjetske kampanje za alkoholno piće bailey’s.

Kako objašnjavate svoju naglu promjenu od nezasitnog zavodnika do uzornog obiteljskog čovjeka? – Moj život potpuno se promijenio otkako sam prije pet godina upoznao Michelu. Susreli smo se na dočeku Nove 2002. u zimovalištu Valle D’Aosta, kamo sam doputovao s društvom iz svog rodnog grada Gallarate. Netko od mojih prijatelja je pozvao i Michelu, tada studenticu filozofije, da nam se pridruži. Već na prvi pogled učinila mi se posebnom: sviđalo mi se kako razgovara, kako se smije i doživljava svijet. Nakon nekoliko dana, vraćajući se iz šetnje, shvatio sam da se neizmjerno radujem što ću je ponovno vidjeti: istodobno sam bio blažen, uznemiren i sretan. Tada sam shvatio da sam se zaljubio i da je Michela djevojka koju sam cijeli život tražio.

Kako ste živjeli dotad? – Moj ljubavni život, ako je ta riječ uopće primjerena jer između mene i mojih tadašnjih partnerica nije bilo pravih emocija, bio je vrlo buran i neuredan. Deset godina upuštao sam se u kratke afere ili u veze za jednu noć. Pritom sam bio iskren i nikome nisam nudio lažna obećanja. "Možemo izaći, zabaviti se, ali nemoj maštati o vezi sa mnom: to me ne zanima", govorio sam djevojkama. Kakva je bila njihova reakcija? – Mnoge od njih vjerovale su kako me mogu promijeniti, no ja bih na prve znakove nečije posesivnosti ili zaljubljenosti promijenio broj telefona i počeo izbjegavati mjesta na koja smo zajedno izlazili. Jednostavno bih tu osobu izbacio iz svog života.

Možete li navesti neki konkretan primjer? – Najružnija scena dogodila se u Milanu, kad sam s jednom djevojkom izašao u diskoteku i ondje sreo poznanicu iz svijeta mode, s kojom sam se srdačno pozdravio. Nakon nekoliko minuta "moja djevojka" joj je prišla i iz čista mira zalijepila žvakaću gumu u kosu. Započela je žestoka svađa koja bi prerasla u tučnjavu da ih nisam uspio razdvojiti. Nakon toga toj djevojci više nikad nisam odgovorio na telefonski poziv.

Zašto ste se tako ponašali? – Bojao sam se obveza i odgovornosti, bio sam uvjeren da će me stalna veza sputati, ograničiti mi slobodu i omesti me u karijeri modela i glumca. Tek sada, kad imam obitelj i troje djece, shvaćam u kakvoj sam zabludi živio: uz njih se osjećam kao najslobodniji i najsretniji čovjek na svijetu.

Kako podnosite razdvojenost: dok vi snimate u Rimu, obitelj vam je u Gallarati, mjestu u blizini Milana? – U početku mi je bilo veoma teško, no s vremenom sam se pomirio s tim da dok radim, obitelj viđam samo vikendom.

Želite li još djece? – Michela i ja želimo veliku obitelj. Razmišljamo o petero djece, no možda ih bude i više. Beatrice je tri i pol godine, Tomasu dvije, a najmlađoj Benedetti samo četiri mjeseca. Razlika je mala i trenutačno nam je vrlo naporno. Vjerojatno ćemo pričekati nekoliko godina, pa vidjeti što i kako dalje.

O čemu ste vi maštali kao dijete? – Da ću postati nogometaš. Bio sam prilično dobar, neko vrijeme sam trenirao s juniorima drugoligaškog kluba Legnano. No, kako me otac nije mogao svaki dan voziti na trening, morao sam odustati od ideje da ću postati nogometaš.

Čime vam se bave roditelji? – Oboje su u mirovini: otac je 45 godina radio kao zidar, a majka je radni vijek provela u tvornici tekstila.

Koji su bili vaši motivi da prije sedam godina volontirate u domovima časnih sestara u zemljama Trećeg svijeta? – Oduvijek sam želio otići na Tibet i u Keniju, a pripremajući se za putovanje, shvatio sam da ondje većina ljudi živi u užasnom siromaštvu. Zbog toga nisam želio turistički obići te zemlje, nego sam se prijavio kao volonter da im, koliko je to moguće, pokušam pomoći. Dva sam mjeseca radio u domovima za nezbrinutu djecu te starije i nemoćne osobe: čistio sam podove, mijenjao štićenicima posteljinu, hranio ih i prao…

Je li vas to iskustvo promijenilo? – Da. Živio sam u iluziji da moj angažman može pomoći drugima, a ondje sam shvatio da moj napor ništa ne znači ako se ne promijeni društvena svijest na Zapadu. Mi živimo u licemjernom svijetu: gušimo se u obilju i fućka nam se za većinu ljudi koji nemaju doslovce ništa. Nakon boravka na Tibetu i u Keniji shvatio sam da su moji problemi ništavni, da se ni zbog čega ne vrijedi uzrujavati, jer samo pažnja, suosjećanje i spremnost da se pomogne, mogu pridonijeti da svima bude bolje. Kakvu budućnost želite svojoj djeci? – Supruga i ja želimo ih odgojiti kao zadovoljne i sretne ljude. Ni u čemu ih nećemo sputavati, a vrlo brzo će se pokazati što im se sviđa i za što su sposobni: čime će se baviti i hoće li zarađivati mnogo ili malo, meni je potpuno svejedno. Samo da budu sretni.

Kako su vaši roditelji reagirali kad ste odabrali svoju profesiju? – Za njih gluma i manekenstvo nisu poslovi. Moji roditelji su cijeli život radili fizičke poslove i bilo im je nepojmljivo da netko nekome plaća samo da se prošeta pistom ili stane pred kameru. Iako sam od svoje 18. godine financijski neovisan, tek kad sam se oženio, dobio djecu i kupio kuću, shvatili su da sam ozbiljan čovjek, koji svojim radom može prehraniti obitelj.

Razgovarao Kruno Petrinović Snimio Petar Jurica