Ženske novine čitaju i muškarci

Šečući opatijskom plažom u kasnim poslijepodnevnim satima, primijetila sam nešto što me čak i nije iznenadilo – mnoge ženske časopise u rukama muškaraca. I to bez obzira bila to naša Gloria, koju sam prvu i uočila, do stranih ženskih magazina. Nametnulo mi se, tko zna po koji put već ne, isto pitanje – što ti “pametnjakovići”, te “sveznalice” sad u njima traže i što žele otkriti oni koji misle da o ženama sve znaju, “da su ih odavno pročitali i da im nitko ništa više o njima ne treba reći”.

Sjetila sam se tada još nečega. Nekad su to činili poskrivećki, čak bi i pocrvenjeli kad bi ih netko “uhvatio” kako ih listaju, a sad to čine bez imalo srama. Jedan uvaženi ministar u bivšoj državi, kad bi dopratio k meni na probu haljine svoju ženu, a poslije i ljubavnicu, znao bi uzeti modne časopise s moga stola, pomno ih listati i čitati, i bez imalo srama reći: – Moram malo vidjeti što se dešava u ženskom svijetu. Jer, tko ne pozna taj svijet, ne može vladati ni državom. Sve je u ženskim rukama. Shvatio sam ja to odavno, ali kad to kažem, ne nailazim baš na podršku ostalih. Bojim se da bi nas to nerazumijevanje moglo stajati vlasti. Čovjek je pogodio, iako tada, možda, i nije vjerovao do kraja u to što govori. Uvijek u žurbi, nisam se tada upuštala u raspravu o tome što sam čula, čak sam izbjegavala takve diskusije u “mojoj butigi”, ali taj mi je čovjek dao misliti.

Nije li pretjerao u toj svojoj tvrdnji, bilo je prvo što mi je palo na pamet, no shvatila sam tek kasnije, i sama sazrijevajući, kako je to doista istina. Nasreću, situacija je danas sasvim drugačija. Muškarci kupuju i čitaju časopise koji su, jasno se vidi već na naslovnicama, namijenjeni ženama. Mnogi će se pitati zašto. Što se to dešava u njihovoj glavi da posižu za onim što im se još do jučer činilo beznačajnim. Ti su listovi obično “čedni”, u njima ima priča o seksu, ali to je sve tako zakukuljeno i zamumuljeno da se malo što iz toga novoga može saznati, a uvijek se vjerovalo da ih sve druge priče o ženama malo zanimaju. Jer, ne od jednoga moglo se čuti kako je to “štivo za besposličarke”. A onda se ispostavilo i nešto drugo, barem prema onome kakve ja imam informacije i kako se meni ti muškarci obraćaju – njih o ženama zanima sve, i ono što su dosad ili skrivali ili nisu željeli o tome pričati – kako one doživljavaju muškarce, što od njih očekuju, s kakvima žive, a o kakvima maštaju.

Dakle, ma što tko od njih rekao, ma kako negirao da duboko ulazi u žensku psihu, ipak nije to baš tako. Od deset čitatelja svakog ženskog časopisa, navodno su, barem kako kažu istraživanja, četiri muškarci. Oni ne čitaju rubrike o tome kako se šminkati i rijetko kad izrežu neke kuhinjske recepte da bi odmah otišli u kuhinju i isprobali ih. Njih zanimaju ženski razgovori i odgovori na pitanja na koja oni ne znaju odgovora. Tako se “ispovjedio” i 40-godišnji Emil u jednoj anketi kako on, čak i prije svoje žene, pročita njezin omiljeni časopis od početka do kraja, ali nikad prije ne bi sam posegnuo za njim jer mu vćÊ podnaslov – revija za žene – nije najavljivao nešto što bi i za nj bilo zanimljivo. Sve dok ga nije privukao jedan članak na koji ga je upozorila baš žena. I tad je počelo. Njegova žena zna za tu njegovu sklonost i više je to i ne čudi. “Najradije u časopisu potražim tekst o tome što žene misle, što govore, kako se odnose prema muškarcima i što od njih traže. Imam osjećaj da me taj časopis približuje ženama, pogotovo u uredu gdje ih je više nego muškaraca, i to je i razlogom da s njima mogu razgovarati o njihovim željama i problemima, a čini mi se da i moj ugled među njima raste. Često i sa svojom ženom prodiskutiram neke ženske tajne, a ona se, vidim, raduje zbog mog zanimanja. Jasno je da ne zna, i ne želim da dozna, kako ja to čitam i zbog toga da mogu u uredu razgovarati i pokazati koliko sam zainteresiran za žene uopće.” Marko, 29-godišnji grafičar, kojemu često već na poslu u ruke dospije ženski časopis, ispričao mi je kako on redovito čita sve ostale ženske časopise.

“Kad bih imao vremena, najradije bih sjeo i ništa drugo ne bih radio nego se udubio u ženski svijet. Muški časopisi su dosadni. Stereotipni. Godinama se bave istim – ili politikom, najdosadnijom stvari na svijetu, ili objavljuju fotografije razgolićenih žena kao da smo u devetnaestom stoljeću. Sve to nikoga više ne može uzbuditi. Dovoljno je otići na plažu i nagledati se ženskog tijela uživo jer ni ondje više nitko ništa ne skriva”. Trideset i četverogodišnji Bernard je iznimka. On ne čeka da mu časopis netko “podmetne”, da ga lista kod frizera ili u nekoj ordinaciji, on sam ode na kiosk i kupi si ga. Nije mu uopće stalo što misle ljudi koji ga gledaju kad ga kupuje. Neka misle što god žele! Žene misle kako muškarce zanima samo nogomet, automobili ili internet, dobri motori i pornoliteratura. “Meni su važniji savjeti koji se daju ženama. Uživam čitajući o tome, a svaki put naučim i nešto novo. Smatram da je ženski svijet nešto tajnovito, a njihova borba da osvoje nas muškarce za mene je divna. Kad nešto takvo pročitam, svjestan sam kako se i sam moram vladati da bih privukao onu koja mi je još daleko. Ili mi se barem tako čini. Posebno mi je zanimljivo kad vidim da i poznati imaju probleme, a ne samo mi, mali ljudi. Ni kraljevi nisu lišeni svih ljudskih briga. I oni tuguju, i oni se rastaju, i oni izvanbračno ljubuju”. Iako mu je 55 godina, Marka još zanima sve što je u vezi sa ženama. Ali, ne daj Bože da bi to i spomenuo pred svojom. Ona je i ljubomorna, sve to ide gotovo do zločestoće. Dovoljno je da na ulici tek ovlaš pogleda neku ženu. Tad se dešava “smak svijeta”. I zato mu ne preostaje drugo nego da ljepotu traži ondje gdje je može i tražiti i nalaziti – u ženskim časopisima.

Za njega je listanje nekog lijepog ženskog časopisa isto što i gledanje kroz ključanicu na neku divnu osobu. Samo on to vidi, i samo on uživa, a opet bez straha i s tek malom grižnjom savjesti. Najviše mu prigovara kći, jer ga drži već “starim i otpisanim”. Ona i ne zna kako mu sve njegove službenice i podanice znaju upućivati još vatrene poglede kojih se on čuva upravo “zbog mira u kući”. I ispada da mu je časopis kao ljubavnica koju on ipak ima, ali je to nešto što, kad ga i uhvate s njom u ruci, ne dobije “izgon iz kuće, nego tek pokoji smijeh”. Njegove dvije već odrasle kćeri drže ga starcem, a tome je kriva njegova žena koja ga pred kćerima zove “tata”, što mu još više zagorčava život. On mora mnogo raditi kako bi njima pružio lijep i lagodan život, a za uzvrat od žene, a pogotovo od kćeri, nikad ne dobije niti – hvala.

A o komplimentima nema ni riječi. To je razlog što uživa biti među svojim zaposlenicama jer se tada osjeća još muškarcem. “Čitanjem ženskih časopisa dokazujem, ponajprije sebi, da me žene još zanimaju. Naučio sam baš preko njih koliko je ženama drago kad ih razumijete, kad im kažete ono što žele čuti, kad ste uz njih i onda kad se one tome najmanje nadaju, ali to silno žele. Ne jednom sam bio izvrgnut ruglu i u muškom društvu zbog toga, ali primijetio sam da mnogi, pa i oni koji mi se rugaju, počinju posezati za tim magazinima. Saznao sam, i to me tješilo, da nije moja žena jedina kojoj nije pravo kad gledam druge žene. Vidio sam da se zbog toga pate i drugi muževi, ali oni šute i trpe. Na van su “junačine”, što je tipično baš za papučare. Kad slušate ženske razgovore, nerijetko ćete se iznenaditi jer one više govore o seksu nego mi muškarci, odnosno govore sofisticiranije. Ne jednom sam se upitao tko je ovdje slabiji spol, tko je taj koji vodi igru, i što bi bilo kad bi svijet počivao samo na nama. Možda ćete svi vi koji ste se dosad libili uzeti ženske novine u ruke, sve saznati kad ih konačno otvorite. I sad jedan moj savjet: Muškarci, da biste bili muškarčine, čitajte i uživajte u “ženskim novinama”.