Otkako je definitivno rekao “zbogom” alkoholu i oslobodio se okova ovisnosti o litri žestice dnevno, zbog čega je lanjskog travnja završio na odvikavanju u zagrebačkoj psihijatrijskoj klinici Vrapče, 35-godišnji glumac Hrvoje Kečkeš počeo je živjeti punim plućima. Na tom putu oslobođenja važna je ustrajnost, za koju svakome treba pomoć, a zvijezda TV serijala “Bitange i princeze” uporište je pronašao u četiri godine mlađoj supruzi Vedrani, vizažistici, s kojom odlazi na duhovne seminare patera Zvjezdana Linića .
Potpuno je posvećen poslu pa, osim u brojnim predstavama svog matičnog kazališta “Kerempuh”, glumi i u TV serijalima “Stipe u gostima” te “Montevideo, Bog te video” srpskog redatelja Dragana Bjelogrlića , ne propušta nijednu Dinamovu utakmicu, a nedavno je otkrio i – glazbu. Hrvoje Kečkeš, naime, postao je basist “Kerempuhovog” kućnog benda Chishche lishche (Čišće lišće), koji je osnovao glumac i glazbenik Mario Mirković . S bendom, u kojem je Mirković gitarist, Luka Petrušić svira bubnjeve, a Ivan Đuričić harmoniku i saksofon, trenutačno uvježbava kabaretski program za noćnu scenu svog kazališta, koja bi ponovno trebala zaživjeti najesen. Iako su svi glumci – osim Marija Mirkovića – samouki glazbenici, dečki na probama zvuče vrlo profesionalno, a svojim entuzijazmom oduševili su i ravnatelja Duška Ljuštinu koji im je nabavio instrumente i osigurao prostor za vježbu. S bocom bezalkoholnog pića u ruci, Hrvoje Kečkeš na kraju svake probe preslušava snimke i pamti dionice koje će kod kuće dodatno uvježbati. Kako podnosite apstinenciju? – Sve je u najboljem redu. Prošlo je više od godinu dana otkako ne pijem i život mi je mnogo ljepši i jednostavniji nego prije, i fizički i psihički. S leđa sam skinuo veliki teret, ali nastojim ne razmišljati mnogo o tome i ne analizirati previše svoje ponašanje. Nitko nije rođen kao ovisnik i biti čist je zapravo prirodno stanje organizma.
Što je bilo ključno da ostavite alkohol? – U jednom trenutku morao sam staviti na vagu ovisnost o alkoholu i sve ono što mi je važno u životu, a što sam zbog pića mogao izgubiti. Konkretan povod bio je taj što je zbog mog pijanstva morala biti otkazana jedna predstava u matičnom kazalištu, na koju nisam uspio doći, a nikome nisam ni javio da se neću pojaviti. Ukratko, došla mi je voda do ušiju. Sutradan sam se, u pratnji oca, prijavio na kliniku, u kojoj sam proveo idućih 35 dana na odvikavanju. Jeste li došli do trenutka da ste se smučili sami sebi? – Nisam pao baš toliko nisko, ali čitav niz okolnosti pokazao mi je da moram promijeniti život i navike. Da to nisam učinio dok sam još imao veliku podršku i razumijevanje supruge, roditelja, prijatelja, kolega i uprave kazališta, pitanje je bih li se mogao izvući.
Je li vas ekipa povukla u ovisnost? – Ni slučajno! Moja ekipa je sjajna i uvijek je pazila na mene. Konzumiranje alkohola meni je predstavljalo užitak, ali je taj užitak prerastao u ovisnost. Iz čistog hedonizma, valjda, želio sam da mi bude još bolje, iako sam imao odličan posao, divnu suprugu, roditelje i prijatelje. I tu sam skrenuo.
Zašto je propao vaš prvi pokušaj da se izliječite od ovisnosti? – U jednom trenutku sam puknuo i recidivirao. Čišćenje tijela je proces kao i pad u ovisnost. Niti jedno, niti drugo ne nastaje niti nestaje preko noći. Hvala Bogu, sad je sve super. Ključne su bile riječi defektologinje iz Vrapča: “Nemojte se zavaravati idejom da ne smijete piti. Nitko vam to ne može zabraniti, ali znate kako to završava i koje su posljedice. Tek kad odlučite da ne želite i nećete, posložit će vam se stvari u glavi.” Tako je i bilo. Kruno Petrinović
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli intervju pročitajte u novom broju tjednika Gloria (br. 801).