Život naglavačke

Iako je napisala samo dva romana, 36-godišnja Indijka Kiran Desai, koja piše na engleskom jeziku, jedna je od najpoznatijih svjetskih književnica. Zahvaljujući prestižnoj britanskoj književnoj nagradi Booker, kojom je preklani nagrađena za drugi roman, “Nasljeđe gubitka”, njezine se knjige prodaju u stotinama tisuća primjeraka i prevedene su na mnoge jezike. Kiran Desai je doputovala u Hrvatsku na poziv svog hrvatskog izdavača Algoritma te je od 7. do 11. travnja u Zagrebu, Splitu, Varaždinu i Dubrovniku predstavila svoja dva romana: nagrađeni, o imigrantima, ljubavi i smrti na granici između Indije i Nepala, te “Halabuka u voćnjaku guava”, o Indijcu koji je godinama živio na stablu. Odlomak iz tog romana Salman Rushdie je uvrstio u antologiju suvremene indijske književnosti.

Uživate li promovirajući svoje knjige? – Mnogo lakše mi se zatvoriti u sobu i pisati, nego svaki dan iznova pričati o tome što sam i zašto napisala. No, to je dio posla s kojim se morate pomiriti. U svakom slučaju, lijepo je putovati svijetom i upoznati svoje čitatelje. Vjerojatno ne bih posjetila mnoge zemlje, poput Hrvatske, o čijim ljepotama su mi pričali kolege i prijatelji, da roman nije postao hit.

Kako se kao najmlađa dobitnica nagrade Booker nosite sa slavom i iznimnim medijskim zanimanjem? – Kad osvojite tako važnu nagradu, vaš život se preko noći okrene naglavačke. Kao da ste uskočili u film čiju radnju ne možete kontrolirati. Da nisam osvojila tu nagradu, moja knjiga se u SAD-u sigurno ne bi prodala u pola milijuna primjeraka i doživjela toliko prijevoda i izdanja u cijelom svijetu. Ovako sam si osigurala egzistenciju, zahvaljujući uspjehu te knjige kupila sam stan u New Yorku i vjerojatno više nikad neću imati problema s traženjem izdavača, kao što je to bio slučaj na početku karijere. A književnici i njihov privatni život nisu toliko zanimljivi medijima, tako da usprkos golemom uspjehu još mogu normalno živjeti.

Kako ste se osjećali kad su organizatori pročitali vaše ime: je li to bio najsretniji trenutak u vašem životu? – Ispričat ću vam kako je to izgledalo. Svi književnici iz užeg kruga pozvani su na večeru s članovima žirija, čiji predsjednik tek na kraju priopći ime pobjednika. Za to vrijeme vi se pretvarate da uživate u hrani, trudite se pristojno razgovarati s drugim ljudima za stolom, iako je jasno da smo svi tu samo zbog jedne stvari. Kad na kraju pročitaju to ime, svima lakne i svi su sretni, jer je mučenje završilo. Kako je nagrada uvijek kompromis, oni članovi žirija koji su željeli pobjedu drugih, obično to odmah istaknu u svom govoru, tako da vaših pet minuta slave zapravo započne – hvaljenjem drugih.

Rođeni ste u Indiji, školovali ste se u Velikoj Britaniji i SAD-u, gdje i danas živite. Muči li vas nostalgija? – Mnogo vremena provodim u Indiji, gdje i danas živi moj otac, kompjutorski stručnjak. Nedostaju mi mirisi i slike djetinjstva, no teško mi je odrediti kamo pripadam. Vjerojatno nigdje ili u oba svijeta istovremeno. New York mi se sviđa jer ga doživljavam kao zračnu luku, odakle putujem, i kojem se vraćam da bih u njemu stvarala. No, svi moji romani odigravaju se u Indiji.

Vaša majka Anita Desai je slavna indijska književnica, tri puta je bila u užem izboru za nagradu Booker. Je li njezin utjecaj na vaš rad još jak? – Teško mi je o tome objektivno govoriti. Odrastala sam čitajući njezine knjige, zajedno s majčinim mlijekom od nje sam upila ljubav prema književnosti. Imala je četvero djece, od kojih sam ja najmlađe, i sjećam se koliko žudila za trenucima mira, kad se mogla povući u radnu sobu i pisati. I moj otac je ove godine objavio prvu knjigu, koju je prošli mjesec predstavio u New Delhiju. Prava smo književnička obitelj.

Možete li sebe zamisliti u ulozi supruge i majke? – Ne, nemam takvih planova. Kad pišem, a taj proces u mom slučaju traje godinama – na prvom romanu radila sam tri godine, na drugom punih osam – živim asketski. Treba mi potpuni mir da bih u glavi mogla stvoriti novi svijet. Takav način rada nosi i rizik. Od predujma koji sam dobila od izdavača nisam mogla punih osam godina plaćati račune, iako sam živjela skromno, u iznajmljenoj sobi. Na kraju sam morala posuđivati novac. Ipak, sve je dobro završilo, ali da imam obitelj i djecu, na to se ne bih bila mogla odvažiti. Zbog toga živim sama.

Imate li svoje rituale dok pišete? – Staromodna sam. Pišem olovkom, a tek kasnije tekst prepisujem u računalo. Osim toga, nastojim što manje izlaziti. Čim se probudim, sjedam za stol i od njega se ne dižem dok ne klonem od iscrpljenosti. U tim trenucima ne razmišljam čak ni o hrani. To je za mene najbolji način da održim liniju.

Kruno Petrinović