Život u ritmu Ratkajevih

Tko su scenaristice iza kulisa AVA-ine producentske kuće? Upoznajte Jelenu Svilar (33) i Moranu Foretić (29), koje su nas upoznale s likovima povijesne sapunice i svakodnevno punile stranice teksta o ljubavnim intrigama obitelji Ratkaj.

Jelena Svilar se već deset godina bavi novinarstvom, prvo u pisanim medijima, a potom na televiziji, gdje je radila kao novinarka, urednica te scenaristica nekih zabavnih emisija, kao što su showovi “Sanja” i “Sudnica Melani Vukmirice”. Morana Foretić završila je kazališnu režiju na ADU Zagreb, a režija ju je odvela na razne putove: napravila je nekoliko kazališnih predstava u Bosni (“Time Sharing 5.0” i “Prizore iz Bračnog života”) i “Ljubav u gradu noći po Cortu” u Zadru. Osim toga, asistirala je na većem broju kazališnih predstava, od kojih posebno ističe suradnju s kazališnim redateljima Paolom Magellijem i Damirom Zlatarom Freyom.

U razgovoru su nam opisale kako su se našle u hodnicima poznate producentske kuće Romana Majetića te kako su surađivale s glumicom Jelenom Veljačom. ­

Za početak, opišite nam kako je došlo do vašeg angažmana u sapunici „Ponos Ratkajevih“?

Jelena Svilar:U svijetu show businessa sve je vrlo nesigurno, radite od projekta do projekta. Nakon završetka jednog, jednostavno sam jedno jutro poslala životopis u AVA produkciju s popratnim pismom u kojem sam objasnila da silno želim raditi za tu uglednu producentsku kuću. Već sutradan mi se javila Jelena Veljača, rekla mi je da okuplja scenaristički tim i da dođem na razgovor. Okupilo se dosta ljudi, dobili smo zadatak da napišemo pilot-epizodu, i eto. The rest is history.

Morana Foretić: S obzirom na to da se s Jelenom Veljačom znam još iz studentskih dana, ona me se nekako sjetila i pozvala me da dođem na audiciju. Tako sam došla onamo bez nekih velikih pretenzija, predala svoju prvu epizodu i čekala. Onda smo odradili i drugi krug, nakon čega mi je Jelena javila da se odlučila za nas nekoliko. Ta vijest mi je bila super, ali pomalo i scary… Mislim, napisati povijesnu sapunicu o Zagrebu iz vremena Drugog svjetskog rata… Isuse, koji zadatak! Još k tome je to sapunica za AVU… koju će gledati toliko ljudi… Malo mi je to u početku stvaralo pritisak. Ali, kad skočiš u vodu, naprosto plivaš… Nemaš kaj…

Kako su podijeljena zaduženja, tj. kako organizirate pisanje sinopsisa, a potom i dijaloga?

Jelena Svilar: Pisanje scenarija za jedan ovako opsežan serijal, još k tome s povijesnom tematikom, mukotrpan je rad koji podsjeća na arhitektonsko planiranje. Rad je podijeljen u nekoliko etapa: prvo se radi na globalnoj priči, utemelje se, barem približno, neki događaji i punktovi u serijalu, kojih se nastojimo držati. Zatim se strukturiraju pojedine epizode, odnosno pišu se scenoslijedi, a tek onda dolazi raspisivanje dijaloga, koje bi se moglo usporediti s bauštelom. Prve dvije faze radimo sve tri zajedno, dok Jelena, na žalost, uglavnom nema vremena za raspisivanje dijaloga, jer se uz strukturiranje priče bavi i editiranjem teksta, što nije nimalo lak posao s obzirom na to da treba nivelirati i izbrusiti različite stilove pisanja, dodati ponešto važno i ukloniti suvišno. Ona, dakle, kolokvijalno rečeno, baca završni glanc i uklanja diskrepancije koje su neminovne u timskom pisanju.

Morana Foretić: Pa, ovaj je projekt nastao iz jednog sistematičnog kreativnog kaosa. Scenaristice su tri cure lude ko puške na čelu s Jelenom Veljačom (pritom, naravno, mislim na kreativno ludilo… Da ne bi netko pomislio da smo za psihijatriju). Izvorna ideja za scenarij bila je njezina i gospodina Majetića, a odmah nakon početka rada, nekako smo sve tri zajedno počele slagati okvirni plot. To je bilo super razdoblje, ponekad je ličilo na pobunu u kokošinjcu, užasno kreativno, sve tri smo prštale idejama. S obzirom na to da ja živim u Zadru, cure su mi izašle u susret, pa smo stvorile princip rada koji je meni išao na ruku. A on je bio sljedeći: dva tjedna bismo zajedno sastavljale konstrukciju epizoda i likova, a zatim bih ja odlazila u Zadar. Tada bismo Jelena Svilar i ja raspisivale epizode, a Veljača ih je uređivala i dodavala im final touch. Mislim da smo takvom suradnjom uspjele dobiti jednu vrlo zaobljenu cjelinu. U siječnju sam ipak zaključila da ovaj nomadsko-stočarski život iziskuje previše napora ako mislimo završiti scenarij, pa sam se privremeno preselila u Zagreb do završetka ovih zidarskih radova.

Rad utroje, dogovor oko likova, recite nam nešto o tome?

Jelena Svilar: Timski rad je uvijek živopisan, jer se ljudi razlikuju u mnogim segmentima, koliko god bili sličnih senzibiliteta i svjetonazora. Ipak, Jelena je uspjela okupiti tim u kojem se već u samom početku stvorila nevjerojatna sinergija, iako se prethodno međusobno nismo poznavale, osim po čuvenju. Morana i Jelena su se, doduše, znale, jer su surađivale prije, s obzirom na to da je Morana kazališna redateljica. Kada radimo na priči, to je uvijek vrlo veselo i glasno. Sve tri smo pune ideja, a mnoge od njih na kraju uvrstimo u serijal. Kada smo počinjale rad na njemu, okružile smo se pločama, ispisivale tablice, utvrđivale pojedine likove. Sada, međutim, dolazi do toga da se neki zapleti sami logično nameću, kao i razvoj pojedinog lika. Od pisaca često čujete kako su počeli pisati nešto s jednom premisom i ciljem, da bi ih priča na kraju odvela u potpuno drugom smjeru. A zapravo je baš to ljepota ovog posla, to što se mnogo toga ne može isplanirati.

U kojoj mjeri se oslanjate na konzultante za povijesna događanja?

Jelena Svilar: Kada smo započele rad na ovom serijalu, ušle smo, zapravo, vrlo naivno i nadobudno u sve to, po principu „lako ćemo“, tako da prva četiri mjeseca uopće nismo ni imale povijesne savjetnike. Same smo harale po knjižnicama, iščitavale literaturu, surfale internetom. Na kraju smo shvatile da je pametnije angažirati nekoga koga ćemo moći okriviti ako nešto zeznemo. Šalim se, savjetnici su nam od velike koristi, ali sve što uklopimo u priču temeljito provjerimo nekoliko puta. Čak i ono što nam oni savjetuju.

Morana Foretić: Pa, oni su nam strašno korisni i super su dečki. Ono, mi smo ipak tim sastavljen od dvije plavuše i jedne brinete, pa stalno patimo od frke da ne ispadnemo glupe. Zato su nam dečki užasno korisni, jer mogu smiriti sve naše panike, da smo pogrešno interpretirale neku povijesnu činjenicu, ili će nam uvijek iščupati neki podatak koji nemamo vremena tražiti.

S kojim likom ste se uspjeli najviše „saživjeti“? Koji lik vam je lako, a koji teško pisati?

Jelena Svilar:Nema problematičnih likova. Ima, doduše, likova koji me živciraju na nekom ljudskom nivou, s kojima se ne mogu „saživjeti“ . Paradoksalno, takve mi je likove obično lako pisati, jer se strašno trudim shvatiti njihovu pokretačku snagu. Zanimljivo je i to što mi se često lakše uživjeti u muški nego u ženski lik. Osim toga, u početku pisanja serijala, dok se on još nije emitirao, sve je bilo nekako papirnato i nisam uopće mogla procijeniti kako će to izgledati kada scenarij dobije novu dimenziju, onu koju mu daje glumac. Sada mi se dešava da, dok pišem, čujem glas glumca koji tumači pojedini lik, što mi osobno veoma olakšava pisanje.

Morana Foretić: Sa Sofijom, Belom, Lotte, Nemanjom i Lisom nisam nikad imala problema. Oni su fanatici koje razumijem. Njihova djela mogla bih pisati i zatvorenih očiju. Užasno se zabavljam dok ih pišem…Ali, komunisti!… To mi je bila najgora noćna mora… Jelena Svilar super piše te komuniste, a ja kada bih vidjela da moram napisati neki komunistički sastanak, dobila bih fraze. Onda sam jedan dan imala za zadatak napisati isto nekakav politički razgovor, i prvo sam bila poslovično izbezumljena, a onda sam ga samo počela pisati iz današnje perspektive i konačno sam uspjela. Bila mi je strašno tužna ta spoznaja da se Hrvati danas, kao i onda, vječno trvu oko jednih te istih stvari. Otada mi više niti jedna politička scena ne predstavlja probleme. Mislim, nakon što smo savladali ovoliku količinu epizoda, više nitko nema ni s čim nikakvih problema, sve nekako ide spontano. Jednostavno zamislite da se s imaginarnima likovima razgovarate 24 sata na dan, i tako već devet mjeseci – postaneš lagano shizofren i onda je sve u redu.

Jeste li, pišući početne verzije scenarija, tako zamišljali glumačku ekipu?

Jelena Svilar: Vrlo često čujem ljude kako komentiraju da je casting u ovom serijalu pogođen bolje nego i u jednom projektu do sada, što je produkt velikog truda i talenta Martine Subašić. Treba imati nos za taj posao, treba znati kako spojiti glumca s likom, nije to lako, a taj se posao vrlo često nepravedno minorizira. Mnogi su me glumci ovdje doista iznenadili, jer su odigrali uloge života. Glumac svojom igrom, bila ona dobra ili ne, daje piscu neki smjer, pogotovo ako se scenarij, kao u ovom slučaju, piše paralelno sa snimanjem. Mnogi sporedni likovi dobili su više od planiranog prostora u priči upravo zahvaljujući glumcu koji ih je utjelovio. Na primjer Ivka i Alojz, sluge koje igraju Mara Borić i Kristijan Potočki, iako u početku zamišljeni kao potpuno sporedni likovi, toliko su nas oduševili da smo ih odlučile raspisati. Zapravo bi se moglo reći da glumac na taj način i sam sudjeluje u sudbini svoga lika.

Morana Foretić: Kao kazališni redatelj i veliki TV fanatik zadovoljna sam dobivenom dramskom kvalitetom. Bez lažne skromnosti mislim da je ovim serijalom napravljen određeni pomak u hrvatskoj dramskoj produkciji.

Što mislite o ostalim hrvatskim sapunicama? Kako su, prema vašem mišljenju, napisane?

Jelena Svilar: Kao lingvisticu, jako mi smeta što svi likovi u nekom serijalu ili filmu govore istim jezikom. Svaki čovjek ima svoj vlastiti idiom, nitko ne govori jednako, i zato mi je jako žao što se u hrvatskoj produkciji uporno nameće ideal standardnog jezika, koji u stvarnosti, zapravo, ne postoji. Ne znam je li mi više žalosno ili smiješno kada u kriminalističkom serijalu i kriminalac i policajac govore lijepom, čistom, ispravnom štokavicom. Stoga sam od početka inzistirala na tome da u “Ratkajevima” likovi govore različitim, sebi svojstvenim jezikom, što su kolegice smatrale logičnim, a i glumci, koliko vidim, jako dobro prihvatili.

Morana Foretić: Ma, jedino za čim sam od hrvatskih sapunica bila luda, bili su “Obični ljudi”. Inače, po prirodi sam sapuničarka, i nije mi strano navući se na neku sapunicu te je opsjednuto pratiti. To volim i potpuno mi je jasno zašto ljudi gledaju sapunice. Sapunica je jedna forma koja je nastala kao nekakav jeftini žanr za zabavljanje dokonih narodnih masa, ali ona je to bila samo u svojim začecima. Sada, ima sapunica i sapunica. Užasno sam zadovoljna što ˝Ponos Ratkajevih˝ nije sapunica koja podcjenjuje publiku koja je prati. Mislim da je podcjenjivanje publike jedna strašno loša osobina svih velikih medija, dapače smatram to genocidom i žestoko se protivim tome. Nije problem što se u sapunicama priča o banalnim stvarima, pa Bože moj, život je sastavljen iz banalnosti, ali ono što je odgovorni dio ovog zadatka, je ne pričati o njima na banalan način.

Možete li opisati suradnju s Jelenom Veljačom?

Jelena Svilar: Puno sam naučila od nje. U tijeku ove suradnje sve tri provodimo toliko vremena zajedno da smo postale i prijateljice, a to ima i svojih dobrih, ali i loših strana. Ponekad je teško odvojiti posao i privatan život, a kad ti posao postane privatan život, kao što se to desilo nama u proteklih osam mjeseci, onda tu ima svega. Jelena je ponekad vrlo inspirativna, a ponekad teška, ali takve smo i Morana i ja. No, prednosti rada u timu su u tome što se nikada dosad nije dogodilo da sve tri istovremeno prolazimo kroz istu fazu, nego se izmjenjujemo u njima. Kad je jedna loše raspoložena, druge dvije je „dignu“, kad je jedna lijena, druge dvije „potegnu“. I tako u krug. Nema praznog hoda.

Pati li vaš privatni život zbog zahtjevnog ritma pisanja?

Jelena Svilar: Itekako. Dnevno izbacujemo dvije do tri epizode, a to znači da se radi i po 15 sati. Često znam ostati budna do jutra, pa prvo ispratim dečka koji odlazi na posao, izvedem psa u šetnju i zaspim s prvim ptičicama. Posljednjih osam mjeseci, koliko već pišemo ovaj scenarij, zapostavila sam gotovo sve druge aspekte života osim poslovnog, pa su jedini ljudi s kojima se družim likovi iz serijala, i prijatelji na Facebooku. I, naravno, scenaristice.

Morana Foretić: Pati li? Jedva čekam da završi pa da se mogu ponovno početi igrati realnog života. Dane provodim za kompjutorom, a moj jednoipolgodišnji sin Max misli da njegov tata živi u mobitelu. S prijateljima se čujem samo telefonski, a onda većinu vremena mantrično ponavljam kako sam umorna i kako puno radim. Ako dotični ipak uspiju izdržati preko 40 minuta ponavljanja te dvije rečenice, onda se opustim i shvatim da postoji život izvan sapunice, pa porazgovaramo i o nekoj drugoj temi. Ako mislite pisati neku ovako veću formu, oprostite se na nekoliko mjeseci od privatnog života i recite samoći dobar dan. Nitko vas neće razumjeti, a kako i bi, ljudi ne shvaćaju što to znači po čitav dan živjeti u glavi desetak različitih likova.

Ima li tu mjesta i vremena za veze?

Jelena Svilar: Živim s dečkom već tri godine. On je radijski novinar. Imamo malog psa. Živimo običnim, gradskim životom, u malom stanu u centru Zagreba, bez puno uzbuđenja. Ni blizu sapunici.

Morana Foretić: A joj… Kao što sam i rekla, živim sa svojom obitelji u Zadru, izoliranim i vrlo simpatičnim životom, ispunjenim odlascima u prirodu, slušanjem glazbe koju moj dečko miksa, čitanjem knjiga. Moj privatni život, daleko od posla, je što se mene tiče bajka. I, više ne bih rekla ništa o tome, da ne ureknem.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Morana Foretić: Slobodno vrijeme? Što je to?

Jelena Svilar: Najveća strast mi je knjiga i film. Ponekad odem u kazalište ili kino. Šetam psa po Maksimiru. Gledam televiziju. No, ne sjećam se kada sam zadnji put imala slobodnog vremena. Ono malo vremena što imam uglavnom trošim na spavanje, jer pisanje jako iscrpljuje čovjeka. Ponekad se osjećam kao da sam tri dana kopala, a potom me je još pregazio autobus, a ne kao da sam sjedila čitav dan pred kompjutorom.

Navedite nekoliko uzora u scenarističkom smislu.

Jelena Svilar: Nemam uzore, nikada se nisam prepuštala idolatriji. Volim književnost, film i televiziju, a tu se može naći i puno trasha i poneki biser. No, od dramskih pisaca jako cijenim Abdulaha Sidrana, Ivu Štivičića i nezaobilaznog Dušana Kovačevića. Mislim da su oni najodgovorniji za dobre filmove i serijale na ovim prostorima. Jako cijenim balkansku kinematografiju, jer najbolje pogađa moj senzibilitet. Obožavam i talijansku i francusku kinematografiju, a u TV serijalima mislim da su bez konkurencije najjači Britanci.

Morana Foretić: Scenaristi… Kao što smo i same uspjele shvatiti, scenaristi su siva eminencija svakog projekta, bez njih cijela stvar ne bi bila moguća, ali nitko, zapravo, ne zna kako se oni zovu. Teško je reći tko su mi uzori… jer uzori su mi zaista razni, ono sve što sam ikada pogledala u životu od Fellinija, Almodovara i te totalno lude ekipe, a u ovom našem hrvatskom svemiru zaista se divim Snježani i Goranu Tribusonu zbog serijala ˝ Odmori se, zaslužio si“ i ekipi koja je piše ˝Bitange i princeze˝ – Lazić, Bulić, Kožul, jer mislim da su zaista napravili sjajne TV uratke.

Možete li nam otkriti kakva nas događanja očekuju u narednim nastavcima „Ponosa Ratkajevih“?

Jelena Svilar: Tijek događaja u serijalu ne otkrivam ni roditeljima, ni prijateljima, unatoč brojnim molbama i prijetnjama! Mogu samo preporučiti gledateljima da serijal prate i dalje, jer ih čekaju najnevjerojatniji zapleti i sigurno se neće dosađivati.

Morana Foretić: Što će biti u “Ponosu Ratkajevih”… e, to vam nećemo reći, a ni mi same se vrlo često odmah ne možemo sjetiti što slijedi. Ne biste vjerovali, ali nakon tolike količine zapetljane priče, jedino čega se sjećamo su posljednje epizode koje smo napisale. Hvala bogu pa sve stvari ostaju duboko zabilježene u podsvijesti, tako da uvijek u presudnom trenutku sve ispliva, pa i ono što se događalo u ovim epizodama koje se upravo prikazuju na televiziji..

I na kraju, nakon iskustva pisanja povijesne sapunice, kakav biste savjet dali budućim generacijama nadobudnih scenarista?

Jelena Svilar: Ne pokušavajte to kod kuće! Pisanje deblja i nije nimalo glamurozno. I rijetko izlazite iz trenirke.

Morana Foretić: Prvo se dobro provedite nekoliko mjeseci, iživite, izzaljubljujte, najedite i napunite, jer kad jednom krenete, više nizašto od navedenog nećete imati vremena.

Gordana Kolanović