Otkako je stolni tenis postao olimpijski sport, Zoran Primorac nastupio je na svim olimpijadama, a nedavno – baš na svoj 42. rođendan – osigurao si je izravan plasman na svoje sedme olimpijske igre, 2012. u Londonu. Prije tri godine je u Pekingu (gdje je postigao svoj najbolji pojedinačni rezultat ušavši u četvrtfinale) sa Šveđaninom Jörgenom Perssonom i Jean-Michelom Saiveom iz Belgije dobio posebno priznanje Međunarodnog olimpijskog odbora i Svjetske stolnoteniske federacije (ITTF-a), čiji im je predsjednik rekao: “Dečki, vidimo se za četiri godine u Londonu!”
– Sva trojica smo se slatko nasmijali i samo odmahnuli rukom: “Kakav, London!” Ali zadnju godinu dana “napalili” smo se i, evo, sva trojica već imamo izravnu ulaznicu za London, za koju se uspjelo izboriti samo 28 najboljih s rang-liste – kaže Zoran Primorac, koji je do svoje ulaznice uspio doći prošli mjesec na Svjetskom prvenstvu u Rotterdamu.
Kako uspijevate sve ove godine ostati u vrhunskoj formi? – Ja jednostavno volim stolni tenis, u tome je sva tajna. A najvažnije je da me pokreće želja za natjecanjem, dokazivanjem, napredovanjem. Kad se ujutro probudim, nije mi teško, baš zbog rezultata koje mogu postići, otići na trening. Da ga nisam toliko volio, i da ga još toliko ne volim, sigurno ne bih mogao biti uspješan sve ove godine.
Dosad ste igrali u Belgiji, Japanu i Španjolskoj, a sad ste gastarbajter u Ekaterinburgu u Rusiji. Zašto ste odlazili u strane klubove? – U prvom redu sam otišao iz Hrvatske da bih mogao sportski napredovati, a ne radi novca. U Belgiju, u grad Charleroi nedaleko od Bruxellesa, otišao sam da bih igrao sa Saiveom, u klubu s kojim sam triput osvojio Kup europskih prvaka. U Ekaterinburgu, na granici Azije i Europe, igram za klub koji je lani bio prvak Rusije, a ove smo godine viceprvaci. Imamo jaku međukontinentalnu ekipu: osim mene igraju jedan Kinez, jedan Bjelorus i dvojica Rusa. Inače, ja sam probio led, bio sam prvi stranac u Ekaterinburgu, a zatim sam povukao i druge strane igrače. U Rusiju putujem deset puta na godinu, nastavit ću i dalje igrati jer uvjeti su odlični, a gazda kluba me voli.
Kako uspijevate uskladiti sport s obiteljskim životom? – Trebate imati ženu koja će vas razumjeti. Mi vrhunski sportaši ne možemo biti sa svakom ženom, a isto tako svaka žena ne može biti s vrhunskim sportašem. Danijela je, priznajem, najveća žrtva, jer se prilagodila meni i mojem načinu života. Pristala je na mnogo kompromisa – da me često nema, da je na njoj briga o kući i dvoje djece. Nije joj lako, ali ona zna da to cijenim. Upoznali smo se prije šesnaest godina u Zadru, kao već dovoljno zreli ljudi. Meni je bilo 26, a Danijeli dvije godine manje, i završavala je studij stomatologije u Zagrebu. Stažirala je dok smo živjeli u Belgiji, trebala se i zaposliti u struci, no u međuvremenu smo se vratili u Zagreb, rodilo nam se drugo dijete i odlučili smo da se posveti djeci, osobito dok su mala. Kad se sretne sa svojim kolegicama koje rade, zatitra joj srce i bude joj teško, ali zajedničkim razgovorom to prebrodimo.
Osjeća li se vaša supruga zakinuto? – Naš brak nije uobičajen, ne dijelimo svakodnevne obveze, nemamo zajedničke vikende… Bilo je i teških trenutaka, znali su je pitati – je li samohrana majka jer samo ona ide na informacije i roditeljske sastanke u školu za sina i kćer, odvozi sina na trening… Ali, s druge strane, možemo si priuštiti neke stvari, kao što su naša zajednička putovanja. Oboje obožavamo Pariz, a kad igram ondje turnir, Danijela pođe sa mnom i dva-tri dana se posvetimo jedno drugom: i premda Pariz već dobro poznajemo, uvijek otkrijemo nešto novo, šećemo po Montmartreu, odemo u shopping…
Dok su se rađala vaša djeca, sin Matej u jesen 1999. u Belgiji, i kći Lea prije osam godina u Zagrebu, bili ste uz suprugu: što vam je značilo to iskustvo? – To je bila zajednička želja, i u sekundi smo se dogovorili da budem uz Danijelu u rađaonici. Koliko je to bio važan događaj, postajao sam svjestan gledajući svoju djecu kako rastu: sjetim se tada tog prvog trenutka kad sam ugledao ta mala bića i uzeo ih u ruke. Svim bih očevima preporučio da prisustvuju rođenju svoje djece.
Jesu li sin i kći naslijedili vaš sportski gen? – Sin igra tenis, nedavno je postao državni prvak u parovima do dvanaest godina. Vidim da voli sport, da se voli natjecati, trenira svaki dan i vrlo je ozbiljan, a ja ću mu pomoći svojim iskustvom koliko budem mogao. Probao je i stolni tenis, ali kad je vidio Nadala, definitivno se odlučio za tenis. Ne gajim ambicije da će ostvariti veliku karijeru, ali dobar je u školi, i sport mu može samo pomoći da se razvije kao osoba. Lea je prava princeza: zanimaju je ples i barbike. Završila je drugi razred Francuske škole u Eurocampusu na Fratrovcu, sin je pohađao francuski vrtić, a sada ide na satove francuskog. Živjeli smo deset godina u Belgiji pa smo supruga i ja željeli da naša djeca nastave učiti francuski, a engleski će u svakom slučaju naučiti. Nećemo im ništa nametati, ali zašto im ne otvoriti mogućnosti, budu li to htjeli, za stjecanje znanja u inozemstvu.
Jagoda Zamoda
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli intervju sa Zoranom Primorcem pročitajte u tiskanom izdanju Glorije (br. 859) ili se pretplatite na PDF izdanje