Zovete se Birkin - kao torba?

Gotovo da nema dijela pop-kulture u kojem Jane Birkin nije ostavila svoj trag. Rođena Londončanka, koja je odrasla u obitelji britanskog tajnog agenta Davida Birkina i glumice Judy Campbell, veći dio života provela je Francuskoj, u koju je stigla s 22 godine i vrlo brzo postala muza brojnih umjetnika.

Glazbenik Serge Gainsbourg napisao je i otpjevao s njom pjesmu “Je t’aime… moi non plus”, slavni redatelji Jacques Doillon i Jacques Rivette angažirali su je u svojim filmovima, a bila je inspiracija, ali i savjetnica, dizajnerima francuske modne kuće Hermes kad su početkom osamdesetih stvarali slavnu Birkin torbu.

Na sve te dijelove svog života 61-godišnja Ja ne Birkin veoma je ponosna, ali danas je još po nosnija na to što je u međuvremenu postala i autorica. Kao glazbenica snimila je niz hvaljenih albuma, lani je režirala poluautobiografski film “Boxes”, koji je prikazan na filmskom festivalu u Cannesu, a prošli je mjesec prihvatila ponudu da bude gostujući dizajner za modnu kuću Lutz & Patmos. Ipak, uz sve poslovne uspjehe, Jane Birkin najviše se veseli ulozi – bake.

Bila je udana za britanskog skladatelja Johna Barryja, autora glazbe iz filmova o Jamesu Bondu, s kojim je dobila kćer Kate Barry (41), danas poznatu fotografkinju. Druga kći, glumica Charlotte Gainsbourg (37), rođena je u vezi sa Sergeom Gainsbourgom, a manekenka Lou Doillon (26) u vezi s redateljem Jacquesom Doillonom.

Razgovorlji­va i pristupačna, Jane Birkin je tijekom intervjua vrlo detaljno odgovarala na pitanja, ali nerijetko bi zastala te se sa smiješkom prisjetila sretnih trenutaka iz svoje prošlosti.

Kad ste posljednji put za sebe zapjevali “Je t’aime…”? – Nikada.

Znači li to da ne volite tu pjesmu? – Ne, naprotiv. “J t’aime… moi non plus” je odlična pjesma, ali sada je možete čuti svugdje, po buticima i hotelima, pa je njezina magija pomalo nestala. Znam da ostatak svijeta Sergea uglavnom pamti po toj pjesmi, ali on je za Francuze je dan odnajvećih pjesnika, odmah uz Baudelairea i Rimbauda. Imala sam sreću što je meni dopustio da pjevam neke od njegovih najljepših stihova, poput onih iz pjesme “Run Away From Hap piness”. “J t’aime…” je samo jedna od njegovih sjajnih pjesama, kojih ima na tisuće. No, znam da je to pjesma uz koju će me pokopati. Kad odem, na vijestima će prikazivati moje fotografije uz zvukove “J t’aime…”. I nemam ni šta protiv toga.

Jeste li, režirajući film “Boxes”, o ženi koja se susreće s duhovima iz svoje prošlosti, imali potrebu da razotkrijete i vlastitu prošlost? – Snimanje filma za mene nije bila psihoterapijska seansa. To mi nije potrebno. No, odavno sam shvatila da najbolje pišem kad opisujem stvari koje su mi bliske. U filmu ima dosta anegdota iz mog života, ali i situacija koje mi se nisu dogodile. Da pogledam unatrag, najviše me ipak motivirao onaj grozan osjećaj, koji imaju sve žene kad dođu u četrdesete, da će cijeli svijet stati jer više ne mogu rađati djecu. Mislim da se s takvim osjećajem mogu poistovjetiti brojne žene, ali i muškarci.

Smatrate li da je menopauza najtraumatičnije životno razdoblje za ženu? – Meni je to bilo veoma teško prihvatiti da više neću moći rađati. No, nisu sve žene kao ja. Na primjer, kad je došla u te godine moja majka, koja je bila vrlo seksi intelektualka, samo je slegnula ramenima i rekla da je ionako zanimljivije čitati “Hamleta”. Nisam mogla imati tu njezinu ravnodušnost i godinama sam mislila da je došao kraj svijeta. Međutim, više nemam problema s time. Popila sam pilule koje sam morala popiti.

Koliko često viđate svoju djecu? – Vrlo često. Iako su sve kćeri vrlo zaposlene, uvijek ih pokušavam okupiti u svojoj kući. Kad sam je prije 14 godina kupila, nisam bila najsretnija. Tri godine ranije umrli su Serge i moj otac, pa sam se morala naučiti na samački život. Provodila sam dane u toj velikoj kući s najmlađom kćeri Lou i unukom Romanom, koji je samo četiri godine mlađi od nje, i stalno sam mislila isto – kad bi barem Serge bio ovdje. No, njega više ne ma, a kćeri su radost koja mi pomaže da prolazim kroz život.

Vaša kći Charlotte često je pričala o svom neobičnom djetinjstvu, kako bi je ujutro budili roditelji koji su se vratili iz noćnog provoda. Žalite li danas što nistevodiliuredniji život? – Znam da većini ljudi moj život sa Sergeom izgleda čudno, ali nama je ta da bilo najnormalnije vrati ti se u šest ujutro kući, pro buditi djecu, napraviti im doručak i onda otići spavati. Pokupili bismo ih poslijepodne iz škole, odveli na igranje u park i na večeru u restoran, a nakon toga bi oni otišli spavati, a mi krenuli u noćni život. Tako je izgledao naš uobičajeni dan. Je li to bio najbolji mogući život? Ne znam. Jesmo li bili dobri roditelji? Ne znam. No, znam da je bilo tako i da to ne mogu promijeniti.

Postoji li nešto što biste htjeli zaboraviti? Na primjer, onaj dan kad ste nakon svađe sa Sergeom skočili u Seineu? – Ne sramim se tog postupka jer je to bio jedini način da se ispričam nakon što sam mu u noćnom klubu bacila tortu u lice. Htjela sam mu se osvetiti, jer je on večer prije u istom klubu istresao sve stvari iz moje torbe na pod, uključujući i tampone. Bila je to čista osveta, ali čim sam ga pogodila, znala sam da sam pogriješila. On je bio dostojanstven i nije htio praviti scenu, pa je samo izišao iz kluba, dok su mu se komadići torte padali s lica. Ja sam izišla za njim, i vidjevši kako odlazi, pomislila da moram učiniti nešto ekstremno kako bih mu se ispričala. Potrčala sam, prošla pokraj njega i pričekala ga kod Seine. Kad sam bila sigurna da me vidi, skočila sam u rijeku, a on to nije mogao ignorirati. Sve mi je oprostio.

Imate tri kćeri s tri muškarca. Kakav je vaš odnos s kćerima? – Mi smo pravo žensko društvo. Sjećam se da sam 40. rođendan slavila u Egiptu i bila bes kraj – no tužna što moje cure nisu sa mnom. A on da su me one počele zvati i imala sam osjećaj kao da smo na istoj zabavi. Pomislila sam kako je to divno – i one se zabavljaju za moj rođendan, iako su daleko od mene. Nadam se da će tako biti i kad mene više ne bude. Iako u djetinjstvu nisu imale stabilnost koju sam ja imala, sada su odlične prijateljice i zbog toga sam najponosnija.

Jeste li ponosni i na Birkin torbu? – Jesam, ali dizajnirala sam je za sebe. Nisam htjela da je imaju i svi drugi.

Koliko Birkin torbi posjedujete? – Imala sam ih dvije ili tri. Posljednju sam prodala na aukciji. Smiješno mi je kad dođem u Ame riku i predstavim se, a svi me pitaju: “Birkin – kao torba?” Čini se da je torba postala popularnija od mene, barem u New Yorku.

Pratite li modu? – Volim znati što se događa, ali ne robujem trendovima. Većinu svoje odjeće sama napravim, a ostalo je japanski dizajn. Znam nositi i očevu odjeću jer sam shvatila da mi muške stvari mnogo bolje pristaju. U ženskoj izgledam kao transvestit.

Josip Jurčić