Uzadnje se vrijeme sve češće vraćam u neka svoja životna razdoblja i analiziram ono što mi prije nije padalo ni na pamet. I, dabome, najčešće se zadržim na svojim ljubavnicima, udajama i svojim muževima. Znam da će zlobnici i opet reći – kako je i kod mene, konačno, starost učinila svoje. No, nije baš tako!
Samo oni koji nemaju prošlosti, ili koja im je jadna, ne mogu ni analizirati ono što nisu proživjeli. A svi znaju što je za mene bio život. Bila je to ponajprije ljubav. I, dakako, seks. Podsjetila bih “svoje kritičare” da ja jesam ljubovala, da sam se i udavala toliko puta, ali sam se i naradila. Ljubav mi je davala stimulans i za posao. Ne mora ljubav biti vječna, jer nikad to nisam ni očekivala. Ne mora biti ni fatalna, ali morala je biti u danom trenutku ono što mi – treba. Ljubav bez seksa bila mi je nezamisliva, ali seks bez ljubavi je mogao proći. I prolazio je. Kad bih trebala rangirati – a zašto to i tako ne nazvati – koji bi od mojih muževa zauzeo na ljestvici prioriteta koje mjesto, redoslijed bi bio sljedeći: Erich Jelinek, moj prvi muž, moja je jedina, iskrena, velika i neprežaljena ljubav. Znam da ću zgranuti puritance, ali njega sam voljela onako kako se voli netko s kim izrodiš djecu i s kojim te vezuju mnoge životne situacije. I one lijepe, ali i one manje lijepe. No, i u jednoj takvoj vezi može doći do zasićenja. Znajući to, a ponajprije znajući sebe, bilo mi je jasno da se moram na sve moguće načine boriti da do toga ne dođe. I nije došlo jer ja sam tražila i našla izvan braka ono što se u braku počelo nazirati kao šablona. Razdrmala sam svakodnevicu preljubom. Zato uvijek govorim, a to moje čitateljice znaju, da prevara nije nevjera, da ona može kod mnogih čak učvrstiti brak, osvježiti ga, kako sam ja to doživljavala. Trebala bi me razumjeti svaka žena, a ne samo ona koja se nalazila u situaciji sličnoj mojoj. Znam da će mnoge zanimati je li Jelinek znao da ga varam. Je li to na bilo koji način osjetio? Moram reći da nije jer ja bih se kući vraćala sretna što sam poželjna i drugima, a ne samo njemu. I sad se sjećam kad sam mu ipak priznala da sam ga prevarila s jednim Amerikancem kakav mu je bio izraz lica i kako nije mogao vjerovati. I to je vrlo vjerojatno bio razlog što je dopustio da mu se guvernanta uvuče u krevet kad sam ja dugo izbivala radeći po svijetu. Moram reći još nešto – on i ja u krevetu bili smo savršen par. Tek sam ovih dana čula, nakon mnogo desetljeća, da je lupao vratima po fakultetu, inače miran i ozbiljan čovjek, jer sam se taj dan ja udavala za Švicarca. On je vjerovao, dugo, da ću mu se ja vratiti. Danas žalim što nisam!
Milorad Ronkulin, moj četvrti muž, čovjek je uz koga sam mirna, kojeg volim na poseban način, koji mi daje sigurnost u godinama kad svatko vapi za njom. Njega nisam prevarila, barem ne fizički, ali to ne znači da cestom idem zatvorenih očiju. On to zna, on to razumije i on me voli takvu kakva sam. On zna za sve moje ljubavi, pred njim nemam nikakvih tajni. To je olakšanje koje ne dožive mnoge žene. On je prije mene bio u braku, i po onom što znam i što mogu procijeniti, vrlo je sličan mom Jelineku. Posao mu je bio iznad i ispred svega, pa i – žena. Možda mi se život tako posložio, kad se osvrnem na sve što sam proživjela, da sam počela s brakom iz ljubavi i tako ću završiti – silom prilika. Uostalom, “čednost” ni u ovim godinama nije naodmet.
Sa svojim Švicarcem, Frankom Lütyjem, stupila sam u drugi brak koji je kratko trajao, ali je poslužio svrsi. Dobila sam ono što sam željela – švicarsko državljanstvo. U ono vrijeme to uopće nije bilo malo. Oni koji su ga vidjeli, čudili su se – kako sam ga uspjela, po njihovim riječima – upecati. Bio je predivan muškarac, fizički. Imao je status odličnog švicarskog odvjetnika, ali nije imao ono nešto što bi me privuklo kao, recimo, Jelineku. Nije bio baš neki ljubavnik i nisam bila dugo s njim u braku. Umro je jadnik od srca. Sjećat ću ga se uvijek s nekim posebnim poštovanjem jer mi je pomogao, a zpravo je tražio tako malo. Ali pomogla sam i ja njemu. Ja sam mu bila također druga žena. Upoznala sam ga kao rastavljenog, a i oca troje djece. Bio je i dobar otac i dobar čovjek. Ne znam koliko bih se s njim dugo zadržala u braku, ali vjerojatno i bih dulje jer nismo stanovali zajedno. On je imao kancelariju šezdesetak kilometra udaljenu od Ženeve i dolazio bi tek vikendom doma. U tom kratkom vremenu nije bilo mjesta ni za kakve prevelike svađe i nerazumijevanja. Smrt nas je razdvojila – kako se kaže – kršćanski.
Trećeg muža, Vladu Majdera, ne sjećam se baš s velikom radošću. Bili smo predugo zajedno, a premalo sam ga voljela da bih to mogla izdržati bez izvanbračnih izleta. A njih je u tom mom životnom razdoblju bilo najviše. Tad sam zapravo stasala u pravu ženu. Materijalno neovisnu, ali i samosvjesnu. U taj brak sam uletjela zbog osvete, a zapravo sam se osvetila sama sebi. Nakon godina i godina ljubovanja sa svojim najdražim ljubavnikom, čuvenim sportašem i sveučilišnim profesorom, ali i njegove neodlučnosti da sa mnom stupi u brak – ja sam presudila i sebi i njemu – brzom udajom za drugoga. Samo netko s imenom i statusom mogao ga je nadmašiti i, dabome, razljutiti. Zar je izbor mogao biti bolji od saveznog ministra bivše države? Kad sam to učinila, moj ljubavnik je poludio. Molio me i kumio da se vratim, da ćemo isti čas otići k matičaru, ali meni se svidjelo, u početku samo, igrati se “gospođe ministarke”. I opet moram reći da se taj brak ne bi tako dugo održao da nismo oboje ostali poslije ženidbe u svojim stanovima. Doduše, taj moj muž tražio je ono “što mu po zakonu pripada”, a ja sam to činila tek ponekad i ne baš s nekom velikom voljom i željom. Mislim da si je on to nadoknađivao na najjeftinijim mjestima, ali meni je bilo svejedno jer sam znala da ću ja tada imati – mir. Kad sad ovako trijezne glave i s vremenskim odmakom razmislim bih li išta mijenjala u svom životu, teško bi mi bilo reći bih li i što bih. Jer i vrijeme čini svoje, a iskustvo je neprocjenjivo blago koje se stječe tek živeći pa i griješeći. No, na jedan upit teško da bih mogla dati baš decidiran odgovor – koji me od moja četiri muža najviše volio. Možda bi najbliže bio istini i moj redoslijed. I na kraju savjet – ženi je prirodno da se udaje. Uopće nije važno koliko puta. Sve dok ne nađe sreću. Relativnu, dabome.