Ti su političari baš čudna “sorta”. Nikad me nisu privlačili kao muškarci, ali to ne znači da nisu i zanimljivi ljudi.
Kažu da bi se njihovim “profilom” trebali pozabaviti psiholozi, možda čak i psihijatri. Davno je već netko zgodno za njih rekao da su im vrline javne, a poroci tajni. Oni, u odnosu na ostale građane, imaju, priznali to ili ne, brojne povlastice, poput imuniteta, državnih stanova ako žele živjeti u rezidencijama, vozača, pristojne plaće, jeftinije hrane u saboru ili parlamentu, i zato nemaju pravo na neodgovornost, pa ni na dio privatnosti, koje imaju drugi građani.
Može se, istina, postaviti pitanje gdje je granica između javnog i privatnog. Poroci, jasno, ili sam barem ja to tako razumijevala, obično pripadaju onom privatnom, emotivnom životu. U medijima se često kao senzacija pojavi vijest da neki političar ima ljubavnicu. Opet, oni koji se u to bolje razumiju kažu da u Europi ljubavnica gotovo da ide uz mandat i teško da uopće može naštetiti političkom ugledu dotičnoga zahvaljujući liberalnoj tradiciji. Za razliku, recimo, od Sjedinjenih Američkih Država ili Velike Britanije, koje njeguju tradiciju puritanskog morala, gdje je dovoljna jedna takva vijest da mu politički rejting padne toliko da je prisiljen dati i ostavku.
Mnogi su čuli, pa i on i mlađi, za aferu J. F. Kennedyja s Marilyn Monroe, što je on, istina, uporno negirao. I da nije onako užasno prošao, s obzirom na njegove “glasovite izlete” u “ženski svijet”, tko zna ne bi li i on doživio nešto slično, ako ne i gore, kao Bill Clinton. Ovaj se, pak, jadnik morao naciji javno ispričati zbog veze za koju je najprije tvrdio da to i nije bila ona prava, seksualna, s Monicom Lewinsky. I ta javna isprika, iako mi nije jasno zbog čega, bila je dovoljna da mu “narod oprosti”.
Ali nisu oprostili Eliottu Spitzeru, guverneru države New York, koji je na državni trošak “uživao” s prostitutkom i za to joj plaćao po satu tisuću dolara. Ni bivši talijanski premijer Berlusconi nije bio imun na žene – premda je trebalo vremena da mu to počne štetiti karijeri – ali ne zbog “razvrata”, nego zato što su mu ljubavnice bile čak i maloljetnice. To je i meni neoprostivo! Mene su uvijek zanimali francuski političari. Čak su mi bili simpatičniji od ostalih jer su oni, kako ja to volim reći, “ljudi od krvi i mesa”. Francuzima je politika daleko od suhoparnog informiranja o kojekakvim, najčešće nerazumljivim, potezima njihovih vlada ili predsjednika. Oni se “hrane” vijestima koje im priređuju njihovi vođe. Stječe se dojam da je u njih politika “parada seksa, laži i preljuba”. I to može zabavljati narod i odvući ga od onoga što bi ih inače mučilo. Jer, ni ondje ne teku med i mlijeko običnom puku. Dovoljno je reći da korijeni “razvrata” potječu još iz doba Napoleona III., koji je svoju moć obilno koristio baš u svojim ljubavničkim pothvatima.
A i u novije vrijeme sve je išlo nekim slijedom i redom. Valery Giscard d’Estaing obožavao je glumice. S jednom je doživio i premetnu nesreću u rane jutarnje sate. Jadnik, eto, nije imao sreće! Francoisa Mitteranda su optuživali da je imao harem ljubavnica, ali i ne samo to. Imao je i dvije obitelji. I onu nezakonitu, s kćeri koja je rođena u toj vezi, smjestio je u jedno krilo Elizejske palače. Kažu da je Jacques Chirac samo na seks i mislio. Svi su mu zavidjeli jer je osvojio i “neosvojivu” čuvenu glumicu toga doba Claudiju Cardinale. Zbog njega se jedna novinarka, kad ju je ostavio, čak pokušala i ubiti. Sad mi se čini da dva zadnja predsjednika baš zabavljaju svoje zemljake, kao nitko dosad. To su glasoviti Nicolas Sarkozy i Francois Hollande. Šarmer Sarkozy uspijeva kod žena, samo se sad i ja pitam – čime. Možda prema onoj Kissingerovoj tvrdnji da je – moć najjači afrodizijak. Jer, kako inače protumačiti da mu žena s kojom je pred rastavom radi u kampanji, i to čini na najbolji mogući način. Ili kako je “smirio” svoju treću suprugu, Carlu Bruni, koja je mogla birati, a i birala je, samo one najmoćnije. Francois Hollande je priča za sebe. Taj se ne ženi, ali – ljubuje. Zbog njega su Francuzi smislili novi pojam za “prvu damu” i nazvali je “prvom djevojkom”. I kad je ta “prva djevojka”, Valerie Trierweiler, popila šaku tableta za smirenje jer je doživjela živčani slom kad je čula da on ima drugu, glumicu Julie Gayet, valjda mu je sve postalo jasno. Kažu oni koji prate i taj dio života toga gospodina, kojega ga još nazivaju “Normalni”, da mu je popularnost porasla za dva posto. Nije mnogo, ali može ga radovati. A nije se tome ni čuditi kada 77 posto Francuza smatra da je ljubavni život njihovog predsjednika njegova privatna stvar.
A kako je to kod nas? Nešto baš i nema afera, ili se o njima ne piše, ili su, pak, naši političari pravi lukavci. Oni znaju kako se dodvoriti puku. Malo su preokrenuli zapovijed Božju i stvorili neku “posebnu hrvatsku” – kad zavoliš, ženi! Ako varaju, ili bolje da kažem ako se zaljubljuju kad su na funkciji, žene se ubrzo i – stvar je riješena. Glavno da je “javno mnijenje” zadovoljno. Jednom je jedan naš dugogodišnji političar, danas ne više živ, kojeg su manje-više svi cijenili pa i voljeli, i jedino što su mu zamjerali bile su tri ženidbe, rekao: – Ja kad bih se zaljubio, oženio bih se. Po svemu sudeći, ta se “praksa” nastavlja i dalje. Kad se zaljubiš, ostavljaš ženu i ženiš se drugom. Pa dok traje, traje. Možda sve izdrži i još “koji mandat”.
Dakako da to vrijedi za sve, i za one na vlasti, ali i za one u oporbi. Baš sam znatiželjna kako bi se oporbenjaci ponijeli prema onima na vlasti kad bi izbila takva neka afera. Nekako mi se čini da bi jedino tada došlo do, kako oni to nazivaju, “konsenzusa”. Došlo mi je da poželim da i tako nečemu budemo svjedoci. Ne znam kako bi “obični građanin” gledao na to, jer u nas mnogi još političare drže nadljudima, što ovi zasigurno nisu. Doduše, malo tko od njih to ne bi htio biti. I sad neke moje dvojbe oko tih vječnih tema “vjera, nevjera, promjena, prevara”. Uvijek sam smatrala prirodnim da se ljudi vole, da se zaljubljuju, pa i odljubljuju, jer su samo tako zapravo ljudi. Koji put sretni, ali i nesretni. Uopće ne mislim da ne bi trebali, uvjetno rečeno, i “varati”, iako ja to nikad ne bih nazvala tako, ali i tu mora postojati neki red. I neka pravila ponašanja. Kad bih za nekoga funkcionara znala da voli ulaziti u “tuđi teritorij”, a osuđuje druge ako to čine, čak i dobiva političke poene na tome – i sama bih ga stavila na stup srama.
Inače bih šutjela kao nijema jer držim da sve što pripada privatnom životu, zbilja ne treba iznositi pred jasnost. Jer mi smo još daleko, daleko od Francuza. Ali, vjerujem da ćemo ih s vremenom dostići. Možda ćemo svi tada biti sretniji.