Svaki grad ima svoju povijest. I svaka je zanimljiva na svoj način. No grad nisu samo zgrade, kako se to obično govori. Gradu dušu daju – ljudi.
Na svojim brojnim putovanjima uvijek sam željela ući i tu njegovu dušu, a to je ponajprije značilo družiti se, obilaziti ona mjesta gdje će mi baš stanovnici pokazati ono što ne bi nijedan turistički vodič. Jer oni najčešće pričaju priče o zgradama, a samo rijetki govore o ljudima. Onim malim, običnima. Moji čitatelji znaju da nisam nikakva nostalgičarka, da ni za čim u životu ne žalim, ali sve češće se sa sjetom sjećam onih koji su našemu Zagrebu davali pečat i odavno ga svrstali u sam centar Europe, da ne kažem i svijeta – naših eminentnih obrtnika. Cijelih obrtničkih familija. Jedino me tad uhvati tuga, pa i nerazumijevanje, što se relativno malo djece danas odlučuje za obrtnička zanimanja, i to tek ako se ne uspiju upisati u “elitne škole”. Pitam se ponovno i tko je tome kriv. Čini mi se da je potpuno iskrivljena slika o obrtnicima, da ih se ne predstavlja u onom svjetlu koje zaslužuju, da bi i mlade nekako trebalo uputiti i reći im što su gradu nekad značili, a i danas znače, recimo frizerska obitelj Markovinović, cvjećarska Herzmansky, kišobranarska Cerovečki ili urarska Lebarović. A, dabome, i mnoge druge, ne manje značajne od ovih. Bila su to, kako bi Zagrepčani govorili, prava gospoda.
Prava je sreća što su i na svoju djecu prenijeli svoje umijeće i ljubav za ono što su i sami s ljubavlju radili. I prava je nesreća što to nije uspjelo mnogima, također čuvenim obrtnicima. No, Bože moj, sve je to život. Ali sve treba činiti da ga se učini što lagodnijim. A zar ima veće lagode do one kad nam nešto zatreba, ono što ne možemo naći u konfekciji, otrčimo u prvu obrtničku radnju i kažemo – hoću baš tako nešto! I to nešto osvane za koji dan i ljepše nego smo čak i zamislili. Gospodin Antun Markovinović, kažu, imao je tri ljubavi – svoj frizerski salon Toni, suprugu Juliju, također frizerku, i bridž. A bridž ni danas ni onda nije igrao baš svatko. Ipak je to gospodska igra. Nasreću, taj je čovjek znao prenijeti ljubav za lijepo svojoj kćeri Ani, koja uspješno vodi salon što je lani proslavio 90. obljetnicu, a ona je nositeljica tko zna kojih sve ne priznanja za svoj rad – od Platinaste povelje i Ponosa Hrvatske do niza stručnih nagrada. Kažu da ju je milina gledati kako kreira frizure koje bi mogle uz bok razvikanih svjetskih frizera. Čini se da ona već priprema i nećakinju Lanu da nastavi ono što su Antun i Julija zacrtali, a ona tako uspješno vodi. Jer kad netko primijeti izuzetnu frizuru na nekoj ženi, zna da je izišla iz salona Toni.
Samo godinu poslije salona Toni, 1925., utemeljena je cvjećarnica Herzmansky, cvjetni ponos grada Zagreba. Od osnivačice Gabriele do njezinih nasljednica, Maje Štrban Knapić i kćeri joj Martine, u tom su salonu nastajali najljepši buketi, na oduševljenje svih koji su na bilo koji način dolazili u dodir s tom ljepotom. Kažu da je i engleska kraljica Elizabeta prekršila strog kraljevski običaj kad joj je pri dolasku u zemlju predan njihov buket. Nije ga dala protokolu, kako je to bio običaj, nego ga je sve vrijeme nosila uza se i – uživala. Elizabeth Taylor također se nije mogla načuditi toj ljepoti, a i Jovanka Broz bila je česta mušterija te cvjećarske obitelji. Na Brijunima je stolove krasilo cvijeće prema izboru obitelji Herzmansky.
Svako jutro kad iziđem na svoj balkon u stanu na Trgu bana Josipa Jelačića, sretnem se s nekim iz urarske obitelji Lebarović, jer mi se pogled najprije zaustavi na satu. Oni održavaju tristotinjak gradskih i crkvenih ura, a u Zagrebu su prisutni već osmu generaciju. Ne znam koliko naših sugrađana zna da se ta obitelj, srećom, održala, premda je sve manje urara u metropoli. Kažu da ih je devedesetih godina proš- loga stoljeća bilo sedamdesetak, a sad tek dvadesetak. No i gospodin Zlatko, najstariji Lebarović, uspio je i znanje i ljubav prenijeti na sina Dalibora, pa ostaje netko tko će se brinuti da sastanak na Trgu pod satom uvijek otkucava točno vrijeme. Jer kašnjenje ili zaustavljeni sat mogli bi zaustaviti i neku vezu. A to ova obitelj nikako ne bi dopustila! Bez njih i njihove brige ne bi ni Trg bio ono što je – mjesto gdje najčešće počinje ljubav.
Obrtnici su, ma kako se to kome činilo, uvijek i bili u službi promicanja te najvrednije ljudske osobine. Svaki put kad dođem na Dolac, oduševi me to mjesto, a pozornost mi privuku suncobrani s motivom šestinskih kišobrana. I tek tad osjetim silnu nostalgiju. Obitelj Cerovečki posljednji su kišobranari valjda u Hrvatskoj. Sami priznaju da su im velika podrška žene u obitelji. Jedna od njih, gospođa Božena, kaže da su najgore ipak prebrodili. Pošto su uspjeli preživjeti navalu jeftinih kišobrana s Istoka, sad je mnogo lakše. Ljudi znaju što je što i što treba kupovati. Cerovečki su obrt pokrenuli daleke 1912. u Varaždinu, a u Zagrebu je 1936. osnovana filijala. To kazuje i što je Varaždin nekada značio u Hrvatskoj. Nasreću, čini se da mu se posljednjih godina vraća taj sjaj.
Ne mogu sve ni pobrojiti koje bih trebala, ali ovaj put progovorila sam o onima o kojima se ipak šutjelo. Šutjelo se i 1967. kad se centar grada čistio od obrtnika i kad se taj dio uređivao prema nekim čudnim kriterijima. I to je najvjerojatnije pridonijelo ovome što imamo – zanemarivanju njegovanja obrta, jer svakom gradu baš oni daju ono što ja nazivam – dušom. Ne smijem ne istaknuti ni svoje susjede Cahune, klobučare koji su gradu također dali svojevrstan štih, ali dakako ni salon Kobali koji je bio i ostao ponos gradu. Nema prave Zagrepčanke koja drži do sebe a da nema bar jedan njihov šešir u ormaru. Možda će mnogi u ovome o čemu sam govorila prepoznavati tugu za prošlim vremenom, možda i moju tugu za nečim u čemu sam i od čega sam živjela, ali ja ni u tome ne vidim ništa loše. Zašto bismo morali postati, kako ja to kažem, konfekcijska nacija kad imamo sve preduvjete da budemo svoji. Da, što je najvažnije, zadržimo ono što nemaju drugi, mnogo veći i kako se oni doživljavaju značajnijima od nas – imidž naroda koji je uvijek imao i svijetu se pokazivao u svjetlu koje je obasjavalo mnoge.
Najviše bi me radovalo kad bih na početku ove školske godine čula kako su u obrtnička zanimanja, pogotovo ona kojima prijeti nestanak, nahrupila djeca jer žele biti ono što su bile tolike generacije prije njih, uvjetno rečeno – gospoda. Daj Bože da se već danas počnu rađati neke nove obitelji kakve su ove s početaka moje priče – Markovinovići, Herzmansky, Cerovečki ili Lebarovići. Bila bih još sretnija kad bi u Ilici osvanuo neki novi izlog koji bi navješćivao rađanje obrta što će imati svoju budućnost. Tvrdim, odgovorno, da je grad bez obrtnika nema.