Nisam mislila pisati o gay prideu, ili kako su je njezini organizatori nazvali – povorka ponosa, ne zato što bih bila protiv, nego zato što ja na sve to gledam drugačije, što za mene nikad nije bilo tabu tema kad je u pitanju ljubav, pa ma između koga se ona dešavala.
Pročitajte ostale kolumne Žuži Jelinek
Kad voliš, voliš, tad si sav u toj ljubavi, i ne bi te trebalo biti briga ni za čije mišljenje, ni za čije ogovaranje pa čak i prijetnje. No, život nije uvijek ono što bi trebao biti i kakvog želimo. Čak i oni koji se zaklinju na jednakost i pravednost, često zaborave što to, zapravo, znači. A ne bi trebali. A onda se odjednom počnu svi buditi, pa i čuditi što se to oko njih zbiva. Svi postaju silno pametni, svi iz rukava vuku neke svoje argumente braneći ili napadajući ono što bi trebalo biti – normalno. Odjednom se nađu tu kao branitelji ili napadači i politika, pa i crkva. A kad to dvoje “ukrste mačeve”, tad ja “bježim”.
I jedne i druge sam doživljavala, i još ih doživljavam, kao “čuvare” mira – jedne onog duhovnog, a druge fizičkog i moralnog.
Tko je koliko i gdje podbacio, i je li uopće, neću o tome jer nisam stručnjak, a i to je bio razlog što se nisam u to “petljala”.
Moja “politika” to i nije, moj životni moto je – ljubi, i sebe i “bližnjega svoga”. Samo ne bih željela da me netko doživi “papskijom od pape”.
Ne volim nasilje, ni u kojoj prilici, ne volim ono što sam vidjela da se dešavalo na ulicama, Splita, a sigurno bi se nešto slično moglo vidjeti, ako ne i gore, i na gospićkim ili drniškim. Pa ni ono u Zagrebu nije bilo baš idealno, jer ne volim ljubav “pod policijskom pratnjom”. No, ja znam da za sve treba vremena, da će sve na kraju doći na svoje, samo treba strpljenja, treba razvijati svijest o različitostima, trebamo učiti jedni druge toleranciji, trebamo i onima s kojima se ne slažemo, dati mogućnost da rade ono što ih čini sretnima, jasno ako je u granicama zakona.
A homoseksualne veze još su negdje, koliko ja znam, kažnjive, a i ondje gdje nisu, nemaju ono pravo koje imaju heteroseksualne – na ozakonjenje svoje ljubavi. Dabome i sve ono što im zakon garantira. Ja se ne moram slagati s takvim načinom života, ali nemam pravo lišiti ih onoga što ja imam – pravo na poštovanje, pravo na dostojanstvo, pa i sasvim materijalizirano – pravo na nasljeđivanje koje je i jedno od osnovnih prava u civiliziranom svijetu.
Jer, ako netko može naslijediti imovinu muža ili žene, ako s njim prevede cijeli život, zašto to ne bi mogao i onaj koji je u nekoj drugačijoj vezi. Tu nikad nije bilo za mene dvojbi.
Možda se na sve te manifestacije i ne bih oglasila jer mi je glupo ponavljati ono što cijeli život propagiram i za što se borim, da me nije, tek dan poslije tih burnih događanja, nazvao jedan, kako se sam predstavio peder, pristojan momak, ali pomalo iznenađeno da ne kažem možda malo i uvrijeđeno, upitao što to znači da ja o tome – šutim. Mogla sam se i ja uvrijediti na tu njegovu konstataciju jer naprosto ne stoji, ali kad je čovjeku teško, ne treba ga opterećivati i nečim što u tom momentu i nije važno.
Rekla sam mu, ipak, da sam ja najveća glasnogovornica ljubavi, da za mene nema razlike kad je u pitanju ljubav, ali sve drugo je izvan moje domene. No, ako treba, ako ta populacija očekuje i moju podršku, javnu, jasnu i glasnu, po tko zna koji put, mogu reći da je ima, ali ne samo sada nego ju je imala oduvijek. I imat će je!
Čini se da je momak bio zadovoljan odgovorom, tim prije što sam mu obećala da ću jednu od svojih kolumni posvetiti baš njima – obespravljenima, kako je sam rekao da se osjeća.
Pokazalo se, a ja sam imala nekoliko odličnih prijatelja homoseksualaca, čak boljih nego su to bile žene, da su oni predivni ljudi, umjereni, puni pažnje pa i nježnosti čak i u običnoj komunikaciji.
Ali, žene su mi se učinile drugačijima.
Zbunila me jedna lezbijka koja me također nazvala poslije tih događanja u Splitu i Zagrebu, bila je agresivnija od ovoga momka, čak me i “grdila” što nisam u svojim kolumnama bila uz njih i prije nego se ovo sve dešavalo.
Trebala sam, prema njezinoj zamisli, biti čak “najavljivačica” tih događanja.
Koliko mi je imponiralo što ima tako visoko mišljenje o mom pisanju i utjecaju na ponašanje ljudi, toliko me i iznenadila. Doduše, svatko ima pravo na ljutnju kad misli da je zakinut, kad vjeruje da su mu ljudska prava smanjena ili čak potpuno ukinuta, ali korijene nerazumijevanja treba tražiti negdje drugdje, iako to ne znači da se moramo miriti s onim što nije ljudsko. Možda bi tim ljudima trebalo ukazati na često nerazumijevanje prema njihovom seksualnom opredjeljenu i doma, pa se ne bi onda čak toliko čudili što ih i ostali ne razumiju onoliko koliko oni to očekuju.
Čula sam, što me obradovalo, da je na zagrebačkoj povorci ponosa bilo i nekoliko roditelja koji su podržavali svoju djecu.
Ništa se ne može promijeniti preko noći, a još manje ljudska svijest.
Ali, ako je povijest učiteljica života, onda bi trebalo tražiti uzroke svemu tome, takovom ponašanju prema gay populaciji, i u prošlosti, iako, i to treba reći, i tu ćemo naići na – iznenađenja. Zna li ta djevojka da vjere – katolička, islam i protestantizam – drže homoseksualnu vezu grijehom, pa i protuprirodnim bludom, i da se nije čuditi što još imamo agresiju na nešto na što je ne bi smjelo biti.
A velika većina ljudi su vjernici i teško je od tih tražiti, odmah i sad, da pomire u sebi, ponajprije, “vjeru i pravdu”.
I povijest ne daje baš jasne odgovore na sva ta pitanja. Čak bih mogla reći da zbunjuje jer nije bila neprirodna ljubav između istih spolova, pogotovo u staroj Grčkoj, gdje je sve bilo podređeno ljubavi i umjetnosti.
Ne znam je li ta djevojka znala ono što sam ja odavno – da je seksualnih veza najviše bilo u vojsci, da su se, recimo, u Osmanlijskom Carstvu čak i preporučivale jer je sve najvjerojatnije bilo u funkciji – ratovanja i nemogućnosti heterogenog seksualnog života. Ima tu pomalo svega. Sad islam drži to grijehom, no kad je trebalo, kad se osvajalo i ratovalo, sve je bilo dopušteno.
No, daleko bi nas odvelo da sad duboko zaronimo u povijest. Ono što bi trebalo reći i na čemu treba raditi jest da, nazovimo ih uvjetno “seksualne manjine”, imaju sva prava koja im pripadaju. Ali i nešto što je pravno regulirano, barem za one zemlje koje misle ući u Europsku uniju – sve moraju donijeti antidiskriminatorske zakone kad su u pitanju prava lezbijki, gayeva i transseksualne populacije.
I što na kraju reći – ništa ne treba drugo do poštivati te zakone. Ljubav će i tako učiniti svoje.