Još i danas, iako su prošla stoljeća i stoljeća, od prve šminke koju su na sebe stavile žene, ali i muškarci, postavlja se uvijek isto, ali ne i do kraja odgovoreno pitanje – zašto se žene šminkaju, ali ne i zašto su to muškarci prestali. Jer, povijest šminkanja kaže da su se nekad šminkali muškarci pa je tako do kraja pedesetih godina 19. stoljeća našminkani muškarac bio sasvim normalna pojava. Istinu je rekao jedan holivudski redatelj – šminkati se znači sve činiti da bismo bili lijepi, a to je imperativ od davnina! No, na tu njegovu tvrdnju brzo su se nastavljala, kako to već u životu biva, pitanja, za koga i zašto lijepi? I tu za ženama nisu zaostajali ni muškarci. Zlobnici s obje strane bili su kratki i jasni – žene se šminkaju da bi se svidjele muškarcima, a muškarci su to prestali da bi se razlikovali od žena. Jer, tu bi ipak primat brzo izgubili, a onda je bolje – baciti koplje u trnje na vrijeme. One samosvjesnije i sigurnije u sebe reći će da se šminkaju zbog sebe, da se osjećaju dobro tek kad su uređene, bez obzira bile u kući ili izlazile na neka važna primanja. I tima se može vjerovati. Ali, nema nigdje isključivosti! Često trenuci određuju što činimo da bismo postigli cilj. Konačno, zašto bi bio grijeh urediti se da bismo nekoga zaveli, ili da bismo mu se možda tek svidjeli, ili ga čak i napravili ljubomornim. A žene vole činiti muškarce, i ne samo njih, ljubomornima, u svim prilikama. Kad su jadne, ostavljene ili prevarene, znaju se užasno zapuštati, ali ima i onih koje tako nešto baš probudi, one tada čine sve da bi se dokazale, privukle na sebe opet pažnju, da bi bile ono što su trebale oduvijek biti – dotjerane, u svakoj prilici i za svaku priliku. Ali, tu može doći do užasnih pogrešaka. I dolazi.
U želji da se pokažu, ali bez pravih kriterija, “nalarfaju se”, a to ih čini zapravo – smiješnima. A sve, dabome, ovisi i o godinama. Mlada cura može si dopustiti i ono na što žena u godinama ne smije ni pomisliti. Pa ma kako to željela, i ma kako time mislila da će postići neki cilj. Jer, ovdje sredstvo ne opravdava cilj. Duga kosa bit će ukras mlade žene, ali kad se počne približavati šezdesetoj, onda si to samo rijetke u toj dobi mogu priuštiti. Na očima se, pak, poskliznu mnoge. Osjenčani kapci mogu proći i kod starijih, samo je pitanje odabira boje, ali i načina šminkanja. Tirkiznozelenu, pa i svijetloplavu, žena u zrelim godinama treba izbjegavati. No, kad se već šminka, onda mora paziti da to bude u funkciji isticanja onoga što je već na njoj lijepo, ali šminkom može biti, kako se to obično kaže – božanstveno. A nema žene koja ne bi željela biti nečija božica! Ne jednom se može čuti da je šminkanje umjetnost, da se njime treba istaknuti ono najljepše, ali i sakriti ono gdje priroda baš nije bila ni prema kome darežljiva. Danas je toliko svakojake šminke, ali i toliko savjeta kako bismo se trebali našminkati da bismo bili onakvi kakvi bismo trebali biti, da je pravo čudo kad vidimo žene koji bi se, ako ništa drugo, a ono barem trebale pogledati u ogledalo da bi vidjele kako izgledaju. Zasigurno će uspjeti one koje znaju naći granicu između modernoga, lijepoga i trendovskoga, kako se to danas kaže. Znam da u ovoj ekonomskoj krizi ne mogu si sve priuštiti šminkera, ali sve one koje to mogu, barem da dobiju osnovne poduke o šminkanju, bilo bi sjajno da to učine. Kažu da su stare Egipćanke, čak i više od tri tisuće godina prije Krista, šminkanje uvele u modu. Cilj tih žena bio je djelovati – božanski. A sve je i tada bilo zbog muškaraca, seksa i ljubavi. Kad su ljubav i seks u pitanju, malo se tu što promijenilo. I hvala bogu da nije! Ne zna se kako je doista izgledala Kleopatra, ali Liz Taylor ju je utjelovila na sugestivan način svojom šminkom – zelenom bojom iznad kapaka i tamnim trepavicama, što je i danas simbol tih moćnih žena. I ne samo to. Povijest kaže da su baš te žene izumile prvu kremu protiv bora – bila je to mješavina tamjana, maslinovog ulja, trava i povrća koja se na lice stavljala svaki dan. Pa, konačno, kad žena uspije osvojiti, pa i uz pomoć šminke Julija Cezara, a onda i njegova generala Marka Antonija, vjerojatno je i ta “kraljica nad kraljicama” znala što znači šminka. Židovi ne bi bili to što jesu da nisu sve to preuzeli od Egipćana, a potvrda tomu jest ta što se šminkanje spominje u Novom zavjetu u Bibliji. Nikad nisam voljela napadnu šminku jer mi je oduvijek djelovala prostački, ali jadno mi izgleda i žena koja je bez nje.
Još je u trećem stoljeću prije Krista rimski filozof Plaut rekao da je žena bez šminke kao hrana bez soli. Takav stav prema šminkanju ne čudi ako se zna da su se Rimljani osim šminkanja čak i – depilirali. A ima, navodno, i zapisa da im je neki poseban kamen služio kako “četkica za zube”. Grci su kredom posvjetljivali ten, a Perzijanke su bojile kosu kanom. I ma kako da je šminkanje doživljavalo promjene, ono je opstajalo. Čak nije bilo ni važno tko i kako slijedi trendove jer i na nj je utjecalo štošta. Ženama koje drže do sebe, koje i mogu i znaju što si kupiti da bi bile ono što žele biti – lijepe, dotjerane, pa i “pritajeno seksi”, ne treba posebnih uputa, ali onima koje iz bilo kojih razloga žele se šminkom “iskazati”, preporučujem – oprez. Ništa nije ružnije od ružno našminkane žene, ništa ne djeluje odbojnije od žene koja se želi istaknuti, a ističe se – ružnoćom. A šminka može od nje učiniti baš to. Žena si ne smije dopustiti da izgleda “jeftino”. A u tome joj “pomaže” baš loša šminka. Dabome da ni novac ne mora značiti da netko ima ukusa, ali on ipak pomaže onima koje su toliko pametne da znaju procijeniti što mogu same, a za što im treba pomoć. Konačno, danas više nego ikad može se vidjeti kod onih koje prate modu, da se ispod njihovih fotografija može pročitati tko im je stilist, a tko im je šminker. Pametne su i one žene i oni muškarci koji cijeli život prate što se oko njih zbiva, što se mijenja, i koji cijeli život uče. A i šminkanje se mora učiti i to neprestance. Jer, ako je išta podložno promjeni, onda je to baš ono. Čak i muškarci znaju reći da nema ružnih žena, ili barem ne onih koje se nikom ne sviđaju, ali zna se čuti da ima onih koje ne drže mnogo do ukusa. E, pa svaka žena na tome treba i mora poraditi. Mora sve učiniti da bi se svidjela, ali ne samo muškarcima, iako ni to nije na odmet, nego da bi dobila onu sigurnost koja je svakom potrebna. Jer joj baš ta sigurnost pomaže da ostvari ono čemu svatko od nas teži – cilju koji nikako ne isključuje ni – muškarce. Nikad nisam shvaćala one žene koje to kriju, koje se toga čak i srame. Ja sam se uvijek željela nekome sviđati, pa čak i onda kad me taj uopće nije zanimao. Čini se da je i to razlogom moga relativno uspješnog života.