Godišnji su skoro završili. Možda je i dobro da ne traju dulje od uobičajenih tri- četiri tjedna jer pokazalo se da se čovjeku teže vratiti na posao što dulje izbiva.
A odmor se uvijek doživljava kao “punjenje baterija” za ono što ga opet čeka kad se vrati u kolotečinu. No, čini se da ne mora uvijek biti tako, a često i nije. Sve ovisi o tome kako se tko proveo i kako je iskoristio “te dane koji se toliko priželjkuju”.
Zanimljiva je studija britanske tvrtke Travelex prema čijim se istraživanjima došlo do zanimljivih podataka. Navodno četvrtina zaposlenih nakon godišnjih odmora javlja na posao da su bolesni iako im nije, fizički, zapravo – ništa. I za to imaju znanstvenici odgovor – povratak s godišnjeg na radno mjesto može biti vrlo stresan. Jer, nije lako iz opuštenog pa i bezbrižnog raspoloženja vratiti se u realnost i ponovno proživljavati sve ono zbog čega nam je godišnji i bio potreban.U tom istraživanju sudjelovalo je oko 2000 ispitanika i četvrtina njih je priznala kako je izmislila barem jedan razlog da bi, ako ne više, a ono barem dan produljila godišnji. Oni koji se, pak, pojave na poslu, još su u mislima na odmoru, teže se koncentriraju, a i znaju ozbiljno griješiti. Čak toliko da to primjećuju i kolege i nesporazumi ne da počinju, nego se nastavljaju. Odmora kao da nije ni bilo.
U tom britanskom istraživanju nije navedeno kome se teže usredotočiti na posao, ženama ili muškarcima, ali prema jednom drugom, švicarskom, vidljivo je da se muškarci čak teže vraćaju u normalu od žena, pogotovo, kako je naveo jedan ispitanik, ako je ljetovanje bilo jako, jako dobro ili opet loše. Za njih je dobro ako su uspjeli na odmoru pokazati i dokazati svoju muškost, a loše ako im tu nije išlo kako su zamislili. No to je opet toliko složeno da zaslužuje posebnu raspravu. Nekom je potrebno tek dan-dva odmora i sna da se počne opuštati, a drugi se neće naspavati ni nakon što prođe pola godišnjeg.
Mogu odmah i tu početi sa svojim iskustvom. Svaki godišnji, s manje ili više uspjeha, ali ipak uspjeha, bio je – odmor. Znali su me mnogi pitati kako mi je to uvijek uspijevalo, jer, ni ja baš nisam u životu besposličarila, i ja sam radila, kako bih znala sama za sebe govoriti nekad kao – marva. Moram odmah reći da sam uvijek svemu prilazila s određenim ciljem. Znala sam što očekujem od posla, ali i što od odmora. Nije čak bila ni važna destinacija. Važno je bilo skupiti energiju za ono što me čeka prilikom povratka. I još nešto – rado sam odlazila na odmor udvoje, ali ne bih bila ni manje sretna ako bih odlazila s nekim društvom ili, pak, i sama. Jer, komunikativna kakva već jesam, brzo bih se “spajdašila” s nekim tko bi mi se u tom času učinio kao netko tko će me razonoditi. I da bih sve bilo onako kako sam mislila da treba, najprije bih se fizički odmorila. To sam preporučivala svima.
Dalje je sve i lakše i jednostavnije. Obično mi se smiju, jasno ne zlurado, kad kažem da sam u svakom svom životnom periodu različito gledala na godišnji. Kao mlada djevojka bilo me svuda i sa svakim. No, ni to ne treba shvaćati doslovno. Uvijek sam si znala birati društvo. Kao udana žena, a pogotovo kao majka, pazila sam da svatko od mojih dobije “svoj dio kolača” na odmoru, a kao slobodna žena koristila sam godišnji na svoj specifičan način. Nikad ništa nisam doživljavala a da nisam procjenjivala što mi to znači momentalno, ali i za budućnost. I ja bih punila baterije, ali ne samo za one mjesece koji me čekaju tu godinu, nego za cijeli život. Tako i inače treba razmišljati. Možda je i to razlogom ne samo moje dugovječnosti nego i relativnog mentalnog zdravlja.
Vratit ću se onome zbog čega i pišem ovaj članak – kako se što brže i što normalnije uključiti u posao i početi raditi s nekim novim elanom. Stručnjaci kažu da svi griješimo što se na posao vraćamo, a ni to nije bez razloga – ponedjeljkom.
Svi na taj način žele odmor produljiti za još jedan vikend. A trebalo bi se vratiti sredinom tjedna, navodno. Oni to obrazlažu da se postupno vraćamo obvezama jer brzo nam opet slijedi vikend. Također se griješi što se na odmoru ostaje do – zadnjega. Najčešće se vraćamo zadnji dan, i sutradan umorni odlazimo na posao. A nema ništa gorega od kombinacije umora, frustracije i naglog skoka prema novim obvezama koje su ipak bile potisnute jedno vrijeme malo u stranu. Najvažnije je, a znam to i iz vlastitog iskustva, ako baš onako kako ste se pripremali za odlazak na godišnji, isto učinite i prilikom povratka. No bez obzira što je vaš godišnji završio, uvijek treba imati na umu da nije zadnji. Ono što ste propustili ove godine, razmišljajte da ćete realizirati sljedeće. Važno je da ni u jednom trenutku ne padnete u neku depresiju jer ona se, nažalost, ako joj se ne doskoči, može samo produbljivati. A onda je do sljedećeg odmora doista dugo pa se sve to može razviti u nešto što može biti jako, jako loše.
Kad o tome govorim, opet imam pred očima jednu relativno još mladu ženu koja se vratila s godišnjeg. Ne znam što je očekivala, ne znam kakve je planove uopće imala, ali mogu pretpostaviti. Rastavljena je oko tri godine. Bila je relativno povučena pa čak i utučena, kako se meni činilo, a onda sam je počela viđati s jednom zgodnim čovjekom. Vidjela se na njoj promjena. Njezina prijateljica mi je rekla da su i na radnom mjestu to uočili i bili sretni zbog toga. Širila je oko sebe, kako se to obično kaže – optimizam. Bila je presretna jer se spremala na godišnji, a to je značilo s tim čovjekom. Nikome dotad nije povjerila da je on – oženjen. Po mom sudu to čak nije ni bitno za njezino psihičko zdravlje da je nije zapravo prevario. Nisam, doduše, sigurna je li to baš to. Obećao joj je da će “skoknuti” nekoliko dana i do nje jer je jadnica čak svoj godišnji planirala tek desetak kilometra od njegovog obiteljskog.
Zašto nije došao ni pozdraviti je, nije saznala. Ali, da je njezinog raspoloženja nestalo kad se vratila, bilo je i više nego vidljivo. Počela je dobivati čak i opomene zbog aljkavog odnosa prema poslu. Ne znam kako će to s njom uopće završiti, ali očito je da je ova žena neke stvari precijenila. Mene nije brinulo to što je bila u vezi s oženjenim čovjekom, već to što nije znala procijeniti što od njega može očekivati. Ne znam ni što joj je obećavao, ako uopće i jest nešto, ali njega uopće ne krivim. Znala je da je oženjen, a to znači da je sama morala procijeniti kakva je budućnost te veze. Godišnji ju je istina mogao produbiti, ali moglo se desiti i ovo što jest – on je ipak izabrao stranu.
Svatko se sigurno vratio s godišnjeg s nekim novim iskustvom. Lijepim ili manje lijepim. Važno je, međutim, sve staviti na svoje mjesto. Usredotočiti se na ono što nam predstoji i početi planirati već sljedeći godišnji.