Zvali su me izvanzemaljcem

Jesu li vas Varaždinci iznenadili organiziranjem proslave? – Zahvalna sam im na toj lijepoj gesti, a odužit ću im se ulogom Sophie u Rossinijevoj operi “Il signor Bruschino”.

Kako se borite protiv treme pred publikom u rodnom gradu? – S ljubavlju. Ja volim njih i oni mene.

Čega se najradije sjećate iz djetinjstva? – Bezbrojnih nestašluka kojima sam svakodnevno “uveseljavala” roditelje. Jednom su me čak morali skidati s krova.

Od pedesetak dosad otpjevanih uloga, koja je “najsličnija” vama? – Lady Šram, jer sam postala omiljena među sugrađanima i slušateljima. No, nadam se da me neće zadesiti njezina sudbina i da mi neki suvremeni doktor (kao njoj Milivoj Dežman) neće trebati zidati novi Brestovac. A Lucy iz Menottijevog “Telefona” mogla bi mi konkurirati u telefonskim računima.

Što ste pjevali svojoj djeci dok su bila mala? – Antonia je voljela “Zeku i potočić”, a Sebastian “Goodnight, My Someone”, iz mjuzikla “The Music Man”. Na žalost, danas niti jedna pjesma ne “pali”.

Jesu li 16-godišnja Antonia i 10-godišnji Sebastian naslijedili glazbeni dar? – Oboje su veoma talentirani. Antonia je završila flautu u nižoj glazbenoj školi, a sad u srednjoj pohađa solo pjevanje. Sebastian svira klavir. U čemu im želite biti uzor? – U marljivosti i odgovornosti.

Postoje li želje koje im ne ispunjavate? – Samo ako su ekstremno opasne, pa tako kći već nekoliko godina dobiva odbijenicu za paragliding.

Kako ste organizirali život otkako više niste u braku? – Vrlo je dinamično jer i ja i djeca imamo mnogo dužnosti i aktivnosti. Neki dan me moj autoserviser u čudu pitao: “Lidija, pa kaj ti u slobodno vrijeme taksiraš kad si nabila toliku kilometražu u tako kratkom vremenu?”

U kojim prigodama još zasvirate harmoniku? – Prije petnaestak godina sam je prodala, ali redovito surađujem s brojnim harmonikaškim orkestrima i solistima.

Kako održavate pjevačku i fizičku kondiciju? – Samo radom, radom, i opet radom.

U kojim situacijama povisite glas? – U nekim kritikama nazvali su me izvanzemaljcem zbog ekstremno visokog glasa. Šalim se, naravno. Na akademiji, u radu sa studentima, i na koncertima toliko se izvičem da sam onda doma mirna i tiha k’o bubica. Što mojima i te kako odgovara.

Jeste li noćna ptica? – U svakom slučaju nisam ranojutarnja ptica.

Biste li prihvatili ulogu u sapunici? – Nisam razmišljala o tome, ali ako bi bilo zabavno kao izlet u eurovizijske vode, zašto ne.

Po čemu ste tipična horoskopska Račica? – Romantičarka koja voli, brani i čuva dom, domovinu i iznad svega djecu.

Prekoračite li katkad dopuštenu brzinu na autocesti? – Ha, svatko mora imati svoju slatku manu. Volim brzu vožnju, ali samo kad to uvjeti dopuštaju.

Kako reagirate kad se netko našali na vaš račun? – Obično još i sama nadopunim šalu. Uostalom, smijeh je ljekovit. Da ga barem ima više.

Koliko puta ste se uvjerili u izreku – svako zlo za neko dobro? – Često. Kod nas se kaže da je svaki udarac nogom u stražnjicu korak naprijed.

U čemu ste perfekcionistica? – U poslu.

Kad ste u životu najviše riskirali? – Mislim da to nije bio rizik već gotovo samoubojstvo. Prije desetak godina s kćeri sam se nehajno htjela spustiti saonicama na zimovanju u Austriji. Samo što nam nitko nije rekao da je to profesionalna staza i da bez određene opreme nemamo puno šanse ostati žive do podnožja… Srećom, Bog nas je čuvao pa smo na polovici staze sletjele u dubok snijeg, a ne u provaliju i jezero.

Kad vam je bilo najteže? – Vječiti sam optimist, pa i kad nastupe teški trenuci, ja to riješim “malom poplavom” unutar svoja četiri zida i već sutradan konstruktivno krećem dalje. A dućani su nerijetko u toj “konstrukciji”.

Na koju ste svoju odluku najponosniji? – Da iz oklade odem, nakon rudarske škole, na prijamni ispit na Muzičku akademiju, na solo pjevanje, iako ga prije nisam učila. I na opće iznenađenje, s nepunih 17 godina, položim prijamni i upišem se na akademiju.

Čime vas djeca mogu razveseliti? – Svaki njihov osmijeh i sreća za mene su najveći dar. A i oni se trude da u svemu što rade budu uzorni i dobri. Antonia je tako u prosincu na državnom natjecanju komorne glazbe sa svojim trijem dobila prvu nagradu.

Mislite li da pravi život počinje u četrdesetima? – Svaka dob donosi svoje radosti, i pravi je život od rođenja pa do posljednjeg dana. Neki, doduše, kažu da ima i dalje, jedino je svjedoke teško sresti.

Jagoda Zamoda