Tko je najveći i najkontroverzniji američki umjetnik? - pitanje je kojim počinje novi dokumentarac Netflixa posvećen Andyju Warholu. Većina ga ljudi pamti kao ikonu pop arta, uvijek s bijelom perikom, kakvih je imao cijelu kolekciju, po slikama predmeta masovne potrošnje poput konzervi Campbell’s juhe, sapuna Brillo i boca Coca-cole ili po portretima zvijezda Debbie Harry, Marilyn Monroe, Elvisa i Elizabeth Taylor. Rock publika zna da je producirao prvi album grupe Velvet Underground, filmofili pamte njegove underground filmove “Sleep”, “Empire”, “Chelsea Girl” i “Blow Job”. Na popisu najskupljih umjetničkih radova koji su posljednjih pedeset godina postigli najvišu cijenu čak je sedam njegovih - primjerice serigrafija “Osam Elvisa” prodana je 2008. za 100 milijuna dolara, a pet godina kasnije “Silver Car Crash (Double Disaster)” za 105 milijuna...
No, iako se mnogo zna o Warholu umjetniku i slavnoj osobi koja se redovito pojavljivala na mondenim događanjima u društvu drugih slavnih, malo se, gotovo ništa, nije znalo o njegovom privatnom životu. Da, neki su pretpostavljali da je homoseksualac, neki da je aseksualan - što je mit koji je on sam pažljivo gradio o sebi, baš kao što je svoju javnu sliku stvarao istom predanošću kao i umjetnička djela.
- Bio je to veliki projekt. Točno je znao što radi, ali je i bio svjestan svojih nedostataka i iskorištavao ih u svoju korist. Već u djetinjstvu u Pittsburghu, tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća, kad je shvatio da ga privlače dečki, nije to objavljivao na sva zvona, ali nije se trudio to ni sakriti. Njegov stariji brat često ga je morao braniti od nasilnih vršnjaka. Warhol bi im pak nudio da će ih naslikati i tako bi postao dio njihovog kruga - ispričao je slikar Jamie Wyeth.
Međutim, iako su neki detalji bili poznati, tek Netflixov dokumentarni serijal - 35 godina nakon njegove smrti - u potpunosti otkriva privatnog Warhola, homoseksualnog muškarca koji se zaljubljivao, tulumario, tugovao, radovao se, kupovao cvijeće svojim ljubavnicima, brinuo se o svojoj majci i gotovo svaki dan išao u crkvu.
Glas naratora kompjutorski je obrađen tako da se doima kao da sam Warhol vodi gledatelje kroz serijal. Snimljen je pak prema knjizi “Andy Warhol Diaries” (Dnevnici Andyja Warhola), u kojoj se, uz to, pojavljuju i o Warholu govore njegovi prijatelji i ljudi koji su ga poznavali, poput umjetnika Jamieja Wyetha i Jaya Johnsona, blizanca njegovog dugogodišnjeg partnera Jeda Johnsona.
Knjigu je napisala Pat Hackett, novinarka koja se kao studentica zaposlila kod njega. Zadatak joj je bio popisivati njegove izdatke jer se Warhol panično bojao da ga proganjaju porezne vlasti, pa se nalazila s njim svaki dan ili bi joj telefonom izdiktirao što je sve platio.
- Ustao sam se u 7 ujutro u Vancouveru i taksijem otišao na aerodrom (15 dolara vožnja plus 5 dolara napojnica te 5 dolara za magazine) - počinju “Dnevnici Andyja Warhola”. S vremenom su njihovi razgovori postajali sve dulji, a promijenio se i njezin angažman: trebala je transkribirati njihove razgovore, što se ubrzo pretvorilo u vođenje njegovog dnevnika. Te je razgovore, na više od 20 tisuća stranica, kasnije sažela i 1989. objavila u knjizi o kojoj je govorila i u Netflixovom serijalu.
- Andyja Warhola sam upoznala na jesen 1968., osam godina nakon što je naslikao svoja prva pop-art platna i samo tri mjeseca nakon što ga je pištoljem ranila žena koja se pojavila u jednom od njegovih underground filmova - kaže Pat Hackett.
- Andy je bio pristojan i skroman. Rijetko kad bi ikome rekao što da napravi, umjesto toga bi ga s nadom u glasu upitao - “Misliš li da bi mogao...?” Prema svima se odnosio s poštovanjem, nikad se nikome nije obraćao svisoka. I trudio se da se u njegovom društvu svi osjećaju važnima, pitao bi ih za mišljenje i zanimao se za njihov privatni život. Od svih koji su radili za njega očekivao je da obave svoj posao, ali bi im pokazao da im je zahvalan kad bi to učinili. Bio je svjestan da savjesne i odgovorne suradnike nije lako naći iako su plaćeni za svoj posao. Nisam nikad čula nikoga da tako često govori “hvala” kao Andy Warhol i da zvuči kao da to doista misli - opisala ga je Pat Hackett.
Pravim imenom Andrew Warhola, rođen je 1928. u Pittsburghu. Njegovi roditelji Julia i Andrej došli su u Ameriku iz gradića Medzilaborcea u istočnoj Slovačkoj, gdje je pokopana i njegova sestra koja je umrla kad je imala samo šest tjedana. Warhol je odrastao s dvojicom starije braće, Paulom i Johnom, u tada turobnom i mračnom gradu u Pennsylvaniji. Otac mu je umro kad je Andyju bilo 14 godina pa je njegov brat Paul morao odustati od školovanja i zaposliti se kako bi pomogao majci da prehrani obitelj. Kad se proslavio, Warhol je ispričao da su često jeli Campbell juhe u konzervi kakve je kasnije ovjekovječio na svojim slikama.
Nakon srednje škole Warhol je studirao dizajn na Carnegie institutu za tehnologiju u Pittsburghu, na kojem je 1949. diplomirao. Vrlo brzo nakon toga preselio se u New York, da bi u američkom umjetničkom i oglašivačkom središtu pronašao svoje mjesto pod suncem. Promijenio je prezime u Warhol, noćima crtao i slikao, a preko dana bi obilazio galerije, oglašivačke agencije i tvrtke kako bi im ponudio svoje radove. Prve angažmane dobio je za crtanje reklama, zahvaljujući kojima se brzo pročulo za njega. Uslijedile su ponude da radi ilustracije za modne priloge u glamuroznim časopisima u kojima je također brzo stekao reputaciju kao mladić sa svježim idejama koji naručene crteže uvijek donosi na vrijeme.
Sam Warhol to je doba nazvao svojim “žoharskim razdobljem”. Jednom je donio svoju mapu Carmeli Snow, urednici u Harper’s Bazaaru, a kad ju je ona otvorila, iz nje je istrčao žohar kojih je bilo puno u Warholovoj sirotinjskoj sobici kakvu si je tada jedino mogao priuštiti. Očekivao je da će ga Snow izbaciti iz svog ureda, no njoj su se svidjeli njegovi radovi, pa ga je angažirala da povremeno radi za Bazaar.
Sredinom pedesetih dobio je stalni posao, da ilustrira reklame za tvornicu cipela I. Miller u nedjeljnom izdanju New York Timesa, i to za čak 50.000 dolara godišnje, što je u to doba bila respektabilna plaća za komercijalnog umjetnika u usponu. Pokazalo se da su vlasnici imali dobar nos kad su odabrali baš njega jer je već dvije godine poslije Warhol zbog te kampanje proglašen najboljim ilustratorom i dizajnerom.
Već se tada o Warholu počelo govoriti kao o najuspješnijem i najcjenjenijem ilustratoru u New Yorku, čovjeku kojeg su svi počeli kopirati. No, umjesto da uživa na lovorikama i u sve obilnijem priljevu novca, Warhol je počeo smišljati nove korake u svojoj karijeri. Nije se, naime, zadovoljavao time da bude poznat - želio je postati slavan.
- Reklamne ilustracije nisu bile dovoljne za to. Problem je bio u tome što nije imao ništa drugo ponuditi svijetu pa je slao pisma slavnim osobama, poput pisca Trumana Capotea, moleći ih da se upoznaju. No, ovaj mu nikad nije odgovorio - prisjetio se poslije Warholov prijatelj Buddy Radsich.
Kasnije u karijeri, kad se već proslavio, izbjegavao je družiti se s ljudima koji i sami nisu slavni, osim ako nije smatrao da od njih može stvoriti zvijezde.
Negdje početkom šezdesetih počeo je raditi goleme slike junaka iz stripova, poput Supermana, no brzo je prestao s tim jer je na sličnu ideju došao i Roy Lichtenstein, a njegove su slike, prema Warholovom mišljenju, bile bolje. Osim toga, nije htio raditi isto što i drugi.
No, oduševila ga je jedna druga ideja. Prijateljica Muriel Latow, vlasnica male galerije na Manhattanu, predložila mu je da slika “obične predmete, tako često prisutne da ih nitko ni ne primjećuje, poput boca Coca-cole”. Iako je u komercijalne ilustracije unosio elemente moderne umjetnosti, kad se počeo baviti čistom umjetnošću, u njoj je hrabro preuzimao motive i sadržaje iz svakodnevice i iz pop-kulture - filmova, glazbe, stripa... U to su ga doba počeli nazivati pop-umjetnikom, što mu se jako svidjelo, iako se znao našaliti govoreći da je pravi razlog taj što ga mlađi suradnici zovu “pops” (tata) te da je zato, zapravo, on pop-umjetnik.
I inače je volio zbunjivati kritičare i javnost, ne samo time što je izbjegavao odgovore na njihova prostodušna pitanja nego i mnogim drugim stvarima. Primjerice, manipulirao je dotad neprikosnovenim pojmom umjetničkog autorstva slikajući serije sličnih radova, poput vjerno prikazanih Campbell juha iz njegova djetinjstva. Na tim slikama ništa nije originalno, osim ideje i kadriranja, a osim toga u stvaranju serija tih radova često su sve poslove obavljali njegovi suradnici.
Kad bi došao na neku ideju, napravio bi osnovnu sliku, a poslije i mnogo njenih varijacija, koristeći sve više tehniku sitotiska, a za sve obimniju umjetničku proizvodnju trebao mu je i odgovarajući prostor, kao i ljudi koji će mu pomagati u radu. Volio je biti okružen mladim, lijepim, kreativnim i ekscentričnim ljudima. Takve je dovodio u svoje carstvo, nazvano Factory (tvornica) - kombinaciju ateliera, ureda i filmskog studija - jer je sve više vremena posvećivao snimanju underground filmova. Kasnije je tu bilo i uredništvo njegovog časopisa Interview, ali i prostor za druženje. Kroz Tvornicu su prolazili mladi kreativci, glumci koje je prozvao superzvijezdama, slikari, filmaši, osobenjaci ili naprosto ljudi za koje je smatrao da mogu dobro izgledati pred kamerama, poput Joea Dallesandra. Plavokosi ljepotan s Floride bez imalo ustručavanja je skidao hlače pred Warholovom kamerom, dopuštajući da ga snimaju kako vodi ljubav pred cjelokupnim osobljem Tvornice. Tu je bila i mlada manekenka i glumica Edie Sedgwick koja mu je jedno vrijeme bila svojevrsna muza, zatim glumica Ultra Violet, koja ga je upoznala sa svojim prijateljem Salvadorom Dalijem, pa Jane Holzer, židovska princeza s Park avenije koju je nazivao svojom Jean Harlow... No, najvažniji od svih u Tvornici bio mu je mladi, atraktivni Jed Johnson, koji je sa svojim bratom blizancem Jayem došao u New York iz Sacramenta. Jed mu je ubrzo postao ljubavnik i vjerojatno najveća ljubav njegova života. Proveli su zajedno nekoliko godina, Jed je bio s Warholom i kad ga je 1968. hicem iz pištolja teško ranila Valerie Solanas, glumica iz jednog od njegovih underground filmova.
- Željela sam da me primijeti i posveti mi više pažnje - izjavila je Valerie Solanas.
Warhol u svojim dnevnicima često spominje Jeda. “Jed je otišao u krevet u dva, a ja sam ostao do četiri”, opisuje na primjer zabavu kod prijatelja, umjetnika Jamieja Wyetha. No, njihova je veza počela pucati jer je Warhol želio svake večeri odlaziti na zabave i družiti se s drugim slavnima, dok je Jed više bio kućni tip. Potpuno su se razišli sedamdesetih, kada je Warhol postao stalni posjetitelj tada tek otvorenog diskokluba Studio 54. Jed je kasnije postao uspješni dizajner interijera - među ostalim i Tvornice - i izgradio je vlastiti posao. S Warholom je ostao u kontaktu i poslije, a poginuo je 1996. u avionskoj nesreći.
Warholova druga velika ljubav bio je Jon Gould, jedan od direktora filmskog studija Paramount, kojeg je upoznao 1980.
- Trebao bih se pokušati zaljubiti i to je ono što sada radim s Jonom Gouldom - zapisao je u svom dnevniku. Kupovao mu je cvijeće, izlazio s njim na večere, a u serijalu ih možemo vidjeti i na odmoru u Aspenu te u domu u kojem su dvije godine živjeli zajedno. Njihovoj je vezi na kraju presudio Gouldov strah da će javno biti razotkriven kao homoseksualac, pa su prekinuli 1985., ni ne sluteći kako ni jedan od njih dvojice neće još dugo živjeti. Gould je umro u rujnu 1986. “nakon duge i teške bolesti”, što je u to doba bio uobičajen novinarski opis za AIDS, osobito za ljude koji se nisu otvoreno izjašnjavali kao homoseksualci.
Warholu je pak bio koban put u Milano, gdje je bila izložena njegova “Posljednja večera”, slika iz serije rađene po slavnim likovnim djelima iz prošlosti. Na putu se razbolio, a nakon povratka u New Yorku se 21. veljače 1987. podvrgnuo operaciji žuči. Umro je rano ujutro sljedeći dan, od srčanog udara, neželjene posljedice operacije, a pokopan je uz svoje roditelje u Pittsburghu, gdje je kasnije otvorena galerija koja nosi njegovo ime.