U znanstvenim krugovima Lucija Ivšić poznata je po svom radu u sklopu zagrebačkog fakulteta, a sada i doktorskog rada na jednom od najprestižnijih sveučilišta na svijetu - Monash University u Melbourneu. Ono što je neobično u njenoj priči jest da se prvo preselila u Australiju, a zatim tamo dobila punu stipendiju za svoj doktorat, a za to je 'zaslužna' druga velika Lucijina ljubav - muzika.
U znalačkim glazbenim krugovima Lucijino ime neodvojivo je od njenog benda Punčke, no i brojnih drugih projekata koje je radila 'iza pozornice'. Lucija nam je ispričala kako je kao magistra inženjerka geodezije i geoinformatike sa Sveučilišta u Zagrebu otišla na drugi kraj svijeta gdje je pronašla laboratorij koji ima istu viziju i ideju kao i ona.
"Kako sam se glazbom bavila od svoje 14 godine, ideja o upotrebi tehnologije u svrhu kreiranja umjetničkih djela mi je bila izuzetno napeta od samog početka te sam zbog toga i došla do SensiLaba gdje sada radim na svom praktičnom doktoratu. Osnovna mu je svrha multidisciplinarno istraživanje i inovacija kreativnih primjena tehnologije. Drugim riječima, svi zaposlenici i studenti unutar laboratorija imaju istovremeno inženjersko formalno obrazovanje (matematičari, programeri, fizičari) i umjetničku praksu, bila to glazba, vizualne umjetnosti ili pisanje", objasnila je ova 30-godišnjakinja. Dodala je kako je upravo ovih dana dobila potvrdu svoje kandidature što znači da joj je ostalo još dvije i pol godine do kraja.
Ono što je posebno zanimljivo u Lucijinom preseljenju jest da je ona prvo otišla, a zatim naknadno u Australiji dobila punu stipendiju za doktorat, zbog čega je odlučila nastaviti školovanje. "Iako se ideja odlaska iz Hrvatske u meni kuhala godinama, sama priprema i odlazak u Australiju je trajao izuzetno kratko, svega nekoliko mjeseci. No to je primarno bilo zbog činjenice da je najbitnije bitno odraditi svu viza papirologiju kako spada, a ja sam baš štreber što se toga tiče. Uz to je potrebno imati ušteđevinu jer nije moguće ući u zemlju bez određene sume novca, a i nikad ne znaš što će te dočekati u novoj zemlji, koliko dugo ćeš biti bez primanja", priča Lucija.
Želja za preseljenjem došla joj je prirodno, kaže da putuje otkad zna za sebe, počela je zahvaljujući treniranju stolnog tenisa u osnovnoj školi, zbog čega je vikendima putovala vlakom u Zagreb na turnire. Putovanja su postala ozbiljnija i raznovrsnija kada je s bendom Punčke krenula na turneje tijekom srednje škole i fakulteta.
"Nakon više od nekoliko stotina koncerata diljem svijeta, teško je ne razmišljati o tome kako bi izgledao život izvan Hrvatske. Mislim da su me sve te turneje i odlasci u Ameriku, pa Aziju, samo pripremale na taj veliki korak koji sam na kraju i učinila 2019. godine i u svega nekoliko mjeseci spremila kofere i otišla na drugi kraj svijeta", kazala je znanstvenica i glazbenica.
Preselila je prije pandemije, a kako se ispostavilo upravo ju je ta otegotna okolnost - uz njen istraživački duh - usmjerila prema doktoratu. "Po dolasku u Australiju sam samo znala da se želim etablirati kao umjetnica u Australiji i napraviti više nego što sam mogla u Hrvatskoj, no ideja o doktoratu je došla tek godinu dana poslije s prvim lockdownom. U tom trenutku sam radila kao producentica u Victorian Innovation Hubu i iako me taj posao konstantno izlagao suradnjama s poduzetnicima koji rade u inovacijskom sektoru, ja sam znala da ne želim biti ta koja omogućava tuđe ideje, nego se isključivo bavi realiziranjem vlastitih. To me potaknulo da istražim opcije doktorata i nakon svega nekoliko tjedana intervjua, slanja svojih idejnih prijedloga, fakultet me izabrao i nagradio s punom školarinom i stipendijom", prisjeća se.
Objasnila nam je da u svom doktoratu koristi razne nove medije, tako upravo radi na novom djelu, interaktivnoj fizičkoj instalaciji pod nazivom ‘Expressive Places’ koja će primarno koristiti zvuk (akustična svojstva materijala) i ljudski glas kao osnovu interakcije. A Luciju zanima i područje poput virtualne stvarnosti, kaže kako je upravo završila rad na svom prvom interaktivnom VR djelu (virtual reality je virtualna stvarnost).
Potpuno ga je razvila tijekom lockdowna, naziv mu je - 'What homes are Made of: The Architecture of Displacement'. "Kada se osoba nađe u mojem VR-u, iako se kreće kroz moj stan u Melbourneu, sav zvuk zapravo dolazi iz Vinkovaca, a pomogla mi ga je snimiti moja sestra Andrea s binauralnim mikrofonom koji imitira ljudsko slušanje. Ono što sam htjela postići s ovim radom jest zabilježiti svoj osjećaj izolacije i način na koji ja percipiram neko obično mjesto poput stana. Iako je to samo stan, kada god odem u kuhinju, sjetim se svoje mame kako kuha, ili tate kako gleda TV. Taj stan je ispunjen sjećanjima i ta sjećanja igraju veliku ulogu u tome tko postajem ovdje u Australiji, iako sam daleko od Vinkovaca", objasnila je Lucija.
Najstroži lockdown na svijetu
Osim doslovne (pandemijske) izolacije, koja je u Melbourneu i Australiji bila izrazito stroga, Lucija je doživjela još jednu neobičnu promjenu. Dolazak u Australiju u kojoj me apsolutno nitko ne poznaje niti zna za ijedno moje postignuće mi je u potpunosti izmaklo tlo pod nogama i stvorilo osjećaj da sam izgubila svoj identitet. I koliko god sam se osjećala u potpunosti izgubljeno, još mi je teže pala činjenica da odjednom mogu početi ispočetka i postati bilo tko - ta odgovornost mi se činila toliko ogromna jer nitko ne želi uprskati tako jedinstvenu priliku. Cijelo to vrijeme bila sam svjesna kako sjećanje, znanje koje sam stekla, rituali poput kuhanja, i sve što sam donijela sa sobom u Australiju, itekako utječe na to tko sam, stoga sam počela zumirati taj proces formiranja identiteta", ispričala je znanstvenica.
Za nju identitet nije samo jedan i fiksan, nego fluidan i konstantno u procesu stvaranja. Kaže da upravo to znanje želi podržati kroz znanstvene radove i kroz umjetnička djela - instalacije, koja prizivaju kanaliziranje sjećanja kroz sadašnje trenutke u sudionicima. Što se samog lockdowna tiče, kaže da joj je taj period bio jako izazovan - dijelom zbog mjesta u kojem živi.
"Prije svega, Melbourne je službeno dobio titulu najzaključanijeg grada na svijetu, što znači da sam sve skupa u lockdownu provela više od 290 dana. Uz to, ja zaista nisam smjela napustiti državu bez da imam neki katastrofalan smrtni slučaj u obitelji ili da potpišem da se neću vratiti. Sve je to ostavilo snažan utisak na moje mentalno zdravlje i probudilo svakakve demone kojima se trenutno bavim. No, s pozitivne strane, nikad se nisam bavila sobom toliko koliko tijekom lockdowna, i upravo me taj fokus i doveo do doktorata. Moj novi solo glazbeni projekt, ŽIVA, je također nastao tada. Iako je to za mene bio možda i najteži period u odraslom životu, ponosna sam što sam ga uspjela prenijeti u nešto kreativno i konstruktivno, svakako ne destruktivno", iskrena je Lucija.
I u Hrvatskoj i u Australiji za Luciju su znanost i glazba, a zatim privatno i poslovno nerazdvojni svjetovi. Kroz doktorat se upoznaje s novim tehnologijama, uči istraživati i pretvarati ideje u konkretna djela - što joj daje dodatnu sigurnost da eksperimentira i bez zadrški se izrazi kroz glazbu. "Zapravo za mene ne postoji 'poslovno' i 'privatno', ono čime se bavim i za što sam na kraju dana plaćena kroz stipendiju i školarinu jest razvijanjem vlastitih ideja", dodala je Lucija. Za Gloria.hr opisala je i kako izgleda njen tipičan dan, kaže budi se oko osam i zatim kreće na vlak prema studiju.
"Na putovanju najčešće čita knjigu. Po dolasku u studio prvo pijem kavu! Jaka kava, mir i tišina mi je najdraži dio dana koji popunjavam s čitanjem Australian Financial Reviewa i odgovaranjem na mailove. Potom radim na projektu - radi se o kombinaciji praktičnog rada (izrada modela, programiranje VR interakcije, komponiranje glazbe), i pisanju/čitanju znanstvenih članaka. Kući sam najčešće oko 17 sati, odradim trening, pripremim večeru i onda cijelu večer provedem ili na probi i radu na novim pjesmama ili idem van s frendovima", otkrila je Lucija. A njezin rad ni glazbeni ni znanstveni nije ostao nezamijećen. Upraov je održala dva koncerta u sklopu Melbourne Design Weeka i kaže - oba su bila rasprodana. Uz to naša znanstvenica upravo je pozvana da krajem svibnja izloži svoj VR rad u Ateni na jednom od njihovih najvećih festivala umjetnosti.
Na pitanje kako uspije sve organizirati i ima li slobodnog vremena kroz smijeh odgovara da ne zna što bi sa sobom kada nema što za raditi. "Pobrinem se da uvijek imam nešto na rasporedu, prazan hod zaobilazim u najširem luku, tako da sam u međuvremenu postala maher u istovremenom radu na više projekata, što sada pokušavam reducirati jer jednostavno nekad pretjeram. Za mene je ključ uspjeha u dvije stvari - prvo u fokusu, drugo u motivaciji. Ako si dovoljno sretan da možeš raditi to što voliš, onda vjerojatno nikad ni neće biti svakodnevnih i malih izlika koje te sprječavaju da se fokusiraš i uspiješ biti vladar svog vremena", kazala je Lucija.
Čitajte i: Zašto su u Hrvatskoj najslušaniji trap folk hitovi i pogađa li nas inflacija glazbenog neukusa
Voli crypto valute
Osim svog primarnog interesa Lucija je velika ljubiteljica Crypto valuta, na pitanje može li dati savjet kako ulagati u tom svijetu kojima je mnogima nepoznanica - kaže da ne bi htjela nikoga nagovarati na to. "Koliko god ja vjerujem u crypto valute, ne planiram nikog nagovarati na slično jer ipak se radi o ulaganju novca i važnim financijskim odlukama. Ja sam ušla u crypto nakon puno čitanja i istraživanja, i to s novcem koji sam spremna i izgubiti. Crypto valute su disruptivna tehnologija koja ima milijune fantastičnih ideja, no one su zasad samo to - ideje. I nove metode koje rješavaju pregršt trenutnih problema, no nitko ne zna koja od njih će upaliti i kada. Uz Bitcoin, kojeg smatram isključivo zlatom nove generacije prije nego novom valutom, uložila sam u više od 40 crypto projekata, ali i u dionice, državne obveznice i specifične materijale. Dobro se informirajte i napravite svoju domaću zadaću. Također, ne držite sva jaja u istoj košari - važno je raspodijeliti ulaganje kako bi se minimizirao rizik. Novac u banci ne radi ništa", savjetovala je znanstvenica.
Već je treću godinu u Australiji što joj je dalo jedan drugačiji uvid i odnos prema našem mentalitetu, kaže, ljudi s ovih prostora su hrabri i tvrdoglavi. "Po dolasku u Australiju sam se uvjerila u nevjerojatno kulturno-umjetničko bogatstvo koje posjedujemo s obzirom na to da smo tako mala zemlja; imamo pregršt fantastičnih, prije svega autentičnih glazbenika koji se usude eksperimentirati, što nije toliko često u Australiji. No s druge strane, lakoća života ovdje, izostanak svih uobičajenih 'malih' frustracija koje su svakodnevno prisutne u Hrvatskoj, je stvorila divne zajednice ljudi koji podržavaju jedni druge, vesele se tuđim uspjesima i bez pogovora prihvaćaju različitost. Mislim da Hrvatska ima šanse za sve to, samo da se riješimo korupcije i jednako upornih političkih zagovornika linije manjeg otpora", kazala je.
I ona je kao i mnogi drugi u Hrvatskoj čula rečenice poput - poput "Ma hajde pusti to, ne znaš ti to!" ili "Što će ti to u životu?" i slično. Smatra da su upravo takve poruke u mnogima probudile inat. "Za mene je sve moguće - umjesto da gledam (i slušam) o potencijalnim preprekama koje će me susresti na putu do cilja, ja se fokusiram isključivo na cilj. U trenutku kada i naiđem na prepreku, rješavam ju kao da je zadnja, bez da dopustim da me imalo obeshrabri. Ne pokušavam računati na ičiju pomoć nego se pouzdam u sebe i kad god mi ponestane snage, vizualiziram si kako će sve izgledati kad stignem do cilja. No nismo svi takvi, stoga mislim da je važno eksplicitno podržavati i njegovati ideje, koliko god ludo ili složeno zvučale, i to pogotovo ako dolaze od mladih ljudi i djece.
Kroz povijest se pokazalo da je rijetko kada pojedinac bio jedini zaslužan za neki novi pokret u umjetnosti ili znanosti - uvijek je u pozadini postojala neka scena, bilo znanstvena ili umjetnička, koju je činila grupa ljudi koji su se međusobno istovremeno podržavali i natjecali i upravo im je to omogućivalo napredak i revolucionarna postignuća", objasnila je svoju viziju Lucija.
Za kraj smo je pitali bi li se nakon svega vratila u Hrvatsku, pogotovo nakon što je Vlada RH ponudila 200.000 kuna povratnicima u domovinu. "Hehe, koliko god zvučalo primamljivo, mislim da se to ne odnosi na mene, nego samo na Hrvate koji su se preselili unutar EU. Ali mislim da je svima jasno (osim ljudima koji su smislili taj ludi prijedlog), da nije razlog iseljenja samo novac. Da, novac je bitan, ali meni je bitnije da živim u okruženju koje može istovremeno poštovati i podržavati moj razvoj i kao umjetnice i znanstvenice, a ne da sam prisiljena birati i umanjivati vrijednost kreativnog rada. U trenutku odlaska iz Hrvatske, ta podrška je bila nepostojeća i nisam htjela dopustiti da me apsolutno išta limitira", kazala je.
Lucija Ivšić nedavno je sa svojim solo projektom ŽIVA predstavila i drugu pjesmu “Dualism” u kojoj spaja svoja dva identiteta kao i moderne zvukove s onima iz svoje Slavonije. "Trenutno se fokusiram na doktorat i svoju umjetničku praksu i izgradnju veza i poznanstava u australskim umjetničkim krugovima. Želim svoju glazbeni rad (ŽIVA) maksimalno gurnuti u aktualnu glazbenu scenu i vidjeti koliko mogu postići. I isto vrijedi za sav kreativno-znanstveni rad kojim se bavim kroz svoj doktorat - ta dva aspekta se međusobno konstantno isprepliću i nikako ne isključuju jedno drugo i bitno mi je pozicionirati se na ovom kontinentu", zaključila je Lucija Ivšić.