intervju

Gabrijela Rukelj Krašković: Možda moj roman nije fikcija, ali ja sam sasvim sigurno lik iz romana" 

Dvadeset godina slikala je, prošla tešku bolest, a onda za samo godinu dana napisala književnu senzaciju o kući punoj cvijeća u kojoj nikada ništa nije bilo u redu. Knjiga je osvojila Nagradu Slavić i nagradu HAZU za književnost, jedna je od dobitnica regionalne nagrade „Štefica Cvek“, a sada oživljava na kazališnoj sceni Arterarija. Autorica pritom ne sjedi u prvom redu. Stoji na pozornici, bez mraka, i igra samu sebe.

Krenimo od faktografije, jer su za priču o ovoj čudesnoj ženi bitne. Gabrijela Rukelj Kraškovič rođena je u Zagrebu 1980., likovna je umjetnica i članica Hrvatskoga društva likovnih umjetnika, a u četrdeset petoj godini postala je književnica. Njezin prvi roman, 'U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća' (OceanMore, 2025.), intimna je i potresna ispovijest o djevojčici koja odrasta u tuđoj kući punoj cvijeća, o majci koja ju je udomila, o biološkim roditeljima koji su ostali stranci, o teškoj bolesti i o pravu na tugu. Kritika ga je dočekala kao književnu senzaciju. Osvojio je Nagradu Slavić za najbolji prvijenac i Nagradu HAZU za književnost, autorica je na pulskom Sa(n)jmu knjiga proglašena debitanticom godine, a roman je ušao u uže izbore za nagrade Gjalski i Galović te u finale tportalove nagrade za roman godine.

U petak, 20. studenoga, ta knjiga postaje predstava. Dramatizirao ju je Tomislav Zajec, a režirala Dora Ruždjak Podolski, poznati zagrebački kazališni dream team. Na sceni Arterarija igraju je Marija Škaričić, Darija Knez Rukavina i – sama autorica.

Sad uđimo u tu kuću. Kristal i porculan iz Jugokeramike, uštirkani stolnjaci, čipkaste zavjese, Zepter posuđe, Burda na stolu, svete slike na zidovima i cvijeće posvuda: živo, mrtvo i plastično. Savršeno uređen dom u kojem, kako piše, nikada ništa nije bilo u redu. Majka iz te kuće najviše je voljela riječ „primjereno“. Gabi je od nje naučila reći hvala, molim i oprosti, ali i to da ne želi biti ono što drugi očekuju od nje. Iz djetinjstva ostalo joj je samo pet mutnih fotografija. Umjesto fotoalbuma, napisala je roman.

Napisala ga je bez rukavica. Disciplinirano, svaki dan, satima, i petkom i svetkom. Dok ga je pisala, umrle su joj obje majke. Pisala ga je, kaže, za sebe, muža i prijatelje. Tomislav Zajec, njezin prijatelj već dvadeset godina i najrigorozniji čitatelj, inzistirao je da rukopis ode u svijet. Tijelo joj je u međuvremenu poslalo poruku koju nitko ne želi primiti. Bolest ju je naučila reducirati i ispuštati, biti stroga prema tome kome poklanja vrijeme. Danas, kad je loše, kaže da je loše. Kad je dobro, kaže da je – „živuća“.

A onda su krenuli sinkroniciteti filmskih razina. S redateljicom Dorom Ruždjak Podolski godinama se mimoilazila Radićevom ulicom gdje Dora živi. A Dora je pročitavši roman iskonski poželjela udahnuti mu život na sceni. Ne znajući da je Gabi iz Radićeve autorica. U njihovom sljedećem susretu sinhroniciteti u koje obje vjeruju, postali su stvarnost. Kad je prvi put ušla u Arterarij, na zidu ju je čekala reprodukcija Constableovih Kola sa sijenom, slike koja je dvadeset jednu godinu visjela iznad njezina kreveta i o kojoj piše u romanu. Umjetnički voditelj Arterarija Romano Nikolić kupio ju je na Hreliću tri godine ranije.

Književnici se obično skrivaju iza svojih likova. Gabi to više ne može. Na ideju Zajeca i Ruždjak Podolski izlazi na scenu i igra sebe. Priznaje da nije bila najsretnija kad su joj to predložili. Predstava nije doslovna dramatizacija romana. Ono što je u knjizi ostalo prigušeno, na sceni odzvanja gromoglasno, ponekad i šokantno. Bit će boli, ali i humora i ludila, jer takav je, kaže, i život: strašan, a opet blesav. I neće biti mraka. Gola će biti lica glumica, ali i lica publike. Vrata kuće s cvijećem ponovno su otvorena.

Djetinjstvo koje si zaključala među korice romana 20. studenoga izlazi na scenu Arterarija – diše, hoda i govori tuđim glasovima. Kakav je osjećaj gledati vlastitu prošlost kako ti uzvraća pogled s pozornice?

- Potpuno je to novi osjećaj. Oko mene su novi ljudi, neke poznajem s TV ekrana. Prvo upoznavanje s timom: glavnim glumicama Marijom Škaričić i Darijom Knez Rukavina, kostimografkinjom Zdravkom Ivandija Kirigin, producenticom Vitom Bavoljak, umjetničkim voditeljem Arterarija Romanom Nikolićem. Doru Ruždjak Podolski znam od prije, mimoilazile smo se Radićevom ulicom, a Tomislav Zajec i ja prijateljujemo dvadeset godina. Svaka proba je bila drugačija. Ovo je proces u kojem sam mnogo naučila. Najviše o nijansama. Koliko su važne. To me je naučila Dora Ruždjak Podolski, njena čudesna energija, posvećenost radu, ali i veliko srce pravi su raritet. Ovo je hrabra predstava i nije doslovna dramatizacija mog romana. U njoj su neke scene o kojima nisam htjela pisati, samo su se nazirale. Namjerno sam ih izostavila. Ova predstava se temelji na mom romanu, ali progovara gromoglasno, ponekad i šokantno o temama koje sam ispisivala tiho, prigušeno. Samu su me uznemirile iako sve znam o njima, to nije ništa novo za mene. Neke stvari možeš zakopati u sebe, ali one nađu način da provire. Ali kako sama kažem na kraju predstave: možda ovaj roman nije fikcija, ali ja sam sasvim sigurno lik iz romana. 

Kojim je putevima tvoja knjiga doputovala do Dore Ruždjak Podolski i Tomislava Zajeca – slučajem, sudbinom ili Radićevom ulicom?

- Tomislav Zajec je baš snažno vjerovao u moj tekst, inače se vjerojatno ne bih usudila, meni je dovoljno bilo „pisati za sebe, muža, prijatelje“. On je bio rigorozan i uporan čitatelj, a Gordana Farkaš Sfeci iz nakladničke kuće OceanMore je bez oklijevanja uzela moj roman. Kada sam prvi put zakoračila u Arterarij odmah sam primjetila reprodukciju Kola sa sijenom, Johna Constablea. Glasno sam iskomentirala: ma bravo, nabavili ste je. Svi su me zbunjeno pogledali. Ta slika je inače stajala iznad mog kreveta dvadeset jednu godinu i meni je jako važna, o njoj pišem i u svom romanu, a Romano Nikolić ju je kupio na Hreliću još prije tri godine. Ona je čekala mene na zidu Arterarija, čekala je mene i ovu predstavu. Tako gledam na nju.

Na probama s Marijom Škaričić i Darijom Knez Rukavina

Bilo je još tisuću drugih sinkroniciteta. Svoj tekst ne bih dala bilo kome, važno mi je da se poštuje tekst, ali da mu se dodjeli i neka nova dimenzija, koja je jako ljudska i metafizička.

Dora Ruždjak Podolski se sjajno poigravala u ovoj predstavi. Ona je pomalo stroga, ali i zafrkantska redateljica. Prvi put sam radila na takvom projektu, ne mogu reći da nije bilo zahtjevno, u nekim situacijama i strašno, ali istovremeno i jako uzbudljivo, zabavno. Velika mi je čast da sam sa sceni s dvije nevjerojatne žene, sjajne glumice koje su me osvojile od našeg prvog susreta. Vjerujem da je svima bio izazov jer ja sam spisateljica na sceni. Igram sebe. Morala sam biti ja-ja. Radila sam s profesionalnim glumicama, koje o sceni znaju sve, a ja samo- ništa. Tim je bio podrška i kada sam sumnjala u sebe i izgovarala na glas: nisam sigurna da ja to mogu.

Umjesto udobne fotelje u prvom redu – daske koje život znače, rame uz rame s Marijom Škaričić i Darijom Knez Rukavina. Čija je to luda ideja bila i kakav je okus vlastitih rečenica kad ih izgovaraš naglas, oči u oči s publikom?

- Za to su odgovorni Tomislav i Dora. Iskreno, nisam bila najsretnija kada su mi prezentirali svoju ideju. Nisam se mogla zamisliti na sceni. Zapravo, najviše su me plašile vlastite rečenice. Kako ću ih izgovarati, da li ću se sjetiti teksta u pravom momentu.

- Nije to jednostavno. Iako su i predstavljanja knjige izlaganje nepoznatim ljudima i vi u toj ulozi morate zadržati pažnju slušatelja/čitatelja, trebate znati predstaviti knjigu, nametnuti ono važno, zanemariti ono sporedno. Sklopiti neki savez, povjerenje s čitateljskom publikom. Taj odnos mora biti dvosmjeran. Publika prepoznaje laž, stranputice, nemar prema njima.

Predstava boli, ali i pecka humorom. Kako su izgledale probe, negdje između suza i smijeha, i što su ti glumice otkrile o priči koju si mislila da znaš napamet?

- Baš kao i u romanu, ima tu svega. Iako dominira jedna nelagodna ravnodušnost i ironija gdje svoj život promatram kao odrasla žena, koja je nešto naučila i zato sam mogla napisati takvu knjigu. Mogla sam se i zezati oko stvari i/ili aktera koje su me nekad činili ne osobito sretnom. Marija Škaričić i Daria Knez Rukavina uz vodstvo Dore Ruždjak Podolski i sjajne dramatizacije Tomislava Zajeca dale su mi mogućnost da izvidim svojih prvih dvadeset tri godine života i kasnije, vrijeme bolesti iz nekog drugog kuta. Koji je drugačiji od načina na koji pišem. Moj tekst je reduciran, lišen sentimentalnosti, pišem distancirano o sebi.

Predstavu režira Dora Ruždjak Podolski

Ova predstava će otvoriti mnoga pitanja. Sigurna sam da će se netko ustati usred predstave i zatvoriti vrata za sobom. Bit će mu previše. Nekima je i moj roman bio previše, bilo je tu bijesa, grubog predbacivanja od ljudi kojima znam jedva ime ili čak ni to. Kazalište je dalo neku dodatnu jačinu mom tekstu, kao da zamjenite žarulju od 40 wati u onu od 100 wati. Mi ne izvodimo ovu predstavu pod reflektorima. Naša lica će biti gola. Ali i lica publike će biti takva. Neće biti mraka. Nećemo moći varati, ali neće to moći ni publika.

Porculan, kristal, uštirkani stolnjaci, čipkaste zavjese, Zepter posuđe, Burda na stolu, svete slike i cvijeće posvuda: živo, mrtvo i plastično. Kako je bilo odrastati u toj savršeno namještenoj kulisi, u kojoj je, čini se, i zrak morao biti uštirkan?

- Uvijek sam htjela živjeti u nekom lijepom uređenom prostoru s finim predmetima, namještajem. To i pišem u romanu. Godinama sam kupovala francuski časopis za uređenje doma Art & Décoration i zamišljala kako bi moj dom mogao izgledati.

Ne volim zavjese, ni stolnjake, zidove dekorirane religijom, svetošću, a kućni odnosi svedeni na privid, jad, muku. Cvijeće volim vidjeti u prirodi, ono divlje, samoniklo. Volim zaviriti i u ponudu cvijeća na Splavnici. Ali više ne sadim cvijeće. Ne želim ga u svom životnom prostoru, gledati kako umire u vazi, stoga darovano cvijeće prosljeđujem.

Ali nije sve bila tama u kući s cvijećem, inventar je sadržavao i neke zanimljive primjerke namještaja, ukrasa, koje je proizvela neka propala tvornica. Bilo je lijepog kristala i porculana iz Jugokeramike. Pola moje ulice je radilo u toj tvornici. Majka i otac iz kuće s cvijećem su posjedovali i nekoliko vječnih komada iz Vartkeksa. Kupovalo se iznimno i ono što bi se kupovalo bi bilo od trajne vrijednosti, bilo je vječno. Odnos s majkom je bio vječno nerazumijevanje, ali unatoč tome bila je i tu i neka ljubav. Iznimno čudna, ali jako prisutna.

Dvije majke, dva svijeta: ona iz kuće s cvijećem i ona prava. Što ti je svaka od njih spakirala za put, a što ti je zauvijek uzela iz ruku?

- Majka iz kuće s cvijećem me je naučila bontonu, da govorim ono osnovno: hvala, molim, oprosti, da se dižem starijima u tramvaju i da ne budem ono što drugi očekuju od mene. Iako je to ona silno pokušavala, da živim po pravilima, da je sve oko mene red, da radim ustupke, da ne stršim, da se lažno smijem. Ona je tako živjela, ja sam htjela živjeti ipak drugačije. Upravo ta majka mi je je oduzela fotografije iz djetinjstva, posjedujem samo pet mutnih fotografija. To što moje djetinjstvo nije potkrijepljeno dobrim fotografijama ne znači da ono nije postojalo. Umjesto velikog broja fotografija imam roman. Roman umjesto fotoalbuma. Mislim da bi me pravi fotoalbum rastužio i zato ne posjedujem dokazni materijal.

Gabrijela Rukelj Krašković, autorica romana 'U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća' po kojem se sada radi predstava

Prava majka je ostavila jako malo. Nije bilo prilike. Jer život se ipak ne živi iz publike, kako je pjevao Zvonko Špišić. Ona je voljela zelenu boju, baš kao i ja. Eto, to mi je ostavila: ljubav prema zelenoj boji. Mnogo je toga što su mi oduzele, ali u svom životu pokušavam da mi život ne bude žalopojka, nastojim biti vedra u nevedrini.

Kako je izgledao susret s ljudima s kojima dijeliš krv, a možda ništa više od toga? I kako bi danas, nakon svega, ispisala definiciju obitelji?

- Ta potraga je trajala do mojih kasnih dvadesetih. Onda sam je malo stavila po strani. Trebalo se baviti preživljavanjem, dnevnim stvarima, odnosima. Susret s biološkim roditeljima je bio neuspjeh i ništa više od toga. Znam njihova imena i godine rođenja. Ne znam njihove glasove, a i ja sam za njih bila nepoznanica.

Nemam definiciju obitelji. Meni ta riječ iskreno ništa ne znači. Osobito me iritira pojam obiteljske vrijednosti. Ali ako već moram:

Moja obitelj su ljudi koje volim i koji me vole. Nije to velik broj ljudi. Ali meni je sasvim dovoljno, da imam s kime razgovarati i da u razgovoru mogu biti gola, a ne u rukavicama.

Ja sam odabrala njih, oni mene, zahvaljujući mnogim sinkronicitetima, povjerenju. Prijateljstva se moraju zaslužiti. Kada mi netko kaže da nema prijatelja, odmah mi je jasno kakva je osoba preda mnom i tada napravim korak unatrag. Mnogi ljudi govore o svojim obiteljima, brakovima, roditeljstvu. Ono što primjećujem da je malo sretnih brakova i da je malo sređenosti u obiteljskim odnosima. Svi se podnose. Ali se ne vole. To valjda ne bi trebala biti ljubav. I nikako ne -obitelj.

Prije nekoliko godina tijelo ti je poslalo poruku koju nitko ne želi pročitati. Što ti je bolest uzela, a što ti je, protivno svakoj logici, ostavila na dar?

- Bolest nas uči da reduciramo i ispuštamo. Tako i pišem u svom romanu. Bolest mi je oduzela potrebu da budem prihvaćena od bilo koga. Postala sam stroga kome poklanjam vrijeme, gdje provodim svoje vrijeme. Vrijeme je moja deviza. Bolest daruje mogućnost da se ne javite na svaki poziv, da si dozvolite propuštene pozive. I da kažete: hvala, nemam vremena, ostavi me na miru. Ostavi mi moje vrijeme.

Dvadeset godina govorila si bojama, a onda su kistovi ustupili mjesto rečenicama. Kako je pisati dok te sa svih polica gledaju tuđe priče i u kojem si trenutku shvatila da ti je platno pretijesno?

- Jako se dobro osjećam dok pišem. Čitaonica Marije Jurić Zagorke na Krvavom mostu je prostor gdje mogu biti sve ono što želim. Osjećam se sigurno dok pišem jer vjerujem u svoj tekst. I smatram da sam progovorila o važnim stvarima i da se u mojoj netipičnoj obiteljskoj sagi može pronaći večina čitatelja. Ne trebate biti napušteno dijete strpano u dom u Nazorovoj da bi osjetili o čemu pričam. Mnoga djeca su napuštena od vlastitih, bioloških roditelja, iako žive s njima, u lijepim životnim prostorima s divnim predmetima i memorijabilijama, ljetuju, zimuju zajedno, ali njihov je odnos sve samo ne lijep. U čitaonici sam okružena drugim pričama, piscima, u pravilu ne čitam druge dok radim na svom tekstu, samo svako toliko se popnem na prvi kat knjižnice, izvučem zbirku nekog hrvatskog pjesnika i pročitam pjesmu ili dvije i zaklopim knjigu. Rad u čitaonici mi donosi i neka prijateljstva, neke veze. Svako jutro preko puta mog mjesta sjedi umirovljeni prof. engleskog i njemačkog. On ima već 92 godine, njegovo je ime Boris, krhkog je zdravlja, ali svako jutro razmjenimo dvije, tri rečenice, one rečenice koje nešto znače, ne one rečenice „u hodu“. Jako volim starije ljude. Moja najstarija prijateljica ima 96 godina, njeno ime je Đurđa Vuković, živi u Samoboru i bila je dobra prijateljica s Irenom Vrkljan. Svako toliko mi pošalje neku knjigu ili fotografiju iz davnih dana kada su ona i Irena bile mlade. Slikanje je samotna profesija. Nisam bila dovoljna spretna da naslikam kako se osjećam, što se događalo, lakše mi je to bilo ispisati. I zato sam odlučila biti spisateljica. Tu sam vještija i prije svega, sretnija.

Odrastala si u svijetu u kojem je djevojčica morala biti uredna, tiha i zahvalna – poput vaze na uštirkanom stolnjaku. Koliko ti je trebalo da tu pristojnu djevojčicu napokon pustiš iz sebe? I gdje za tebe završava ženstvenost, a počinje ženskost?

- Trebalo je dosta vremena. Možda je trebala da se bolest dogodi, iako to nevoljko priznajem. Ženstvenost je samouvjerenost, čak i drskost, jakost, pogled koji je uspravan, takav je i hod. Ženskost je nešto neobvezujeće, možda simpatično i koketno. Ali divim se ženama koji hodaju i žive uspravno i kojima je svejedno što će drugi misliti, ne zataškavaju se, jasne su i tako se, u skladu same sa sobom, ponašaju. Nastojim biti takva žena.

Savršeno uređene kuće danas imaju profile na društvenim mrežama, filtre i lajkove. Skrivamo li se i dalje iza cvijeća – samo što je sad digitalno i nikad ne vene?

- Naše cvijeće je sad drugačije. Ne postoji vrijeme još i za vrtlarenje, žene više nisu isključivo domaćice ili to nisu nikako. One imućnije imaju svoje spremačice. U našim stanovima samo prespavamo. Hrana se naručuje. Na fotografijama smo nasmiješeni, imamo sretne brakove, divnu djecu, ponekad otputujemo, krajolike gledamo kroz fotoaparate. Na licima nam je razočarenje dok nema fotoaparata. To su fasade ovog doba. Pokušavam biti autentična i kad sam sretna i onda kada to nisam. Smeta me laž. Smijeh bez pokrića. I ljudi koji gledaju tuđa dvorišta, lažno brinu tuđe brige, a svoju bijedu prešućuju.

Predstava traži pravo na tugu – onu neuređenu, nimalo primjerenu. Kako se tuguje za majkom s kojom ništa nikad nije bilo jednostavno?

- Moja majka iz kuće s cvijećem je najviše voljela riječ „primjereno“. Ovaj put sam tugovala šutke, ali sam pisala o tome kako se osjećam, tako mi je bilo jednostavnije, ne zato što sam se sramila toga, nego htjela sam je adekvatno zabilježiti. Precizna tuga! Govorila sam o njoj iznimno i to svojim najbližima. Da nisam toliko pisala o tome, onda bi svakako više govorila. Naš odnos je bio previše zahtjevan, zabilježila sam život s njom, nisam zanemarila ni njenu smrt. Ne posjećujem njen grob, nasljednici brinu o njemu, tako me obavještavaju neki stanovnici grada u kojem smo nekad zajedno živjele. Nasljednici joj donose lijepe košare sa živim ili plastičnim cvijećem. Ja joj još uvijek poklanjam rečenice. One ne venu, ne blijede.

Kako danas zvuči tvoj dan? Tvoj Zagreb, tvoje ulice, tvoji ljudi, tvoja skrovišta?

- Moj život je zadnjih četiri godine sveden na čitaonicu. Radim mnogo, sklonila sam se u rad. U sebe. To nas bolest nauči, bolnički hodnici i ono zastrašujuće cvijeće na bolničkim prozorima. I taj miris bolnica, dijagnoza i odlazaka, kako nježnije zovemo- smrt. Ja volim svoja sjećanja na Zagreb kada sam živjela u provinciji. Kada mi je najvažnija stvar bila da jednom mjesečno uđem u Namu na glavnom trgu, to je bio moj svemir. Sada svako toliko svratim do Britanca da pozdravim svoje prodavače na sajmu starina. Nađem se s prijateljima, prođemo teme, one nikad nisu dnevne, političke. I zatim nastavi svatko u svom smjeru. I tako od susreta do susreta. Otkako je knjiga izašla dosta i putujem, tako da ću je u prosincu predstaviti u Beogradu, Novom Sadu, Splitu i Korčuli.

Prije nekog vremena predstavila sam svoj roman i u čuvenom Künstlerverein Malkastenu u Düsseldorfu, na poziv Christopha Westermeiera, predsjednika tog znamenitog umjetničkog udruženja koji postoji od 1848. godine. Veselim se budućim putovanjima i razgovorima s čitateljima.

Vratimo se za pisaći stol. Kako je izgledala ta godina u kojoj si, rečenicu po rečenicu, ponovno sagradila kuću s cvijećem?

- Roman sam napisala relativno brzo, trebala mi je samo godinu dana, pisala sam ga disciplinirano, svakodnevno, višesatno, i petkom i svetkom. Skoro svega sam se sjetila. Čistila sam tekst jednako dugo.

Dok sam pisala umrle su moje obje majke. Saznala sam da je i pravi otac umro, doduše s zakašnjenjem od 1155 dana.

I naučila sam nešto, zašto mi je uprava ta majka koja me je udomila bila bliska. Kada me je majka udomila, njena obitelj ju je razbaštinila i ostavila bez ičega jer „neće naša zemlja u tuđe ruke“, „to nije naša krv“. Na kraju ispada: moja majka i ja, dvije žene bez obitelji! Eto, između ostalog, i o tome govori ova predstava. U njoj je, kao i u romanu, mnoge muzike koju sam otkrivala na radio postajama davnih dana. Ovo nije laka predstava. Ona je životna, strašna, a opet i blesava. Takvo je i naše postojanje. Takvi smo svi na pozornici koja se zove-život.

Powered by Labrador CMS