Nakon gotovo sedam godina izbivanja, Vedran Mlikota vratio se na male ekrane ulogom u serijalu “Kumovi” Nove TV. Ako se netko i pitao što je razlog njegova poduljeg “nestanka” s televizije, glumac kaže da tu nema nikakve mistike.
"Stvar je vrlo jednostavna, nisam snimao jer me nitko nije zvao! Tako je to u našem poslu. Okrutno. Ima perioda kada moraš odbijati neke poslove jer ne stigneš i kad nitko ne kuca na vaša vrata ni da popriča s vama", pojašnjava glumac zagrebačkog kazališta Kerempuh, koji se tijekom izbivanja s malih ekrana posvetio svojoj velikoj strasti, planinarenju, te se tri puta popeo na Himalaju.
Između tih najizazovnijih uspona s prijateljima je uživao u penjanju i na brojne bliže i niže planinske vrhove, obišao je Iran, a s kapetanom Leom Lemešićem plovio je Indijskim oceanom. Na nekim ga je putovanjima pratila znanstvenica Lidija Hanell, s kojom je u vezi pet godina, a svoje je pustolovine uvijek prepričavao 16-godišnjoj kćeri Leoni.
Mlikota je u prirodi uživao u pauzama između predstava u Kerempuhu, Ludoj kući i Kazalištu Moruzgva, dok su ljetni mjeseci svake godine bili rezervirani za kazališni festival “Glumci u Zagvozdu”, čiji je umjetnički ravnatelj i osnivač od 1998. Uza sve, priprema i monografiju o preminulom glumcu i prijatelju Ivi Gregureviću. Navikao da su mu dani ispunjeni od ranog jutra do kasne večeri, ni sada mu nije problem kad ravno sa seta serijala, zbog kojeg ustaje u pet ujutro, ode u kazalište i odigra predstavu.
Je li teško nakon tako duge stanke priviknuti se na ritam snimanja?
Ima prilično teških trenutaka u tom našem “najljepšem poslu na svijetu” - od memoriranja silnih količina teksta u kratko vrijeme, smrzavanja po raznim setovima, ustajanja u prerano zimsko jutro, beskrajnih dana i noći na putu u kombiju... Ali ima i lijepih momenata. No, kako sam od djetinjstva s ocem Antom, bratom Markom, ujakom Anđelkom i prijateljima radio i na baušteli, ne mogu se žaliti na ovo svoje zanimanje! Gluma je lijep, zanimljiv i stvaralački posao.
Biste li u serijalu radije glumili neki drugi lik?
Katkad glumci u kazalištu, koji igraju sporedne uloge u Shakespeareovim tragedijama, žele glavnu, i to se dade razumjeti. Ali ja ovdje nemam takvih ambicija. Vinko Macan je uloga po mojoj mjeri. Za igrati dida je malo prerano, za igrati ovu mlađariju prekasno, za ženske uloge nikad nisam pokazivao ambiciju, tako da je uloga Vinka kao stvorena za mene!
Jeste li kao privatna osoba slični Vinku?
U privatnom životu sam, vjerovali ili ne, dosta privatan! Poštujem tuđu privatnost i tražim to isto od znatno brojnijeg neprijatelja! Ne gledam u tuđe pijate, ne brinem tuđe brige, plaćam porez, uvijek pomognem kad mogu... Ma, znate vi o čemu ja govorim!
S kime ste pogledali prvu epizodu “Kumova”?
Zbog obaveza nisam stigao pratiti ove prve epizode, ali mislim da smo napravili dobar i pošten posao. Kažu da je gledanost jako velika. Iskreno, nisam od onih koji vole sebe gledati na televiziji, dapače, najveći dio svog TV opusa sam propustio! Ali zato pratim ostvarenja svog Goge Navojca! Znam sve o njemu!
Svi i dalje govore o proslavi vašeg 50. rođendana u Zagvozdu 2019., a čega se vi najbolje sjećate s te fešte s 800 uzvanika?
Bilo je velikih iznenađenja toga dana. Moj frend Miro Ivić s ekipom je odštampao novine, 20 stranica s fotografijama iz mog života, djetinjstva, Zagvozda, s Himalaje, posla, a Mijo Grabovac je to sjajno složio. Čubi je bio kolporter, koji je novine dijelio uzvanicima! Stipe mi je poklonio kamenčić s vrha Everesta. Lidijin poklon je bio zaista poseban, ali neka to ostane tajna!
Što ste naučili iz pogrešaka u bivšim vezama?
Da, da... bilo je tu strahovitih pogrešaka, kako znate? Ali bilo je i divnih veza, trenutaka, valcera i polki ili, kako bi veliki Arsen rekao, “ulovilo se u mrižu kapitalnih primjeraka, ali koćario sam i po dnu!” A što je važno da ljubav i veza uspiju? Tko to zna. Nema pametnog odgovora! Kao ni odgovora na pitanje - što je presudno da ljubav i veza propadnu? Sve je važno i ništa nije važno!
Čitajte i: Vedran Mlikota o svojoj velikoj ljubavi: 'To su prizori koje nikada ne zaboravljaš'
Kajete li se i danas zbog nečega?
Bilo je svega, pa i većih i manjih grešaka, rekao bi Pasternak, “nije život što i polje prijeći”. Ali griješili su i drugi. Nema koristi od kajanja! Treba izbjegavati ljude koji ti ne pašu i ići dalje.
Kakav je ovogodišnji program festivala “Glumci u Zagvozdu”?
Ove godine “Glumci u Zagvozdu” slave srebrni pir - 25 godina lijepe plovidbe, na kojoj smo se momački trudili da ne budemo slučajnost nego pravilo! Dolaze nam Lado i Tanec, Vlatko Stefanovski, Amira Medunjanin i Ante Gelo, Zijah Sokolović, Kazalište Moruzgva i još neki s kojima se dogovaramo. Bit će za svakog ponešto!
Tko sve sudjeluje u pripremi i realizaciji Festivala, pomažu li vam brat i četiri sestre?
- Imamo malu, ali odabranu ekipu junaka koji volontiraju i pomažu godinama: Mili Gaće, Franko Mucić, Marko Poštar, Ivica Prodan-Štrka, Mate Zelin, Ante Delegatić, Mario Delegatov, Vedran Kristić, Jole Čagalj, Goce Lišnjić, Biko Mlikota, zaseok Mucići, Roman Čagalj.... Tu je i Općina Zagvozd, Dobrovoljno vatrogasno društvo, članovi Planinarskog društva i po potrebi Zagvožđani. I, naravno, moja obitelj, koja je od prvog dana tu! Svi smo na raspolaganju kad treba! A tu je i dosta prijatelja i stalnih sponzora. Ponosan sam na sve njih! I zahvalan. Nema nas svit!
Što ste radili tijekom lockdowna?
- Tijekom prvog lockdowna sam se dobro odmorio i resetirao, a kasnije mi je sve oko covida, kao i svima, postalo naporno, dosadno i teško. Ali evo, kako čujem iz pouzdanih izvora, izgleda da bi sudac uskoro mogao svirati kraj, a istječu i produžeci. Nadajmo se!
Što radite u slobodno vrijeme?
- Svašta! Planine, planine, planine... bicikliram, spavam, porazgovaram s Lidijom, pročitam štogod, naiđe i Navojec, obiđem neke buvljake. Imam nekoliko različitih ekipa prijatelja s kojima se družim: Enigma kod Zokija, “Kardinalni zbor”, Peka Boysi...
Što čitate?
Obično nekoliko knjiga istodobno. Trenutačno ponovno čitam “Kuma” Marija Puza, upravo sam pročitao “Iza sedam logora - od zločina kulture do kulture zločina” Viktora Ivančića. Sjajna knjiga! A svako malo ponovno čitam Karakaševe knjige. On mi je najdraži pisac. Nigdje ne mogu naći njegov roman “Kombetari”. Ako netko ima, nek’ se javi!
Kako se snalazite kao otac tinejdžerice?
Leona je prekrasna mala ženica, srednjoškolka, još malo pa punoljetna, odlična učenica. Kako ne živimo zajedno, nikad dovoljno vremena s njom, ali mislim da usprkos tome imamo vrlo kvalitetan odnos, koji je sve bolji i bolji. Volim je jako!
A kakvi ste vi bili u tim godinama?
U tim godinama već sam bio otišao od kuće u srednju školu i živio u Splitu. To mogu biti najljepše godine, tada sam najviše otkrio i naučio. Tada je čovjek kao spužva. Sve upija. Samo, treba upijati dobre stvari. I krenuti pravom stazom u život. Možeš malo i vrludati, lutati, ali ako je dobar pravac, uvijek se vratiš na stazu.
Koji ste najvažniji savjet dali Leoni?
U našem odnosu je ona uvijek bila šefica. Ja sam njoj najviše upućivao molbe, pa bi ih ona razmatrala i kao prava šefica većinu odbijala. Ali kako raste, sve više razgovaramo kao odrasli ljudi. I to mi je najljepše provedeno vrijeme.
Volite li pjevati?
Nedavno me Uršula Tolj zvala u show “Zvijezde pjevaju”, ali morao sam joj se zahvaliti. Još se ne usuđujem svoj pjevački talent pokazati pred svekolikom javnošću. Za sada taj talent luta, gubi se u privatnim društvima, konobama i manjim feštama do osam osoba. Moj prijatelj i pučki tribun Davor Dretar ostavio je u tom showu veliki trag, pa ću pristati tek kad budem bolji od njega!
Otkud tolika ljubav prema prirodi i planinama, posebno prema Himalaji?
Himalaja je nešto najljepše što je Bog stvorio na Zemlji! Ni prepričavanje ni fotografije ni približno ne mogu dočarati ni zamijeniti trenutak kad ste u srcu tih lijepih, moćnih i opasnih planina, pogotovo kad ste na nekom vrhu! Sve planine svijeta su jedna priča, a Himalaja je druga, posebna! Tamo je Bog sa svojim prijateljima bogovima puno boravio! Tamo čovjek, više nego igdje, osjeti da Bog postoji. Bio sam tri puta i spremam se, naravno, opet.
Čitajte i: Glumci u Zagvozdu: Za kolegice vegetarijanke Vedran Mlikota pobrinuo se i u carstvu pečene janjetine
Kad planirate put Himalaje i s kime?
Možda već najesen. Moji kompanjoni Stipe Božić i Mario Celinić upravo su s Franjom Kmetom osnovali agenciju K3 Mountain Heart, koja će zainteresirane voditi po Himalaji. I putevima Stipe Božića, i drugim stazama. Imamo tamo prijatelje, šerpe, koji će pripomoći i to će biti sjajna priča. Jedva čekam opet zabiti derezu u led! I, naravno, jednom se konačno popeti i na Mount Everest, najviši vrh.
Koliko su vam važne društvene mreže?
Nisam ni na jednoj. Bojim se toga! To je lažan svijet. Ljudi, pogotovo mladi, trpaju se kojekakvim nebitnim i lažnim informacijama, umjesto da “staromodno” prošetaju nekud, pročitaju knjigu. Rekao je moj prijatelj Luka Maršić, sjajni psihijatar, da je internet logor. I to je točno. Kada vidim u kafiću nekoliko ljudi kako bulje svatko u svoj mobitel, uhvati me muka. Dođe mi da upadnem među njih i počnem im govoriti poeziju Tina Ujevića.
Jeste li ovisni o mobitelu?
Mislim da ne, pokušavam ga koristiti što manje. Ne znam, možda i uspijem. Imam nekoliko prijatelja koji uopće nemaju mobitel. Blago njima!
A vaša kći?
Kao i svi njeni vršnjaci, mislim da bi bez mobitela bila osakaćena. Nažalost! Nije to dobro. Ljudi s tim mobitelima postaju i izgledaju kao zombiji.
Kako održavate kondiciju?
Kako kad! Već godinama nemam auto, pa se po gradu vozim biciklom, planinarim kad god mi vrijeme i obaveze dopuštaju, tako da uvijek imam neku malu kondiciju. A kad idemo na zahtjevne uspone, onda su i pripreme zahtjevnije.
Koliko vam popularnost pomaže, a koliko odmaže u svakodnevnom životu?
Ma kakva popularnost? Danas su popularni Kim Kardashian i njene sestre, Baka Prase, razne starlete i influencerice s napućenim usnama... I niz drugih beznačajnih likova, koji našoj djeci kradu djetinjstvo... Nude im se potpuno pogrešni uzori. Divno je rekao Lord Halifax: “Popularnost je zločin od časa kada se za njom teži; to je vrlina samo kad je ljudi imaju, bez obzira žele li je ili ne”. Ugodno je kad te ljudi prepoznaju, zastanu, popričaju. Nikad nisam odbio fotkanje ili autogram. Još kad vidiš da to nekoga razveseli, to je dio našeg posla!
Kao Vinko Macan vlasnik ste benzinske postaje. Kad biste bili u prilici, biste li i vi novac uložili u takav biznis?
Nisam siguran da bih novac ulagao u benzinske pumpe. S rođakom Ivom Milošem planirao sam saditi rižu na Biokovu, ali zeznuli su nas investitori. Nisu se javili! Kad bih imao milijune, riješio bih ovrhe, dugove... I kao što Mujo kaže u vicu: “A ostali neka čekaju!”