Osim kako se ne zaraziti koronavirusom, čini se da je u posljednje vrijeme najvažnije pitanje bilo - kako se prehraniti u doba korone i izolacije. Ali najveća pošast koja je zadesila čovječanstvo nakon španjolske gripe ostavila je traga i na našu psihu. Svaki se dan pitamo ima li pandemiji kraja, dokad ćemo biti zatvoreni u svoje domove, što nas čeka u skorijoj budućnosti, a stanja kroz koja prolazimo otkrila su nam koliko smo različiti u svojim reakcijama.
Veljko Đorđević, profesor, primarius i subspecijalist socijalne psihijatrije i stručnjak s puno "utakmica u nogama", pojašnjava kako ova pandemija, na koju se u Zagrebu nadovezao i potres, djeluje na sve nas.
Zašto se netko boji, a netko ne boji u takvim situacijama?
- Kada smo izloženi izrazito velikim objektivnim stresnim situacijama, kakve prolazimo zadnjih tjedana i mjeseci - poput straha od COVID-19 i potresa u Zagrebu - svi se bojimo, samo se razlikujemo po intenzitetu straha koji osjećamo. Prije svega, to ovisi o našoj strukturi ličnosti, dobi, prijašnjim iskustvima i izloženosti stresnim događanjima pa i mogućoj psihotraumi, prisutnim psihijatrijskim poremećajima...
Ne postoje dvije iste osobe, niti dvije iste reakcije.
Normalno je bojati se i zbog toga se ne trebamo okrivljavati niti uspoređivati s drugima, ili misliti da samim time što se jako bojimo nešto s nama nije u redu ili da smo manje vrijedni. Strah je evolucijski fenomen, pomaže nam da u situacijama velikog stresa reagiramo reakcijom borbe, bijega ili zamrzavanja, koje su često instinktivne i tek kad se nađemo u takvoj situaciji, vidimo koji oblik instinktivne reakcije kod nas dominira.
Može li strah izazvati ozbiljne zdravstvene probleme?
- Strah je akutni stres koji izaziva raznolike i najčešće kratkotrajne promjene: lupanje srca, preznojavanje, probavne probleme, možemo osjećati veliku tjeskobu, nelagodu, nemir, povlačenje u sebe pa čak i agresivnost, smetnje koncentracije, pažnje, pamćenja... Naše tijelo je dizajnirano da podnese akutni stres i da se s njim bori. No ako smo stresu izloženi više tjedana ili mjeseci, a još smo možda i osjetljiviji, u jednom trenutku ono se iscrpi pa mogu nastupiti razni fizički i psihički poremećaji. Danas gotovo nema bolesti koja se na neki način ne veže sa stresom, osobito kroničnim (hipertenzija, dijabetes, depresija, razvoj PTSP-a nakon psihotraume, a i psihoonkologija naglašava utjecaj kroničnog stresa na onkološke bolesti. Ne moram ni napomenuti da je u stresu i imunološki sustav promijenjen.
Zašto u takvim situacijama ne možemo spavati?
- Povećano uzbuđenje organizma, remeti i sve cirkadijarne ritmove, pa i san. Najčešće kratko vrijeme nakon akutnog stresa ipak dolazi do poboljšanja sna. Kad govorimo o potresu, koji se dogodio u 6:23 sata ujutro i ponavljao još desecima puta, naravno da su ljudi koji su ga osjetili nekoliko noći kasnije imali strah od usnivanja, bojeći se da se potres velike jačine ne ponovi i da ne stradaju. Organizam je u stanju pripravnosti i budnosti i ne može se opustiti.
Kako je moguće da se neki ljudi ne mogu usredotočiti ni na što, dok drugi rade kao da je sve uobičajeno?
- Neke osobe dobro funkcioniraju u kriznim situacijama, reagiraju reakcijom borbe i idu u rješavanje problema. Druge, pak, reagiraju reakcijom "bijega" ili "zamrzavanja".
Za to se zaista ne trebamo kriviti, jer je to dio naše osobnosti, ide iz instinktivnog i nesvjesnog i ovisi i o prijašnjim učenjima i iskustvima.
Međutim, sigurno nije dobro u stanju velikog stresa to još pojačavati čitanjem i pretjeranim praćenjem katastrofičnih, senzacionalističkih vijesti. Time samo sebi štetimo i bit ćemo psihički u još gorem stanju.
Kako dozirati dnevno slušanje informacija koje nas uznemiravaju?
- Slušati vijesti jednom do dvaput dnevno, i to na provjerenim medijima. Ne treba stvarati ovisnost o vijestima. Ne treba vjerovati svakoj informaciji koju nam netko kaže, jer ima puno lažnih vijesti. Treba slušati i pozitivne vijesti, dobre primjere. Moje je mišljenje da bi u ovoj situaciji trebalo prikazivati izliječene i razgovarati s njima, jer i izliječeni bolesnici mogu biti učitelji. Nipošto ih ne treba stigmatizirati.
U kojim situacijama popiti tabletu za smirenje?
- Tablete sa smirenje mogu propisati samo liječnici i ne preporučujem nikome da ih uzima samoinicijativno, a osobito ne da ih posuđuje od drugih. Ako nismo psihički dobro, ne treba izbjegavati zatražiti pomoć. Za pacijente koji imaju propisanu terapiju u stanjima veće napetosti i tjeskobe ta se doza u dogovoru s liječnikom prilagođava.
Zašto sada jedemo više nego inače?
- Pod stresom je cijeli mozak promijenjen, pa tako i centri za apetiti. Oko 40 posto osoba jede puno više nego obično, jednako toliko manje, a 20 posto ne mijenja količinu hrane koju uzima. Isto tako, pokazalo se da u stresu mijenjamo i izbor namirnica koje mozak "traži", odnosno da lako posegnemo za masnom i slatkom hranom, koja stimulira naše centre ugode i trenutno smanjuje osjećaj nelagode i stresa, a dugoročno znamo da šteti, jer se debljamo.
Kako objasniti sklonost euforiji kad su u pitanju oni koji nam pomažu?
- Istraživanja su pokazala da mozak u nekim stanjima traži pomagača - u bolesti su to liječnici i medicinske sestre, u ovoj epidemiji i volonteri, dostavljači hrane, nakon potresa vatrogasci, a stalno policajci. Kad ih osoba pronađe ili vidi, u mozgu se luče neurotransmiteri koji su vezani uz empatiju i povjerenje.
dr. Đorđević ističe kako danas gotovo nema bolesti koja se na neki način ne veže sa stresom.
dr. Đorđević ističe kako danas gotovo nema bolesti koja se na neki način ne veže sa stresom.
Evolucijski i prirodno tražimo pomagača kad smo u nevolji, a kad ga nađemo ili vidimo, budemo zadovoljni, sretniji, zahvalniji, a možemo uz euforiju, radost ili smijeh pokazivati i suprotne reakcije, poput plakanja.
Vidjeli smo kako euforično reagiramo u sportskim pobjedama, kako je narod dočekao nogometaše nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji. Čista euforija. Tada smo bili sretni zbog tog kolektivnog uspjeha kao da je on dio svih nas, identificirali smo se s njim i euforično dočekivali igrače. Nekoliko dana nakon toga umro je Oliver Dragojević, cijela zemlja je plakala, jer on je svojom pjesmom bio dio svih naših emocionalnih doživljaja, odrastanja, formativnih godina, zrelosti, ljubavi i tuge, odlazaka.
Kako se izvući iz privremene apatije, depresije i fatalizma?
- Kreativnošću, angažmanom u onom u čemu smo dobri, a sada imamo dovoljno vremena za sebe i uživanje u hobijima. Tu je i komunikacija s bližnjima, ili s drugima...
Može li dugotrajna izolacija izazvati klaustrofobiju?
- Klaustrofobičarima je puno teže izdržati u izolaciji, a oni koji imaju baš jake fobične simptome, trebaju se obratiti za psihološku pomoć već tjednima dostupnu online kroz brojna stručna društava i institucije. Mislim da u stanjima akutnog stresa ipak velika većina ljudi razumije da je vrijeme da ostanu doma, jer je to sada najsigurnije, i da ipak solidno podnose izolaciju. Međutim, kad prođe ovaj stres, a proći će, onda ćemo vjerojatno tek vidjeti psihološke posljedice koje je sve ovo izazvalo. Mislim da će dosta ljudi razviti čak i fobiju od izlaska van i fobiju od mjesta gdje ima puno ljudi.
Kako se nositi sa svim tim strahovima?
- Nije lako, ali moramo se prilagođavati, jer nemamo druge opcije ako hoćemo preživjeti ili se ne razboljeti. Naravno da je najteže onima koji su na svojoj koži osjetili sve odjednom (i virus, i potresm i gubitak posla i još su teško bolesni ili im je teško). Oni koji osjećaju da ne mogu sami, trebaju stručnu pomoć.
Koliko dugo će nas pratiti spakirani ruksaci pred vratima, trzanja na svaki zvuk, nedodirivanje ničega?
- Za većinu ljudi ovo oko potresa po meni neće trajati dugo. Najčešće je puno lakše već nakon dva do četiri tjedna. Osim, dakako, onima koji su izgubili u potresu dom. Oni su bili izloženi najvećim posljedicama potresa i velikom stresu i kod njih je prevencija psihičkih smetnji jednako važna kao i druge mjere.
Psihološke posljedice pandemije koja nas je zadesila, nažalost, bit će dugotrajne.
Kad sve prođe, kod nekih će se tek onda razviti razni psihološki problemi, jer ih sada, zbog stanja akutnog stresa, još ne osjećaju. Jako je važno to znati već sada i stvoriti "paniku" prevencije, mobilizirati sve stručnjake iz mentalnog zdravlja kako bi posljedice na psihu bile što manje.
Ima li svjetla na kraju tunela?
- Mogu samo reći ono što ja osjećam, a to je da nakon ove pandemije nećemo biti isti ljudi. Sve će se promijeniti: način života, mišljenja, ponašanja i osjećanja. U svakom slučaju, svi ćemo još više shvatiti da smo prolazni, i kao što je nedavno rekao Papa Franjo, da svi plovimo u istom čamcu. Otvorenije ćemo se morati govoriti i o smrti. Gledao sam s koliko predrasuda i straha o tome govorimo dok sam se zadnjih godina bavio palijativnom medicinom, jer smrt je dio života i moramo je kao takvu prihvatiti. Ali shvatit ćemo koliko smo mi bogata žitnica i koliko trebamo uzgajati i jesti svoje proizvode, a ne da budemo zemlja koja bez uvoza hrane može preživjeti mjesec dana. Bez obzira na svu katastrofu, ovo je i prilika za novi rast, kao i prilika da se okrenemo i brinemo o sebi.
ČITAJTE I:
Pet napitaka za učinkovito rješavanje stresa: Najbolji su za opuštanje, a svi ih imamo doma
Strah i stigma: problemi koji nas vode do zaključka kako bi 'najbolje bilo da nas nema', a nije tako
Samoća u izolaciji ne mora biti loša stvar: Uz ove aktivnosti možemo pobijediti usamljenost
Četiri su ključne skupine: Prehranom možemo ojačati imunitet u borbi protiv virusa, evo kako
Korona i potres promijenili su joj perspektivu: 'Luksuz su za mene sad posve druge stvari'
Ostati društveno aktivan u ovo vrijeme važno je za mentalno zdravlje: Imamo osam genijalnih ideja
Izbjegnimo negativne misli: Ugledna psihijatrica ističe što nam u ovoj situaciji može pomoći
Najbolja zaštita trenutno je ostati doma, stoga podržite kampanju #ostajemdoma
