Velika, jedna od najvećih - Frances McDormand zasluženo je osvojila Oscara u kategoriji najbolje glavne glumice. Oscara joj je donijela uloga u 'Nomadlandu', filmu koji itekako odgovara njezinom senzibilitetu. U svom stilu, na dodjelu je stigla prilično ležerna. Ne zanimaju je lažni sjaj i taštine. Frances svoj posao radi iz svih pravih razloga, i zbog toga je jedna od najvećih imena današnjice. Budući da je upravo osvojila Oscara, ponavljamo životnu priču netipične holivudske dive.
Čitajte i: Zlatna boja za zlatni uspjeh! Tek su došli na crveni tepih, a odmah su ukrali svu pažnju
Čitajte i: Tri najvažnija Oscara za ‘Zemlju nomada‘: Najbolji film, režija i ženska glavna uloga! Noć trijumfa za Frances McDormand i Chloé Zhao
Frances McDormand (63), trostruka glumačka kraljica, mrzi sve ono što je za nju Hollywood - glamur, opsjednutost slavom i uspjehom, neiskrenost i taštinu... Frances je osvojila holivudski “grand slam”, trostruku krunu koju nose samo dobitnici sve tri najvažnije glumačke nagrade - Oscar za film, Emmy za izuzetnu televizijsku ulogu i Tony za kazalište. Davno, još 1984. osvojila je i Joela Coena (66), vjerojatno najzanimljivijeg i najpametnijeg filmaša našeg vremena, redatelja, scenarista i producenta, katkad i montažera, koji s bratom Ethanom radi sofisticirana, žanrovski različita remek-djela još od njihova prvog filma “Suvišna okrutnost” (Blood Simple, 1984.).
Ukratko, posebno mjesto u Hollywoodu za nevoljku Frances ipak je rezervirano. Iako se s Joelom Coenom povremeno pojavi na veliki dodjelama nagrada, uvijek hirovito, “drugačije” dotjerana, Frances je jednom rekla da u tim nagradama ima nešto prostačko kao i u “velesajmovima” na kojima se dodjeljuju, pogotovo kad ih usporedi sa svojim ulogama, sa ženama kakve voli glumiti. Tom izjavom kao da je navijestila svoju novu, “revolucionarnu” ulogu Fern u filmu “Zemlja nomada”, još jedne odvažne žene koju se ne tiče što drugi misle, po mnogo čemu slične Mildred iz filma “Tri plakata izvan grada” (2017.).
Za ulogu Mildred dobila je drugog Oscara - prvog je dobila 1997. za ulogu trudne, inteligentne, ali dirljivo samozatajne seoske policajke Marge iz filma “Fargo” braće Coen. Za ulogu Fern u filmu “Zemlja nomada” ponovno je nominirana za Oscara, ne samo u glumačkoj kategoriji nego i u onoj za najbolji film jer ga je sama i producirala, a za najprestižniju svjetsku filmsku nagradu nominirana je i redateljica “Zemlje nomada” Chloé Zhao (38). Niskobudžetni film “Zemlja nomada”, koji je oduševio kritičare i osvojio Zlatnog lava na Venecijanskom festivalu, spoj fikcije i stvarnosti, sniman je neorealistički poput dokumentarnog filma ceste, s malom ekipom koja je spavala i jela u jeftinim motelima ili kombijima. Fran, kako McDormand zovu prijatelji, u njemu postaje Fern (ime nije odabrano slučajno), žena koja za sebe kaže da je možda beskućnica, ali nije bez doma jer njega nosimo u srcu. Fern je jedna od tisuća Amerikanaca koji su “krenuli na put” jer su u recesiji ili životnim tragedijama izgubili kuće i obitelji i sad žive u starim, preuređenim kombijima kojima krstare praznim cestama američkog juga i srednjeg zapada.
No, to nije depresivni film o zaboravljenim ljudima, upravo suprotno, to je film o neobičnom zajedništvu i ljudskoj toplini bez koje se ne da živjeti, a koju Fern pronalazi “na dnu”. Ti moderni nomadi osjećaju da gubitkom kuće ipak nisu izgubili “sebe”, svoj identitet, svoj osjećaj pripadnosti zemlji čije ljepote otkrivaju sjedeći uz cestu i promatrajući zalazak sunca. Oni osjećaju veću pripadnost svojoj zajednici nego ljudi zatvoreni u svoje kuće i stanove. Njihovo zajedništvo u nevolji uvijek je početak dubokog, iako slučajnog prijateljstva s ljudima koje susreću, s kojima pričaju i kojima se i otvaraju, a pozdravljaju se optimistično: “Vidimo se onda opet negdje na putu”. Film sitne i skromne Zhao, Amerikanke kineskog podrijetla, poseban je i po tome što osim Fran McDormand u njemu uglavnom glume naturščici koji se pojavljuju i u književnom predlošku, u publicističkom radu “Zemlja nomada” Jessice Bruder, s podnaslovom “Kako preživjeti u Americi u dvadeset i prvom stoljeću”.
U filmu moderni nomadi nose svoje pravo ime. Oni su neka vrsta pionira ili samotnjaka poput trapera iz vremena Divljeg zapada. Ispali su iz sustava, ali pokušavaju živjeti dostojanstveno od povremenih poslova na putu, gotovo bez novca, ali s iskrenim udivljenjem prema ljudskim sudbinama te prirodi i njezinim ljepotama. Nitko od tih stvarnih nomada tijekom četveromjesečnog snimanja filma nije ni pomislio da je prosijeda, izborana, muški oštrigana i nenašminkana udovica Fern, koja s njima putuje i radi - u skladištu Amazona, ili pere javne toalete i bere šećernu repu sagnuta, s bolovima u leđima - uspješna holivudska glumica, dvostruka oskarovka, već 37 godina udana za filmskog intelektualca Coena, koji je s bratom 13 puta nominiran za nagrade u nekoj od oskarovskih kategorija.
Još prije 20 godina rekla je mužu da će prekinuti život kakav vode, kupiti kamper i promijeniti ime u Fern - a tako se zove junakinja ‘Zemlje nomada’.
Frances je relativno nepoznata bez obzira na brojne, nagrađivane velike filmove u kojima je glumila i jedva da postoji glumica čiji je lik, pa i djelo, u takvom neskladu s tipičnim imidžom holivudskih zvijezda. Jednom od nomada s kojim se zbližila pa mu otvorila srce i pričala o smrti muža, nakon što je film bio završen, ipak je nasamo sve priznala: “Bobe, moram ti reći, moj muž se zove Joel, on je živ i zdrav, on radi filmove i nakon svega ovoga odlazim k njemu kući”. Bob se zaprepastio što ih je tako uspjela zavarati, a Frances mu je sa smijehom odgovorila da je stvarno čudan taj posao kojim se bavi i zarađuje za život. Nakon što je 2017. na filmskom festivalu u Torontu gledala prethodni film s naturščicima kojim se redateljica Chloé Zhao proslavila, Frances, producentica “Zemlje nomada”, predložila joj je da skupa naprave film o modernim nomadima. Zhao se odmah počela družiti s tim nomadima i slušati njihove priče i tako je zadobila njihovo povjerenje i mogla s Frances snimiti izvanredan film.
Naime, prije više od dvadeset godina Frances, oduvijek u srcu nomad jer je tako odrastala, rekla je Joelu da će sa 65 godina prekinuti život kakav vode, kupiti veliki kamper, početi pušiti cigarete Lucky Strike, piti Wild Turkey i - promijeniti ime u Fern, što je i postala nekoliko godina prije nego što je planirala. U umjetnosti, čini se, nema koincidencija. Nakon premijere filma na Venecijanskom festivalu Fran je priznala novinarima da je kamper kupila, da će se s njima sama uskoro otputiti preko središnje Amerike, sa zapadne na istočnu obalu, a potom skrenuti u Kanadu, gdje je čeka snimanje novog filma. No, sad joj je ukus sofisticiraniji i pit će samo tekilu Casamigos (s partnerima je proizvodi George Clooney, s kojim je glumila 2008. u filmu braće Coen “Spaliti nakon čitanja”).
Samozatajna zvijezda i umjetnica
Fran rijetko daje intervjue i, kako je jednom rekla, ima PR agenta samo zato da je brani od napada novinara. Objasnila je da nije postala glumica da bi se fotografirala - jer to ne podnosi - nego zato što želi razmjenjivati iskustva i ljudskost. Stalo joj je da njezin rad doista nešto znači. Kad joj netko priđe na ulici i zatraži autogram, uglavnom odgovara da se iz tog dijela svojeg posla povukla i da sad samo glumi. Fran i Joel pola godine žive u New Yorku, u prostranom stanu na Zapadnoj strani Manhattana, gdje odlaze u kazalište i druže se s piscima i filmašima, a drugu polovinu u “nepoznatom gradiću” u sjeverozapadnoj Kaliforniji, kojem ne otkriva ime jer tu može živjeti “skrivena”, “jednostavnim, autentičnim životom u kojem se ne mora pretvarati da je netko drugi”.
Nakon filma “Tri plakata izvan grada” na jednoj dobrotvornoj zabavi za lokalni radio tog gradića Fran je ovako samu sebe opisala: “Zovem se Frances Louise McDormand, a nekad sam se zvala Cynthia Ann Smith. Rodila sam se 1957. u gradiću Gibson u državi Illinois. Identificiram se kao rodno normativna, heteroseksualna žena i američko bijelo smeće”. Potom je objasnila da je “bijelo smeće” bila njezina biološka majka kojoj ne može oprostiti što je bila neželjeno dijete, a nipošto njezini pravi roditelji koji su je usvojili i promijenili joj ime. Ona je bila najmlađe od devetero djece koje su usvojili Noreen i Vernon McDormand, protestantski pastor kod nas manje poznate evangeličke crkve Kristovih učenika. Neprestano su se selili ruralnim dijelovima Amerike, gdje je Vernon otvarao crkve i okupljao vjernike. Njegova žena Noreen nije mogla iznijeti trudnoću do kraja pa bi nakon svakog spontanog pobačaja u mjestima u kojima su živjeli usvojili još jedno dijete. I malu jednogodišnju Cynthiju koja je postala Frances usvojili su od jedne svoje župljanke.
Čitajte i: Britney Spears: Od zvijezde do žrtve onih ljudi koji su joj trebali biti najbliži
Frances je svoje djetinjstvo opisivala kao idilično djetinjstvo iz tipskog američkog ruralnog gradića “s puno crkvenog pjevanja, ljetnih kampova u kojima se proučavala Biblija, s večerama za koje je njezina prezaposlena mama ipak gotovo svakodnevno pekla torte za desert”. I Frances je navodno odlična domaćica koja rado za svoje goste kuha slasna, ali obična, domaća jela. Sve one uloge siromašnih radnica ili pak čudakinja dobrog srca koje se nisu posve uklopile, žena koje o svemu “imaju svoje jasno mišljenje”, kakve je Frances glumila u filmovima, ona je i upoznala kao dijete u tim siromašnim gradićima. Jednom je rekla da su je “takve žene tako često nahranile, one su me odgajale i usadile mi radnu etiku koje se i danas držim”. Na snimanja dolazi uvijek na vrijeme, ne traži nikakve posebne uvjete za rad, često se sama šminka i sređuje. Najdulje je živjela blizu Pittsburgha, u radničkom gradiću Monessen. Tu je počela glumiti kad je u srednjoj školi dobila ulogu Lady Macbeth. Prije toga uglavnom je jako puno čitala u osami, a tad je prvi put shvatila da svoju potrebu za književnošću može tako podijeliti s drugima.
Studirala je dramu na manjem privatnom luteranskom fakultetu Bethany u konzervativnoj Zapadnoj Virginiji, za koji je kao kći pastora mogla dobiti stipendiju. Ispričala je za New York Times da je u svom kamionetu vozila prijateljice u susjednu, “slobodniju” Pennsylvaniju po kontracepcijske pilule i prvi put prošla vatreno krštenje američkih studenata: isprobala je seks, drogu i psovke. Imala je samo 24 godine kad je magistrirala glumu na prestižnoj dramskoj akademiji sveučilišta Yale. Film “Suvišna okrutnost” promijenio joj je život. Tad je započela njezina stalna profesionalna suradnja s braćom Coen. Samo mjesec dana nakon što je upoznala Joela na audiciji, postali su ljubavnici i ostali skupa zauvijek. Jednom se našalila da ga je osvojila jer se “pravila nezainteresirana” i na zahtjev da dođe na ponovljenu audiciju s manje kandidata, rekla je da “ne može jer mora gledati svojeg dečka u reklami koja će se upravo tada prvi put prikazati na televiziji”. Joelu i Ethanu upravo se to svidjelo - bila je naivno otvorena i nije im ništa “muljala” - i zato su joj i dali ulogu upravo takve žene.
'Identificiram se kao rodno normativna heteroseksualna žena i američko bijelo smeće', rekla je u jednom intervjuu.
Frances i Joel zbližili su se na snimanju preko zajedničkog dubokog interesa za književnost, ne samo film. On joj je posudio knjigu “Poštar uvijek zvoni dvaput” Jamesa M. Caina i nekoliko dana kasnije pozvala ga je u svoju sobu da pričaju o knjizi. - Tako je sve počelo. Zaveo me književnošću. U početku smo nekoliko večeri za redom pričali o knjigama i pili vruću čokoladu - ispričala je Frances. U to vrijeme živjela je s glumicom Holly Hunter u nimalo otmjenom Bronxu, no nakon mjesec dana snimanja preselile su se k Joelu u Los Angeles, gdje su neko vrijeme živjele u kući s Joelovim bratom Ethanom i redateljem Samom Raimijem. Otada se nisu rastajali, iako su se vjenčali tek deset godina kasnije.
Praktična Frances prihvatila je vjenčani prsten koji je Joelu ostao nakon razvoda od prve žene: “Kod kuće sam naučila da ne bacam ono što se može iskoristiti, veoma sam šparna”. Desetak godina kasnije usvojili su šestomjesečnu bebu iz Paragvaja, Pedra McDormanda Coena. On je danas osobni trener, a povremeno kao gafer pomaže ocu na setu. Frances svoju obitelj zafrkantski, u čudnom spoju protestantizma i židovstva, zove McCoenovi. Frances je duboko zahvalna Joelu koji joj je pomogao da se riješi toksičnih misli o tome kako nije “dovoljno lijepa, slatka, simpatična, vitka ili dobro građena”, s kojima se glumice, pogotovo kako stare, neprestano suočavaju. Jednom je rekla da ju je podržao u ideji da u stanu ne drže veliko ogledalo koje pokazuje čitavu figuru. “Tko želi neprestano promatrati je li mu se dupe povećalo”, pitala je karakteristično otvoreno novinara New York Timesa.
Pa ipak, i danas misli da je puno uloga izgubila zbog toga što nije bila ljepotica. Tako je naučila biti “druga” i dobar dio karijere dobivala je odlične, zanimljive, ali sporedne uloge. Iako veoma suzdržana kad je privatni život u pitanju, ispričala je prije nekoliko godina kako su se Coen i ona “instinktivno intimno prepoznali” i kako je od prvog trenutka osjetila da se prema njoj odnosi s “neobičnom uljudnošću”. - Za mene je to bilo poput nenadanog otkrića: mogu imati ljubavnika s kojim mogu i raditi, kojeg ne osjećam kao prijetnju - rekla je jednom i objasnila da je u prijašnjim vezama uvijek osjećala da se od nje očekuje da bude podčinjena muškarcu, uvijek u mreži napete borbe za seksualnu dominaciju. - Ništa od toga nije se dogodilo s Joelom. Zapitala sam se: “Je li to moguće, dragi Bože”. Zar zaista mogu istovremeno i voljeti i živjeti slobodno? Ne moram se praviti, ispričavati, nešto skrivati - ispričala je Frances i dodala da su u sretnom braku i danas jer uvijek imaju nešto što baš moraju jedan drugome ispričati.
Protiv taštine i estetske kirurgije
Frances je sušta suprotnost Nicole Kidman, čiji se promijenjeni izgled naveliko komentirao nakon nove HBO-ve serije ‘Slom’. Tri su stvari koje Fran, kako je zovu prijatelji, mrzi iz dna duše: lažni holivudski glamur, estetske operacije, lažnu mladost. U Vogueu su je opisali kao čudo: ‘Kad se nasmije, a smije se često, na njezinu licu nema dijelova koji ostaju neprirodno ukočeni. Kad namršti čelo, ono se doista i nabora...’ - Nešto se dogodilo s našom kulturom. Nitko najednom ne bi nikada trebao biti stariji od 45. Svi se odijevaju kao tinejdžeri. Svi boje kosu. Svi su opsjednuti izglačanim licem - objašnjava zgrožena Fran koja smatra da filmovi moraju podržavati i slaviti i žene starije dobi. Kozmetički zahvati, uvjerena je, ženama starenje samo otežavaju i zbog njih je teže, a ne lakše prihvatiti protok vremena. - Ja želim da me slave upravo zato što sam starija i mudrija. Želim biti jedna od onih mudrih žena koje ne određuju bore, već iskustvo, uvid, pamet - objasnila je i dodala da je za nju počeo bolji život kad je ušla u godine u kojima se oslobodila prisile da privlači muške poglede i u njima vidi interes i odobravanje.
Bez tipičnog holivudskog glamura
Fotografija Frances McDormand iz 2019. s crvenog tepiha Rimskog filmskog festivala dobro pokazuje kako Frances ne pristaje na ideju da za ljepotu treba patiti. Dugu, podosta široku i udobnu Valentino haljinu/spavaćicu sparila je s crvenim sandalama Valentino Birkenstock. Birkenstockice je nosila i na dodjeli Oscara te godine, i to limun zelene uz prekrasnu crvenu Valentino opravu u stilu Balenciage iz pedesetih. Za najsvečaniji modni događaj 2018. - Met Gala ‘Nebeska tijela’ posvećen duhovnosti u modi - kreativni tim iz Valentina napravio joj je dramatičnu, glamuroznu pelerinu od teške svile koju je nosila sa ‘šeširom’ s puno listova oko glave koji zaklanjaju lice tako da ne mora nositi make-up. Te iste godine dobila je Oscara za ‘Tri plakata izvan grada’ i primila ga posve ‘čistog’ lica, bez imalo šminke. Ta prirodnost, odsustvo pretvaranja i laži postali su njezin zaštitni znak. Kad je radila intervju za New York Times, odbila je profesionalni tim šminkera, frizera i stilista za snimanje. Donijela je na snimanje svoju bijelu spavaćicu, dodala da je ‘u njoj sinoć spavala, ali se ne morate brinuti, ujutro sam je izglačala’. No, fotografirala se u traper jakni. Doista, Frances voli jeans, koji povezuje sa svojim djetinjstvom u ruralnoj Americi, s ljudima koji su joj bliski. Najrazličitije odjevne komade od jeansa nosila je ponosno i često na crvenim tepisima svjetskih filmskih festivala.