Četiri godine nakon dramatičnog skoka u ponor, kojim je nezaboravna Nigar kalfa okončala život u TV seriji “Sulejman Veličanstveni”, glumica Filiz Ahmet vratila se hrvatskim gledateljima. U turskoj seriji “Djevojka sa sela“ ovaj put glumi negativku, lukavu Nurgul. Krhke građe, ali prepuna energije, 37-godišnja glumica rodom iz Skoplja rado je pristala na intervju za Gloriju iako inače izbjegava medijsku pažnju i teško se da nagovoriti na razgovor - a još teže na fotografiranje. Šesnaest je godina prošlo otkako je prvi put stala pred kamere - u makedonskoj seriji “Zavedeni” - ali i dalje osjeća nelagodu kad treba pozirati.
Kako je došlo do vašeg ulaska u ekipu “Djevojke sa sela”?
- Kada su mi ponudili ulogu Nurgul, serija se već prikazivala i znala sam da je riječ o dobrom projektu. Osim toga, dugo sam priželjkivala raditi s redateljem Cemom Karcijem, kao i s drugom redateljicom Benal Tairi koju poznajem iz Skoplja.
U "Djevojci sa sela" pojavila se nedavno u ulozi lukave Nurgul, uz Almilu Bagriacik i Burcu Biricik
Kako ste uopće stigli u Istanbul?
- Došla sam 2010. zbog snimanja serije “Sulejman Veličanstveni“. Na audiciju me pozvala pokojna scenaristica Meral Okay nakon što me zapazila u turskoj seriji “Zbogom, Rumelijo“ koja je snimana u Makedoniji. Nije to bila laka odluka, bojala sam se života u Istanbulu, ali onda sam rekla sama sebi - mlada sam, idem pokušati. Mislila sam ostati godinu-dvije te se nakon završetka serije vratiti u Makedoniju. Otad je prošlo osam godina, a u međuvremenu sam kupila stan u Istanbulu u naselju Beşiktaş, i dobila tursko državljanstvo.
Kao kalfa Nigar u Tv seriji 'Sulejman Veličanstveni', zbog koje je došla prije osam godina u Istanbul - i ondje ostala do danas
Sa 'sultanijom' Meryem Uzerli, koja je nedavno boravila u Dubrovniku
Što vas je, osim poslovnih prilika, zadržalo u Turskoj ?
- Ma, ja sam zapravo jednom nogom u Istanbulu, a drugom u Skoplju, teško mi je odlučiti je li mi draže mjesto rođenja ili mjesto koje me hrani. Istanbul je velik, život u njemu je jako dinamičan, pun je energije, ali uvijek je gužva i nema odmora. Skoplje je malo, opušteno i zeleno, mogu otići u prirodu ili voziti bicikl kad god to zaželim, a to u Istanbulu nije moguće. Kad radim, živim u Turskoj, a između projekata vrijeme provodim u Makedoniji. Ranije bi mi nakon tri dana već postalo dosadno u Skoplju, a sada mi baš to odgovora. Valjda sam ostarjela.
Za koga navijate u nogometu kada igra Turska protiv Makedonije?
- To mi je najteže, jer navijam za obje reprezentacije. Na posljednju utakmicu, koja je srećom završila neriješeno, došla sam s dvije zastave, makedonskom i turskom. No, u svemu drugom Makedonija mi je na prvome mjestu, tamo mi živi cijela obitelj, u Skoplju sam rođena, završila studij glume i živjela do 29. godine.
Kako ste odlučili postati glumica?
To mi je u genima, moj pokojni djed Lutfu Sejfulah jedan je od osnivača Turske drame Narodnog kazališta u Skoplju, a mama Fejhan je inspicijentica. Kako nam je kuća odmah uz kazalište, cijelo djetinjstvo i mladost sam provela tamo. Djed je svako jutro vježbao tekstove i od njega sam naučila radnu disciplinu: prvu sam ulogu dobila sa šest godina, u predstavi Bertolta Brechta “Kavkaski krug kredom“.
Gluma u genima: Filizin djed Luftu Sejfulah osnova je Tursku dramu Narodnog kazališta u Skoplju
Imaju li i vaša sestra i brat veze s kazalištem?
Moja je starija sestra Jeliz učiteljica u osnovnoj školi, a mlađi je brat Akan inženjer računarstva i radi u IT-ju u jednoj banci u Skoplju. Oboje vole kazalište, ali nemaju veze s glumom.
Vašima je, pretpostavljam, bilo drago kad ste postali glumica?
Oduvijek sam imala podršku majke i djeda, ali se moj otac Mesut žestoko protivio. Godinama smo se oko toga svađali i bilo mi je teško suprotstaviti se njegovoj volji. Kad sam na prijamnom za glumu osvojila maksimalan broj bodova, prestao se protiviti mom izboru, ali nije pokazivao neki poseban interes za ono što radim. Prvi put me gledao na pozornici kad sam bila na zadnjoj godini studija: jedan švedski redatelj postavljao je predstavu na albanskom, u kojoj sam ja dobila ulogu. Te je večeri otac shvatio koliko mi gluma znači i da bih bila jako nesretna da se bavim nečim drugim. Nakon toga više nikada nije propustio nijednu moju predstavu, prati sve moje serije i svima se hvali da mu je kći glumica. Moj je otac moj najveći obožavatelj.
Za razliku od djeda koji ju je poticao, otac Mesut žestoko se protivio tome da Filiz postane glumica
Koliko jezika govorite?
Makedonski i turski su mi materinji, a govorim i albanski, švedski, engleski te sve jezike koji se govore na prostorima bivše države – osim slovenskog. Za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji moji su se roditelji bojali da se rat ne proširi i na Makedoniju pa smo otišli u Švedsku. U gradu Mariestadtu sam završila osnovnu školu i naučila švedski. Albanski sam jezik naučila u djetinjstvu u Skoplju, igrajući se s prijateljima Albancima.
Koja vam je TV uloga najdraža?
Najdraža mi je uloga Nigar kalfe u seriji “Sulejman Veličanstveni“, koju sam snimala četiri godine. Bilo je divno i bojim se da takvu grupu ljudi i radnu atmosferu više nikada neću naći. To je bio jedinstveni projekt koji je teško ponoviti.
Glumite li i u Turskoj u kazalištu?
U Istanbulu sam prije nekoliko godina igrala u turskoj verziji makedonske predstave “Malečkata“ redateljice Semal Ali Erol, čija je originalna postava dobila niz međunarodnih nagrada i gostovala na mnogim festivalima, među kojima je i zagrebački Test. Za tu sam ulogu 2003. u Skoplju dobila nagradu za najbolju mladu glumicu na festivalu Vojdan Černodrinski. Osime te predstave, u Turskoj ne glumim u kazalištu zbog “rumelijskog” naglaska koji nije jak, ali meni smeta. Naime, jezik turske manjine na Balkanu je nešto drugačiji od književnoga turskog jezika. Dikcija je u kazalištu jako važna, a ja sam perfekcionistica.
Kako to da se niste udali?
Jer nisam pronašla partnera s kojim bih podijelila život, nekoga s kime mi neće biti dosadno, tko će me potaknuti da budem bolja osoba i s kime ću otvarati nove horizonte. Želim biti majka, a kako nama ženama biološki sat brzo otkucava, sada je trenutak da nađem partnera.
Je li vam teško samoj?
Turci imaju uzrečicu “samoća je božja povlastica”, koja govori da ljudi ne mogu živjeti sami, bez svoga čopora. Živim sama i ponekad se sjetim toga... Ne želim provesti cijeli život bez partnera, ali s druge strane, volim samoću. Nakon intenzivnog radnog dana treba mi nekoliko sati samoće, a nekad i nekoliko dana.
Kakva ste kuharica?
Volim kuhati za druge ljude, ali ne samo za sebe. Klasična jela, poput punjene paprike, radim uvijek na isti način, ali recimo umak za špagete svaki put ispadne drugačiji. Omiljeno jelo mi je riža s piletinom zapečena u pećnici, zatim špageti u mome specijalnom umaku s tunjevinom i punjene paprike.
Pazite li na prehranu?
Ne. Hiperaktivna sam, trošim puno energije, mogu jesti i noću, i danju, uvijek mogu jesti...
Bavite li se sportom?
Hodam 10 do 15 kilometara dnevno, vozim bicikl i često idem u prirodu.
Koju vrstu glazbe slušate?
Sve osim heavy metala. Omiljeni glazbenici su mi Dhafer Youseff i Manu Chao, Tarkan, Dino Merlin, psihodelični rock grupe Baba Zula, a drago mi je čuti i sevdalinke i Hanku Paldum. Volim koncerte i ljetne festivale i upravo sam se vratila s Cappadox festivala koji se održava svake godine u Kapadokiji.
Kako biste opisali svoj modni stil?
Sportski i udoban. Ne volim visoke pete i večernje haljine pa izbjegavam gala primanja. Kad baš moram, nosim haljine makedonske dizajnerice Jovane Filipović, ili kreacije iz turskog Lilipuda. Odjeća mi je uglavnom zagasitih boja, tamnozelena, siva i crna, iako je moja najdraža boja crvena - koju ne nosim.
Gdje se vidite za deset godina?
Ne znam, ne volim puno planirati jer nije sigurno ni što nam donosi sutrašnji dan. Znam jedino da ću se baviti glumom dok god budem živa, ili dok god mi to zdravlje bude dopuštalo.
S Glorijinom novinarkom u Istanbulu, u kojem je kupila stan
Hoćete li posjetiti Hrvatsku?
Za putovanja uvijek imam volje i snage, pogotovo u dobrom društvu. Kad me pozovu, mogu za sat vremena biti spremna i krenuti u bilo kojem pravcu. Ove sam godine već bila u Švedskoj, Danskoj, Vijetnamu i Grčkoj. Pamtim i trotjednu turu autom po Balkanu, to mi je jedno od najdražih putovanja. Krenuli smo iz Bugarske za Srbiju, zatim smo prešli u Bosnu i Hercegovinu i spustili se na jug Hrvatske, pa se preko Crne Gore i Albanije vratili u Makedoniju. Bila sam nekoliko puta u Dubrovniku, a kad mi se pruži prilika, obići ću i ostatak Hrvatske.
