Eksluzivni intervju

Anđa Marić: ‘Spasila sam se, izvukla sam se iz autoimunog ormara‘

Deset godina od dijagnoze progresivne multiple skleroze i prognoza da će ubrzo završiti u invalidskim kolicima, zagrebačka pjevačica i spisateljica otkriva kako je uspjela održati se s obje noge na zemlji, ojačati duh i tijelo.

"Na prvi pogled 2009. bila je odlična godina; činilo se da mi se ostvaruju svi poslovni snovi. No, moj se privatni život raspadao na svim poljima - ljubav, obitelj, sigurnost, već sam dugo bila nesretna i izgubljena. Bježala sam u rad. Godinu dana kasnije raspao se moj brak, izbačena sam iz svog doma, borila sam se za skrbništvo nad sinom i osjećala sam se kao da mi je izmaknuto tlo pod nogama. To me najviše ranilo. Ako je neki organ u mom tijelu dominantan, onda je to srce: krvarila sam, bila sam izdana, prevarena i odbačena. Ipak, svakog sam petka glumila najzabavniju i najveseliju ženu, u najluđim kostimima i s najluđim frizurama u televizijskom showu. Glumila sam da je sve super, samo da mediji ne skuže ružnu istinu o mom životu, da ne izbije skandal i da ne izgubim posao, jer mi je trebao novac za novi početak i odvjetnike. Međutim, ipak sam ga izgubila. Prošle su još dvije godine, a te 2012. tuga, bijes i potpuni očaj uzeli su svoj danak. Imala sam osjećaj da gubim razum. Sjećam se riječi koje sam ponavljala: "Meni će se zapaliti mozak, ne mogu ovo shvatiti." Moj se život spektakularno urušio. Sve što je bilo, više nije bilo i sve što sam bila, više nisam bila. Imala sam trideset i pet godina. Život koji sam živjela nestao je kao da nikad nije ni postojao", uvodno piše Anđa Marić (45), pjevačica i spisateljica, u svojoj knjizi "Moja revolucija u 365 dana", potresnoj ispovijesti u kojoj je razotkrila mukotrpan proces prihvaćanja života s teškom bolešću.

Od trenutka kad joj je dijagnosticirana progresivna multipla skleroza, kronična upalna bolest središnjeg živčanog sustava, prošlo je točno deset godina.

image

Moja revolucija u 365 dana

PRESS

Anđa dobro pamti taj 13. kolovoza 2012., kad je kao hitan slučaj zaprimljena u bolnicu. Smjestili su je u invalidska kolica, a dok ju je sestra vozila dugim hodnicima, putem su pale sve maske koje su joj pomagale da glumi kako je sve u redu. Konačno je samoj sebi priznala da je loše i da treba pomoć. Bila je umorna od života, razvoda od Slovenca Primoža Dolničara te borbe za sina Gašpera, s čijim se ocem borila za skrbništvo dugih šest godina. Dogodio se najbolniji poraz: tijelo ju je izdalo. Prema svim liječničkim prognozama, Anđa je ostatak života trebala provesti u invalidskim kolicima, no kolovoz 2022. dočekala je na vlastitim nogama i za mikrofonom - nakon devet godina s bratom Jerkom snimila je povratnički singl njihova sastava Flare i priprema novi album.

Što znači "Moja revolucija u 365 dana"?

To je moj proces postajanja "novom ja". Gledajući serijal "Grace and Frankie" urezala mi se u pamćenje rečenica kada on njoj govori: "Moraš početi snimati videoblog i u jednom trenutku ćeš sama sebi reći stvari koje si baš morala čuti." Tako se dogodila ova "revolucija": razgovarala sam sama sa sobom i svaki dan snimala video te objavljivala na društvenim mrežama, iz kojeg je nastala ova knjiga. Tijekom tog procesa sam se spasila, izvukla sebe iz "autoimunog ormara", kako opisujem stanje u koje me dovela ova bolest. Prestala sam odgađati život i čekati vrijeme "kad budem bolje hodala", kad budem spretnija i kada se budem bolje osjećala. U jeku pandemije i nakon zagrebačkog potresa pomislila sam: "Što ako ne budem živa za dvije godine, što ako imam samo danas?" Shvatila sam da prošlost i budućnost postoje samo u našim glavama, da imamo samo ovo sada i postala sam žena kakva želim biti: dosljedna, pouzdana, koja nikad ne odustaje i koja ima suosjećanje prema sebi i drugima. Na tom sam putu zadivila samu sebe i to je jedino bitno.

image

Brat Jerko je tu da podmetne svoja leđa kad treba

PRIVATNA ARHIVA

Zašto ste se sramili svoje bolesti, kako pišete u knjizi?

Devet godina sam se sramila, osjećala sam paralizirajući sram. Primjerice, kada bi mi brat Zoltan rekao: "Uvijek kažeš da si dobro i sve bolje, a vidim da ne možeš jesti desnom rukom, izravnati prste, da puno teže hodaš..." Takve riječi u meni su budile osjećaj da nisam dovoljno dobra, kao da sam ga razočarala, a on to nije govorio da me ponizi. Sramila sam se i kad bi mi netko savjetovao što bih sve trebala poduzeti u vezi svoje bolesti, a ja sam između redaka čitala "ne trudiš se dovoljno". Tada bih pomislila: "Zar zaista misliš da nisam probala sve, da nisam pročitala sve knjige na tu temu, pa borim se već godinama!" U meni se sram rađao automatski, bila sam ljuta i nemoćna, i tada sam počela istraživati sram. To nije emocija, već fiziološka pojava.

Je li teško u savršenom svijetu društvenih mreža pokazati svoj nesavršeni život?

Do jednog trenutka mi je bilo jako teško kad bih gledala nečije savršene obiteljske fotografije na Instagramu, no radeći na sebi shvatila sam da ranjivost nije slabost, da je supermoć kada mogu pokazati svoje pravo lice. Rekla sam sebi da ne moram biti savršena, i ovako sam cool. Usudila sam se biti ja.

Koliko ste se vi promijenili u proteklih deset godina?

Presložila sam prioritete. Danas smatram da sam jako bogata jer imam zdravo dijete, braću, tatu, predivan život. Postala sam zahvalna na svemu što znam, a prije sam stalno živjela s osjećajem da nisam dovoljno dobra i da nisam dovoljno postigla. U tridesetima sam mislila da sam stara, naborana, da sam promašila život, a sad mi se čini da moj život tek počinje. Sve me može razveseliti, čak i dobar omjer šećera u kavi. Toliko sam sretna što sam živa.

image

Lani je sama otputovala u Meksiko u posjet Courtney, koja je bila paralizirana, ali se snagom volje osovila na noge

PRIVATNA ARHIVA

Kako je izgledao taj proces prihvaćanja bolesti?

Počela sam s vježbanjem pozitivnih misli, svaki dan sam bilježila sve lijepo što bi mi se dogodilo i na čemu sam zahvalna. Potreban je 21 dan te vježbe da mozak počinje primjećivati lijepe stvari. Rad na sebi je nužan, i za zdravu i za bolesnu osobu. Gdje bih došla kad bih stalno mislila o tome što sve ne mogu: evo, sad dok hodam, imam osjećaj da se trese cijeli svijet oko mene. Ali naučila sam se hodati dok se trese, prihvatila sam to i tako mi je lakše živjeti.

Jeste li na tom putu potražili i pomoć psihoterapeuta?

Jesam, a najviše mi je pomoglo pet godina obrazovanja u IPD-u, Centru osobnog razvoja i školi Integralne tjelesne psihoterapije, koji sam upisala zbog želje da radim na sebi.

Što vas sve, osim dobrog omjera šećera u kavi, može razveseliti?

Moj život dobiva smisao kada znam da sam nekome pomogla. Kao da se sve isplatilo. Tako je na mene utjecala Courtney, mlada djevojka iz Teksasa koja se preselila u Meksiko i koju sam upoznala putem Facebooka. Ona je zbog autoimune bolesti bila potpuno paralizirana, no snagom volje i radom na svom duhu i tijelu uspjela je osoviti se na noge. Danas hoda, čak i pleše. Željela sam je osobno upoznati pa sam je lani posjetila: sama sam otputovala u Cabo San Lucas i s njom provela tri tjedna. Njena želja za životom me inspirirala, a mnogo su mi pomogli njeni savjeti kako samostalno živjeti s autoimunom bolešću. Nagovorila me da pokrenem Malu školu za veliki život i sada održavam motivacijske online satove na temu osobnog razvoja, a imam klijente koji dolaze i na individualne tretmane. Transformacijski sam vodič i učim ih kako urediti svoj život. Za novu rundu predavanja, koja počinje 15. rujna, imam već 30 prijavljenih polaznika.

image

Anđa danas živi s tatom Zvonimirom, za kojeg kaže da je odličan cimer

PRIVATNA ARHIVA

Bojite li se budućnosti?

Strah je laž, izmišljotina u koju si povjerovao; 99 posto drama i strahova događa se u našim glavama, a nikad se ne dogode. Nije me strah ni smrti. Da sad umrem, bilo mi žao samo što nisam stigla poljubiti sina.

U knjizi pišete da ste prvo morali oprostiti sebi. Što točno?

To što sam slušala druge, što sam se željela svidjeti drugim ljudima, bila dobra djevojčica koja je htjela zadovoljiti tuđe zahtjeve. To me, zapravo, jako ljutilo. Morala sam sebi reći: "Anđo, nisi znala bolje, moraš si oprostiti." Napravila sam jako puno pogrešaka i kao majka.

Kakve pogreške ste radili kao majka?

Šest godina, koliko je trajala moja borba za skrbništvo, pred Gašperom sam se svađala s njegovim ocem. Ispričala sam mu se zbog toga i zbog činjenice da je bio kofer koji se šest godina selio. Prihvatio je moju ispriku i zahvalio mi je na njoj. U redu je katkad raditi greške kao roditelj, ali moramo se ispričati svojoj djeci i reći: "Oprosti, nisam znala bolje."

image

Sa slovenskim redateljam Primožem Dolničarom bila je u braku sedam godina

NINA VUK

Kakav odnos imate sa sinom?

Gašpi i ja imamo blizak i lijep odnos. Jako se volimo. Prije pet godina odlučio je živjeti s ocem u Ljubljani. To su godine u kojima muškoj djeci otac treba svakodnevno. Gašper ima pravo biti gdje god želi. Radi kao snimatelj i montažer u očevoj produkcijskoj tvrtki. U Zagreb dolazi svaka dva tjedna, a kada je odlazim poslovno u Sloveniju, često prespavam kod njih. Uspjela sam i s bivšim suprugom uspostaviti zdravu komunikaciju.

S kim danas živite?

S tatom Zvonimirom. On mi je najbolji cimer kojeg sam ikad imala. Dobar je jer je samoodrživ, ima bogat društveni život i stalno putuje iako mu je 78 godina. U odličnoj je formi. Jako puno mi pomaže jer svaki dan kuha, pijemo vrhunska vina, jedemo najbolja maslinova ulja i uvijek ga pohvalim za svaki ručak. Nikad se ne svađamo. Kada mi je mama 2015. preminula od zloćudne bolesti, Gašpi i ja smo se doselili tati jer dijete uvijek unosi radost u dom, a željela sam da se moj tata opet smije. No, nakon godine dana Gašpi je odlučio otići tati u Ljubljanu.

image

Sa sinom Gašperom, koji živi sa svojim ocem u Ljubljani

PRIVATNA ARHIVA

Jeste li tražili krivca za sve što vam se dogodilo?

O, da! Svi su mi bili krivi, čak i mama i tata što su me nagovorili da se udam. Nikad se nisam željela udati, željela sam samo biti u vezi. Ali sada kad gledam na svoj život, ništa ne bih mijenjala. Svaki gubitak je vezan s dobitkom i svaki dobitak s gubitkom.

Je li teško biti javna osoba kada sve krene nizbrdo?

Jako je teško. Kad sam se razvodila, ja sam glumila nasmijanog klauna u žiriju showa "Hrvatska traži zvijezdu", a mediji su secirali moj život - koji se raspadao. Zbog bolesti sam se jednom našla u situaciji da na ulici ne mogu normalno hodati, pridržavala sam se za zgrade jer sam bila nestabilna, no čula sam ženu kako dobacuje: "Vidi kako je pijana, nije čudo da su joj uzeli dijete." Osjećala sam se kao da me netko bode nožem u prsa.

image

U doba dance glazbe njen izričaj je bio pop-rock

PRIVATNA ARHIVA

Kakva iskustva imate s hrvatskim zdravstvenim sustavom?

Većina zdravstvenih djelatnika u našem sustavu su anđeli bez krila. Voljela bih samo kada bi liječnici pažljivije iznosili svoje prognoze. Primjerice, meni su 2012. pokazali nalaze kralježnice i mozga i rekli: "Gospođo, pogledajte ove slike. Vi ćete najkasnije do 2014. biti u invalidskim kolicima." I 2018., kad sam otišla po drugo mišljenje u Berlin, gdje mi živi brat Zoltan, čula sam isto - samo što mi nisu savjetovali da se pobrinem za grob! Vratila sam se u Hrvatsku u MS centar u bolnicu Sestara milosrdnica i napokon došla u prave ruke. Neurologinja Vanja Bašić Kes rekla mi je da ćemo obje dati sve od sebe, a zahvaljujući današnjim lijekovima koji nisu imunoblokatori, već imunomodulatori, žene s mojom dijagnozom mogu biti trudne i dojiti te funkcionirati u svakodnevici. Svakih pola godine odlazim na terapiju za progresivnu multiplu sklerozu. Sretna sam što živim u 21. stoljeću. Zamislite ovu bolest prije 50 godina. Bila bih vjerojatno na otpadu života. I to je jedan od razloga zašto sam sretna.

Koje vam još terapije pomažu?

Kako sam često zbog bolesti padala, a doma bih hodala pridržavajući se za zidove i ormare, čula sam da bi mogla pomoći rehabilitacija u Opatiji. Ondje mi je terapeut Robert Đukić rekao: "Zaboravi sve što znaš, moraš početi učiti hodati iz početka, kao mala beba." Naučio me kako da balansiram sama sa sobom, a kako je Robert jako visok, uz njega sam se osjećala sigurno. Nakon terapije vidim goleme promjene. I danas znam pasti, katkad ne mogu zavezati vezice na cipelama ili kad sam u žurbi i uzbuđena ne mogu koristiti desnu ruku, ali sretna sam što mogu hodati po stanu i nositi čašu vode u ruci. Redovno tri puta tjedno radim s privatnom trenericom, uz koju sam ojačala mišiće trupa i trbuha - i mnogi moji simptomi su nestali.

image
BILJANA BLIVAJS/CROPIX

Koliko vam znači povratak na glazbenu scenu?

Nakon devet godina ponovno mogu pjevati! Jerko i ja snimili smo pjesmu "Srce mi je na mjestu", koja prenosi čistu ljubav brata i sestre. To je povratnički singl našeg sastava Flare, a potpisali smo i ugovor s izdavačkom kućom Croatia Records za dva albuma. Prvi izlazi sljedeće ljeto i neopisivo me veseli što Jerko i ja imamo priliku za novi početak.

Kakav vam je ljubavni život?

Nisam u vezi, ali sam sretno zaljubljena. Bez ljubavi nisam cijela. Sada kada jako volim sebe, napokon se osjećam spremna za lijepu zrelu ljubav i vezu. Sada sam sigurna da se neću izgubiti u njoj, da neću izgubiti sebe.

01 - Modified: 2021-11-16 17:00:00 - Feat.: 0 - Title: Anđa Marić nakon najveće pobjede za zdravlje: ‘Uživam biti ja, rastala sam se od očekivanja i - volim svoj život‘ 02 - Modified: 2022-05-09 10:12:00 - Feat.: 0 - Title: Ide i knjiga: Anđa Marić odlučila ukoričiti fascinantnu godinu koja joj je promijenila život
01 - Modified: 2021-11-16 17:00:00 - Feat.: 0 - Title: Anđa Marić nakon najveće pobjede za zdravlje: ‘Uživam biti ja, rastala sam se od očekivanja i - volim svoj život‘ 02 - Modified: 2022-05-09 10:12:00 - Feat.: 0 - Title: Ide i knjiga: Anđa Marić odlučila ukoričiti fascinantnu godinu koja joj je promijenila život
Linker
06. kolovoz 2022 20:02