"Mama, dugo se nismo vozili tramvajem", neki je dan primijetio moj sin čeznutljivo gledajući u smjeru sedamnaestice u kojoj je nekoliko starijih dječaka natiskanih uz prozor piljilo u svoje mobitele, usput se hihoćući i došaptavajući. Jasno mi je zašto je iz njegove perspektive party tamo, u bazdećem vagonu punom entuzijastične djece i umornih ljudi, a ne u našem automobilu.
I ja sam se kao djevojčica voljela voziti tramvajem. Danas mi pak sve u vezi s njim ide na živce. Klinci koji preglasno slušaju cajke i ne pada im na pamet prepustiti sjedalo starijima, penzioneri koji se naglas zgražaju nad gay paradom i psima u kolima, paničari koji se odbijaju odlijepiti od ulaznih vrata iako izlaze na zadnjoj stanici, raznorazni laktaroši, džepari, manijaci...Tramvaje najviše ne volim ponedjeljkom ujutro. Previše je to realnosti odjednom, nagurane u premali prostor. Čovjeku se, ako ne pazi, može učiniti da su svi ljudi gadovi i da je život samo jedan beskonačni radni dan. Iz tog razloga radije plaćam 10,58 litru benzina obećavajući samoj sebi da ću napokon kupiti lokot za bicikl. Mada su, realno, i biciklisti postali opasni po živce. Šetnja ne dolazi u obzir, noge nisu dovoljno brze da stignu svugdje gdje trebaju stići tijekom jednog dana.
Od jutra do mraka pokušavamo nešto obaviti, prebacujući se od točke A preko točke B do točke C pa sutra sve ispočetka. Sve češće se, kad me rano ujutro alarm mobitela grubo istrgne iz sna, sjetim filma "Beskrajan dan" i scene u kojoj Bill Murray, sjedeći za šankom, ekipu oko sebe upita: "Što biste vi napravili da ste zapeli na jednom mjestu i da vam je svaki dan potpuno identičan i da ništa što radite zapravo nije važno". "To ukratko opisuje moj život", odgovori mu Ralph.
Maltretirajući prošle nedjelje ujutro svoje zaigrano dijete zakrivljenim i ravnim crtama, tablicom množenja i čitanjem, objašnjavala sam mu kako se mora više potruditi jer su to važne stvari. "Zašto su važne", pitao me. Mislila sam mu argumentirati time da obrazovani ljudi mogu postići velike i važne stvari te pritom dobro zaraditi, ali sam se, sjetivši se Philla, Ralpha i hrvatske stvarnosti, odlučila za nešto praktičnije: "Zato što ćeš, kad naučiš dobro čitati, moći gledati sve one crtiće na Netflixu koji nisu sinkronizirani već imaju samo titlove."
Idemo na posao i s posla, vodimo djecu na izvanškolske aktivnosti, obavljamo zubare i ortopede, planiramo što ćemo kuhati (ili naručiti za ručak), unaprijed znamo gdje ćemo biti sljedeći ponedjeljak u 19 i sljedeći četvrtak u 17 sati. Ta vrsta predvidljivosti zna čovjeka ubiti u pojam. Pogotovo kad zađe u određene godine.
Kad sam bila mala, mama i ja često smo zajedno slušale ploče. Jedna mi je strahovito išla na živce - ona na kojoj je bio portret muškarca s crnim šeširom, koji je uz neku patetičnu melodiju pričao o nekoj Ines moleći je "da se ne da, da podere pozivnicu, otkaže večeru i prevari muža". Trideset i pet godina kasnije, ta mi je osoba iz Arsenovih stihova i Radinih usta itekako bliska. Prijevozna sredstva, pogotovo tramvaji, puna su ljudi ubijenih u pojam, ljudi koji su se predali godinama i navikama. Ponekad ih proučavam dok čekam zeleno na semaforu. Lica su im zgužvana, siva, umorna i bezvoljna, izgledaju kao da ne postoji više ništa što bi ih moglo razveseliti ili im vratiti optimizam. Tek tu i tamo vidim nekog (su)borca ili (su)borkinju koja, ukopana u ranojutarnjoj gužvi na Vukovarskoj ili Slavonskoj, u tramvaju čita knjigu s laganim osmijehom na licu ili u automobilu pjevuši uz radiostanicu i pomislim - to, sestro, ne da(j)mo se!
Sve kolumne Jasmine Rodić možete pročitati ovdje!