Bio je topao, sunčani petak 13. kada smo s umjetnicom Dubravkom Lošić (61) razgovarali na terasi jednog zagrebačkog kafića. Konobar, ne baš sretne ruke, slučajno je prolio njezin kakao s mlijekom od badema, no ona je uz smiješak rekla da se ne treba uzrujavati i duhovito primijetila kako bi i ta mrlja mogla postati nadahnuće za neki budući rad. Rođena Dubrovkinja prethodno se fotografirala u obližnjoj Ljevaonici umjetnina Ujević, gdje je radila na skulpturama iz jednog od ciklusa s kojim će Hrvatsku predstavljati na 61. Venecijanskom bijenalu. Na prestižnoj Međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti, koja će se održavati od 9. svibnja do 22. studenoga 2026., izložit će projekt pod nazivom "Prostorno i sadržajno specifična ambijentalna instalacija", pod povjerenstvom ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Branka Franceschija. Dubravka Lošić kontinuirano djeluje i izlaže od 1983. te je dosad ostvarila više od 50 samostalnih i više od 100 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Njezini radovi nalaze se u brojnim javnim i privatnim zbirkama - od SAD-a, Italije, Njemačke i Švicarske do Španjolske, Indije, Čilea, Francuske, Austrije, Belgije i Lihtenštajna. Dobitnica je brojnih nagrada: 30. zagrebačkog salona, Slobodne Dalmacije za mlade stvaraoce, Tirene za scenografiju, pariške platforme Nouvel Art Français - gdje je proglašena Slikaricom tromjesečja. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika njezinu je izložbu "Punćela", održanu u Galeriji umjetnina Split, a zatim u Oktogonu u Zagrebu, proglasilo najboljom izložbom u Hrvatskoj u 2024. godini. Pohađala je Školu primijenjenih umjetnosti, a diplomirala u klasi profesora Ferdinanda Kulmera na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Uz slikarstvo, instalacije i objekte bavi se i scenografijom te kostimografijom.
Kako ste reagirali kada ste doznali da je vaš projekt izabran za Venecijanski bijenale?
- Bila mi je velika čast već samim time što me Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, predložio za Venecijanski bijenale. No, moram priznati da nisam bila osobito iznenađena jer već četrdeset godina kontinuirano radim i potpuno sam posvećena svom poslu. Ovoj izložbi pristupam kao i svakoj drugoj - uvijek osjećam veliku odgovornost prema sebi i onima koji su me odabrali. Ipak, Venecija mi puno znači jer sam još od šesnaeste godine odlazila na tamošnji Bijenale.
Gdje ćete izlagati i čime ćete se predstaviti?
- Za mjesto izložbe odabrana je palača Zorzi Galeoni. Izlagat ću u dvorištu, trijemu te na prvom katu - piano nobile - što ukupno čini oko 500 četvornih metara. Predstavit ću nekoliko ciklusa iz različitih razdoblja koji su međusobno povezani. Cijela izložba nosi naziv "Compelled by Fright and Beauty" i propituje strah, ljepotu i slobodu - opće pojmove na koje je teško dati konačne odgovore, a koji su uvijek prisutni. Izložit ću 50 radova: iz ciklusa "Rozarij", koji radim od 80-ih u različitim fazama i materijalima, zatim "Imago Anima", "Kiše Pariz", "Alba Albula", "Tondo", "Libertas Bells" i "Morske psine". Raspon materijala je velik - od platna, papira i pigmenata do smole i metala poput željeza i bronce. Koristim i predivo kao punilo u određenim ciklusima.
Što je bilo najzahtjevnije u pripremi izložbe?
- Svi radovi jednako su zahtjevni, ali rekla bih da je najizazovniji njihov prijevoz do same palače. Ona je velika, kao i izložbeni prostori, no otvori nisu dovoljno veliki za unijeti neke radove koje sam planirala izložiti. Zato sam ih ostavila za neku drugu izložbu. No, jako mi je važno što sam u Veneciji dobila priliku izlagati i u zatvorenom i na otvorenom, što mi omogućuje velik raspon ciklusa i materijala. To je iznimna prilika da se predstavim u drukčijem kontekstu, jer sam, osim u klasičnim galerijama i institucijama, od nekonvencionalnih prostora često izlagala u napuštenim skladištima i hotelima, oronulim tvornicama. Nedavno sam izlagala i u desakraliziranoj kapelici sv. Stjepana u Labinu i tvrđavi Bokar u Dubrovniku - to su također posebni "nenastanjeni" prostori. Ali palača u Veneciji opet je nešto posve drukčije. U početku mi se činila prečistom i preurednom, pa sam tek nakon trećeg posjeta doista osjetila prostor.
Na kojem dijelu vašeg projekta ćete morati najdulje raditi?
- Mislim da je to rad u Ljevaonici umjetnina Ujević, gdje izrađujem skulpturu iz ciklusa "Rozarij".
Po čemu će taj novi "Rozarij" biti drugačiji od prijašnjih?
- Taj ciklus se stalno mijenja, pa je možda još samo ime ostalo isto. U "Rozariju" koji sam prije dvije godine realizirala za kapelicu sv. Stjepana u Labinu uvela sam novi element fluorescentne boje i s tim ću nastaviti. No, sada će biti u odnosu s materijalima koje sam ranije koristila - ponajprije sanitetskim, poput gaza i zavoja, ali i s mnogo prediva, što je poveznica s radionicom moje obitelji. Predivo koristim od samih početaka, uvijek na drukčiji način, a sada će biti znatno zastupljenije. I bronca mi je izazov kao materijal pa sam ruže, koje su meka skulptura, prenijela u nešto potpuno različito.
Zašto baš ruže?
- To je počelo jako davno, motivirale su me popularne sovjetske tiskane razglednice, ali pripremajući se sada za lijevanje u bronci, radila sam u vosku i sjetila se ruže koja me jako uznemirila svojom ružnoćom. Bila je motiv svijetloplave svijeće i godinama me progonila, pa sam je u nekim drugim situacijama počela koristiti kao ukras određenih slika, objekata, kolaža... Taj trenutak ponavljanja, oblikovanje i nizanje ruža na određeni način, dovodio me u stanje meditacije. Suprotnost tim rastvorenim, organskim, gotovo pejzažnim ružama čine ciklusi "Kiše Pariz", "Alba Albula" i "Tondo", gdje su slike i objekti zatvoreni, začahureni, u kojima pokušavam nešto sakriti, spremiti, zaštititi - što je, naravno, iluzija.
Venecija je za vas sudbonosna jer ste tamo upoznali svog budućeg profesora Ferdinanda Kulmera. Kako je izgledao taj susret?
- Bio je rujan 1984. Lutala sam s golemim planom grada uličicama Venecije i kod palače Grassi ugledala profesora Kulmera. On mene nije poznavao, ali ja sam vrlo dobro znala tko je on. Prišla sam mu i rekla da sam studentica na Akademiji u Zagrebu. Nakon te druge godine, na kojoj mi je predavao, primio me u svoju klasu. Fantastično, neprocjenjivo je iskustvo bilo imati takvog učitelja. Potaknuo me i na prvu izložbu tijekom studija, što je bilo pedagoški iznimno važno jer sam nakon Akademije bila spremna i nisam imala strah od izlaganja i javnog predstavljanja.
Na neki način ste i odrastali u kreativnom okruženju?
- Da, moji djed i baka, koji su u Dubrovnik došli iz Slavonije, od početka šezdesetih imali su radionicu pletenine na Montovjerni. Posao su nastavili moji roditelji i vodili ga sve do pred rat. Uzimala sam njihove materijale, ponekad i skrivećki, a kasnije mi je tata u potpunosti prepustio da ih koristim za svoje projekte.
Kreirali ste i odjeću?
- O, kako ne? Odrastala sam ispod mašina, uz njihovo brujanje. To mi je bila igraonica. Moj prvi proizvod bio je ružičasti vuneni mantil do poda. Bilo mi je tada pet godina. Bio je vrlo ekstravagantan pa mi roditelji nisu dopuštali da u njemu izlazim - nosila sam ga samo po kući. Još ga pamtim i možda iz tog sjećanja nastane nešto novo. Kasnije sam šivala i drugu odjeću. Općenito je to bilo kreativnije vrijeme; nije bilo toliko konfekcije, osobito dok sam u Zagrebu pohađala Školu primijenjene umjetnosti. Kad već govorimo o odijevanju, uvijek mi je bio izazov ljeti nositi zimsku odjeću, a zimi ljetnu. Tako sam na kupanje odlazila u debelom vunenom džemperu, na 35 stupnjeva. Nisam smjela tako izaći iz kuće, pa bih krenula u ljetnoj odjeći, a onda se u grmu presvukla u zimsku - dolčevitu, najdeblje hlače, čizme...
Jesu li vas roditelji podržali na umjetničkom putu?
- Jesu, iako su bili zabrinuti, svjesni da je to prilično neizvjestan put. Čini mi se da je općenito prisutna kriza ljudi koji podupiru umjetnost, no ja sam na svom putu nailazila na one koji su me podržavali. Posebno sam zahvalna Zakladi Adris, Orbico grupi, Turističkoj zajednici grada Zagreba, ali i mnogima koji su sada prepoznali moj projekt za Venecijanski bijenale. Sretna što sam ustrajala cijeli radni vijek biti slobodna umjetnica, iskrena sam i strastvena u svom poslu i držim se izreke Louise Bourgeois da "umjetnost jamči ozdravljenje".
Koji su vas umjetnici ili pokreti nadahnjivali u radu?
- Posebno su mi značili moji prvi odlasci u Veneciju jer sam ondje vidjela da je sve moguće i tu sam spoznaju trajno nosila u sebi. To mi je na neki način olakšalo vlastiti izbor i put. Ne mogu izdvojiti samo jedno ime - mnogo je različitih i sjajnih umjetnika koji me i danas iznova ushićuju.
I rat vas je dotaknuo?
- U Dubrovniku sam bila cijelo vrijeme rata i dijelila iskustva s drugima koji su ostali.
Sada se s ratom suočava i vaša ukrajinska strana obitelji?
- Mamina obitelj je iz Krivij Riha, ali veći dio nje sad živi u Zaporižji i svakodnevno smo s njima u kontaktu.
Je li vam rat bio inspiracija?
- Nisam izravno prenosila ratne situacije i događaje, ali sam ih na određeni način transformirala i procesuirala - uvijek s blagom ironijom. Tako sam svog kućnog ljubimca, boksera, nakitila, okružila ružama i pretvorila u tiranina. To je bio početak ciklusa "Voljenom Vođi". Na taj sam način vlastite traume, frustracije i strahove pretočila u umjetničko djelo. Čak su me i grozne, nejestive čokoladice koje smo dobivali tijekom rata inspirirale za ciklus "Uspavanka". Bila sam užasno nesretna pa sam fotokopirala njihove omote, predimenzionirala ih i smjestila u ružičasti rozarij. I to je bila reakcija na ono što se događalo - određena vrsta aktivizma.
Odakle vam još dolaze ideje?
- Ponekad me uznemiri ili potakne posve jednostavan, svakodnevni prizor ili događaj. Katkad tu ideju nosim u sebi godinama - dok ne sazre i dok ne osjetim da je mogu oblikovati - a ponekad je taj proces mnogo kraći. Može me potaknuti susret, svjetlost, zvuk... Nedavno sam letjela avionom i kroz prozor ugledala neobičan prizor svjetlosti i oblaka, pa imam osjećaj da se već nešto "kuha".
Kako biste generalno opisali svoju umjetnost?
- Rekla bih da je prilično titrava, razbarušena i raznolika.
Kako izgleda vaš proces rada?
- Nema pravila, sve ovisi o materijalima. Neki se moraju dulje sušiti pa u toj fazi radim nešto drugo ili jednostavno pauziram. Ponekad pak radim toliko opsesivno da tri mjeseca ne izlazim iz ateljea. Zna biti i stresno, osobito kada nešto ne ide onako kako ste zamislili. Ili mislite da ste nešto sjajno napravili, a već iduće jutro shvatite da je katastrofa.
Postoji li neki prijelomni trenutak u vašoj karijeri, vaš prvi značajni uspjeh?
- Meni je uspjeh to što sam mogla raditi, a da zauzvrat nisam tražila ništa. Taj se osjećaj ne može mjeriti ni s čim.
Kako ste opstali tolike godine?
- Mislim da sam prilično uporna, ustrajna i strpljiva. Važno je puno raditi jer se kroz rad stalno otvaraju nove mogućnosti, novi susreti. Iskrenost i uloženi trud "isijavaju" i drugi to prepoznaju. Treba biti spreman i na odbijanje; to nikoga ne bi trebalo obeshrabriti.
Kako to da još nemate svoj atelje?
- Nikada nisam imala svoj atelje, a u prostore u koje uđem "navučem" kupce. Taman kad se smjestim, vlasnici ih prodaju. Počelo je s Tvornicom duhana u Dubrovniku, potom sam bila u skladištu tvornice ulja u Dubrovniku, a nakon toga u prostoru u Blatu na Korčuli. Zatim sam radove na neko vrijeme preselila u skladište tvornice Lola Ribar u Karlovcu, pa u neobnovljeni hotel u Karlovcu... U međuvremenu radim gdje god mi se ukaže prilika, uvijek privremeno, a povremeno i skvotam...
Što radite kad niste u ateljeu?
- Hodam, šetam, čitam... već neko vrijeme jako me zanima japanska streličarska vještina kyudo. To mi je otkriće.