"Doista zvuči sjajno biti prvi hrvatski arhitekt na Princetonu", ponosno konstatira odmah na početku našeg razgovora Zagrepčanin Alen Žunić (36), kojem se ispunio dugogodišnji san - dobio je Fulbrightovu stipendiju za Studij arhitekture na famoznom Princetonu u New Jerseyju, koji zajedno sa sveučilištima Harvard i Yale čini takozvanu Veliku trojku najuglednijih američkih sveučilišta.
"Počeo sam se pripremati prije godinu dana i u međuvremenu prošao nekoliko selekcijskih krugova među brojnim kandidatima, evaluacija, intervjua, čekanja, i to zasebno u proceduri Fulbrightove stipendije, zasebno u prijemu i prihvatu teme na Princetonu, i jako mi je drago da sam uspio. U Americi me čeka razvoj teme novih modela stanovanja za 21. stoljeće, a uz to ću dodatno istraživati vizije i eksperimente u domeni promišljanja gradova budućnosti", otkriva Alen.
Ovih je dana doputovao u New Jersey, ondje će ostati cijelu akademsku godinu i najviše se veseli suradnji s legendarnom profesoricom Beatriz Colominom, koja mu je kao buduća mentorica pisala pozivno pismo. "Dugo sam bio u potrazi za smještajem, to je najteži dio", dodaje zagrebački arhitekt kojem ovo neće biti prvo studiranje u Americi.
Magistrirao je arhitekturu na Harvardu i MIT-u, a potom doktorirao u Zagrebu, kamo se iz Amerike vratio jer je želio raditi u Hrvatskoj, dok mnogi njegovi vršnjaci bježe van.
"Na Harvardu i MIT-u sam proveo sjajan period, kao i tijekom kasnijih istraživačkih boravaka na Sveučilištu Columbia. Sve je bilo nenadmašno - od predavanja slavnih arhitekata, upoznavanja studenata iz cijeloga svijeta do putovanja i učenja o novim temama u arhitekturi koje su mi ranije bile apsolutna nepoznanica. Ali da, najčešće pitanje je zašto sam se vratio... Prvo, htio sam doktorirati jer sam već tijekom diplomskog studija u Zagrebu započeo pripremati disertaciju i ostalo mi je još malo za dovršetak i obranu rada. Da sam ga ostao raditi na Harvardu, trebao bih početi ispočetka, krenuti s temom koja bi njima bila zanimljiva, a to bi značilo novih pet do šest godina istraživanja, bez praktičnog projektantskog rada. Također, kao strani državljanin u Americi ne bih mogao otvoriti vlastiti arhitektonski ured, a nisam mogao zamisliti da anonimno radim za nekoga drugoga, pa sam radije kod nas otvorio svoj arhitektonski ured Albatross, doduše u najnezgodnije vrijeme pred potres i koronu", pojašnjava.
U međuvremenu se otvorilo i docentsko mjesto na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu gdje je dobio priliku istovremeno raditi sve što ga veseli. Ili što ispunjava cjelovitu sliku onoga što smatra da arhitekt može biti.
"I edukator, netko tko podučava mlade ljude; i projektant, netko tko prakticira i stvara arhitekturu; i teoretičar, znanstvenik, netko tko istražuje i piše o arhitekturi. Još stojim pri odluci da ostanem ovdje jer u uredu radimo kreativne projekte kakve smo od početka htjeli. Osim toga, arhitektura je danas globalna disciplina i lako se iz Zagreba, gdje je najljepše, mogu raditi inovativna rješenja po cijelom svijetu", zaključuje.
Alen je prvi put nešto više o arhitekturi čuo u završnom razredu gimnazije od svoje tadašnje djevojke, ali nije imao točnu predodžbu o tome što taj studij podrazumijeva. Nije mu bila jasna granica između građevine i arhitekture.
"Do upisa na faks imao sam jedan potpuno drugi fokus. Trenirao sam plivanje 12 godina, dva puta dnevno, a nakon osnovne škole krenuo sam u matematičku V. gimnaziju jer sam planirao upisati FER. Na kraju sam se odlučio za pripreme za arhitekturu i to je bio jedini studij koji sam probao upisati, jedini prijemni koji sam prijavio, i na upisnoj listi sam na koncu bio među deset najbolje rangiranih studenata, što mi je bilo važno kako bih nastavio dobivati stipendiju Grada Zagreba", prisjeća se.
Trenutačno radi nekoliko poslova. Osim što je profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i osnivač arhitektonskog ureda Albatross, on je i znanstvenik, pisac arhitektonskih knjiga.
"Četiri su u pripremi i nadam se da će sve biti objavljene do kraja sljedeće godine. Ako pogledamo kako izgledaju moja 24 sata s obzirom na "radna mjesta" - tijekom dana fokus mi je na nastavi i fakultetskim obavezama, popodne je rezervirano za organizaciju i praćenje poslova u uredu, predvečer za projektiranje i razvoj novih ideja, a navečer i tijekom noći za pripremu studija i knjiga. Pisanje sam prebacio u noćne sate jer me tada nitko ne ometa, pri čemu radim brojne kratke pauze, tako da nikada nemam osjećaj da sam preopterećen", otkriva.
Kaže da ima sjajne studente i da treba imati puno strpljenja, ali vidjeti napredak od prvih skica koje imaju na početku semestra do konačnog produkta njemu je neprocjenjivo zadovoljstvo.
"Svaki semestar sam jednako uzbuđen oko toga do čega ćemo na koncu doći. Jesam li strog? To će bolje studenti procijeniti, ali i ako djeluje da je tako, sve što radim je s ciljem da postanu najbolja verzija sebe. Jer kao netko tko gleda sa strane često vidim njihov potencijal koji ni oni sami nisu prepoznali i trudim se da ga izvuku na površinu. Imam zaista bezgranično povjerenje u mlade, da će promijeniti svijet oko nas na bolje", uvjeren je Alen.
On se već na početku karijere odlučio ne baviti kućama i interijerima, čije je tržište veliko i sigurno se lakše može doći do posla, jer to nije bilo ono što bi njega veselilo. Odlučio se za projekte velikog mjerila koji omogućuju formiranje ambijenata za veći broj ljudi. U to ulaze stambena naselja, transformacije nekadašnjih industrijskih i vojnih areala, poslovne ili istraživačko-znanstvene zone, ali i pojedinačne zgrade većih dimenzija. "To ne znači da nikada nećemo projektirati obiteljsku kuću, ali morala bi već u zadatku biti izazovna, sa slobodom da se napravi nešto što može omogućiti napredak u toj tipologiji ili ponuditi eksperiment i propitivanje ustaljenih kopiranih obrazaca kakve viđamo oko sebe", pojašnjava.
Alen je autor brojnih nagrađivanih arhitektonskih projekata osjetljive tematike: Židovskog kulturnog društvenog centra u Zagrebu, Islamskog centra i džamije u Osijeku, Osnovne škole za djecu hrvatske i srpske nacionalnosti u Vukovaru i Centra za autizam u Zagrebu.
"To su projekti specifičnog predznaka, utoliko teži i izazovniji, no savršeno se uklapaju u želju da pokušam ostvariti utjecaj na većem mjerilu i u složenom kontekstu zadatka. Da se posvetim onima kojima to najviše treba. Vjerujem da tu leži supermoć arhitekata, da za one koji to ne mogu sami stvorimo novi i bolji svijet drugačije arhitekture", poručuje.
U pauzama od posla, stvaranja i pisanja teretana mu je broj jedan, svaki dan bez iznimke. "To je vrijeme kada se isključim od mobitela, poziva, projekata. Jedino vrijeme kada mogu "ugasiti" u glavi analize projekata i dnevnih briga. U takvu rekreaciju ulazi i plivanje, koje mi je ostalo navika iz mlađih dana, doduše ne više toliko često koliko bih htio", priznaje.
Jedan od hobija mu je, uz čitanje, i skupljanje arhitektonskih knjiga, posebno rijetkih, raritetnih. Taj mu je interes još u studentskim danima usadio njegov profesor, a danas kolega i prijatelj Zlatko Karač. "Skupio sam već nekoliko tisuća publikacija i oblikovao pomno profiliranu biblioteku koja mi je dobra baza za razne projekte i istraživanja", ponosno ističe.
Baterije puni na putovanjima, a svaki od letova mu postaje sjajna prilika za duge podcaste koje ne stigne preslušati kod kuće u Zagrebu. Prije godinu dana preselio se u novi, znatno veći stan u centru i nije ga još stigao urediti kako bi htio. "Za sada je "koncept" minimalistički, skoro pa asketski postavljen. Spomenuo sam da izbjegavam rad na interijerima pa možda zato odgađam i projektiranje vlastitoga, ali nadam se da će uskoro i to doći na red", smije se Alen.
U Zagrebu je stekao i najljepše uspomene, još od djetinjstva, koje opisuje kao jako dinamično. "Oduvijek sam imao želju probati sve sportove, strane jezike, dodatne edukacije. Srećom, roditelji su mi bili podrška u tome. Samo mi je posljedično i tada, kao i sada, ostajalo malo slobodnog vremena", govori Alen.
Najviše se družio s bratom i sestrom, a s njima dijeli i slične interese. Brat mu je završio Građevinski fakultet, sestra krajobraznu arhitekturu. Što se tiče škola, nekoliko puta su se kroz život selili pa se uvijek trebalo prilagoditi novim društvima, novom razredu i susjedstvu. "Kada danas gledam retroaktivno, to me je dobro pripremilo za razne inozemne edukacije gdje se u kratkom vremenu treba povezati s različitim ljudima i stvoriti prijateljsko okruženje", priznaje.
Obitelj mu je, uz mentora Karača, najveća podrška, kao i neki kolege koji su, bez obzira na ono što je postizao, uvijek bili pozitivna strana, kako kaže, ona bez ljubomore. Uz njega su brojni suradnici drugih struka i, naravno, ekipa iz ureda bez koje ne bi imali u Albatrossu toliko zanimljivih projekata. No, svoju posebnu osobu još traži.
"Za ljubav uvijek imam vremena, ljubav ima prioritet ispred posla kada se dogodi, ali još čekam na neko, novo, osvajanje srca", smješka se Alen.
Sigurni smo da će to čekanje kratko potrajati, baš kao što je i on siguran da će mu se ostvariti i jedna velika poslovna želja. "Ne mogu je otkriti, ali manjih želja i planova je puno. Od destinacija za putovanje, do usavršavanja i suradnji u arhitekturi koje bih tek volio realizirati. Ipak, ono što sam naučio, sve se kad-tad ostvari, samo treba biti strpljiv i važnim stvarima treba dati dovoljno vremena da se dogode", vjeruje Alen.
Kada se osvrne, sve bi napravio isto, mijenjao ne bi ništa. "Zanimljivo, ali za apsolutno ničim ne žalim, čak su mi i neke "greške" danas drage i simpatične ili su barem bile poučne", priznaje.
Glavni fokus mu je sada na planiranju prvih koraka na Princetonu i skoroj realizaciji projekata na kojima trenutačno radi. "Najviše se veselim "malim pobjedama", recimo slobodnim vikendima koje mogu "ukrasti" da prolistam nove knjige o arhitekturi, koje su mi stigle s raznih krajeva svijeta posljednjih tjedana", zaključuje Alen Žunić, prvi hrvatski arhitekt na Princetonu.