On je slikar, svestrani umjetnik, profesor, introvert, iskren prijatelj, realist, sanjar... Sve to u sebi nosi zagrebački umjetnik Nikola Grabovac (28), čiji rad uključuje i skulpture, fotografije i ilustracije, street art, skupne i četiri samostalne izložbe, od kojih je posljednja ‘Dualnosti‘ nedavno bila postavljena u zagrebačkoj galeriji Kaptol. Nisu je propustili zaljubljenici u umjetnost, koji su tom prilikom mogli razgledati 15 akrila na platnu i četiri digitalne grafike, i utonuti u njegov snoviti, dualnošću i simbolikom oslikan svijet.
"Ime izložbe odnosi se na različite tehnike korištene unutar izložbe i prikazane motive, ali i na nešto mnogo bitnije; ‘dualnosti‘ su zapravo povezane s istodobnošću raznih događanja. Kroz izložbu sam odlučio suprotstaviti oprečne motive poput rata i mira, sigurnosti i nemira, ljubavi i slomljenog srca. ‘Dom‘, konkretno jedan od radova, polazi od promišljanja da toplina doma nije jednako dostupna svima te potiče na zahvalnost za ono što imamo. Vizualni kontrast harmonije i razaranja naglašen je prisutnošću golubice u letu, koja simbolički preuzima ulogu glasnika mira. Na rad su me potaknula aktualna ratna događanja. Iz osjećaja nemoći barem uvijek može proizaći stvaranje", uvodi nas u svoju kolorističku poetiku Nikola Grabovac, otkrivši i svoju senzibilnu stranu kroz umjetnost, u kojoj se dotiče mentalnog zdravlja i rada s djecom, što je za njega zahtjevan i slojevit proces.
Za ‘Dualnost‘ je, konkretno, likovna kritika izdvojila kako je karakterizira snažan vizualni dojam s izraženim kolorističkim kontrastima, odnosno bojama koje poput raskošnih buketa zaokupljaju vidno polje: od narančaste, plave, zemljanih tonova. Što time postižete? Vidite li svijet kroz boje?
- Svijet apsolutno vidim kroz boje. Osim što imaju svoj opći psihološki učinak, one u nama bude specifična sjećanja i emocije. Ono što volim kod boja jest njihova sugestivnost, a njihov odabir i kombinacije za mene predstavljaju poseban izazov u likovnom izrazu. Picassovo ‘Plavo razdoblje‘ u slikarstvu savršen je primjer toga. Korištena uslijed velikog osobnog gubitka, plava boja postaje odraz tuge i simbol duhovne krize u njegovu stvaralaštvu. Plavu najviše volim i najčešće koristim, ali kao poligon za transcendenciju, usko vezanu uz pojam neba. U prostoru volim velike, svijetle plohe uz akcente boja, poput narančaste lampe ili živopisne ilustracije na zidu. Volim da je prostor u kojem često boravim organiziran i smirujući, uz poneke nasumične predmete za koje sam sentimentalno vezan i koje doživljavam kao svojevrsne amajlije. Kada je riječ o mom odjevnom izričaju pak moram priznati da nisam toliko dosljedan, a moje odjevne kombinacije često obiluju tamnosivim nijansama. U tom smislu težim uniformnosti.
U vašoj likovnosti, općenito umjetničkom izrazu, pojavljuju se figurativni, ali i nadrealni motivi, snovitost, simbolika... Jesu li na taj vaš izričaj utjecali i majstori od Dalija, Marca Chagalla, Maxa Ernesta, Paula Delvauxa ili nekih suvremenih umjetnika?
- Imaginacijska komponenta umjetnosti oduvijek mi je bila vrlo značajna: nadrealisti 20. stoljeća, primjerice, okretali su se od stvarnosti i posvećivali ljudskom duhu u svijetu i turbulentnom vremenu koje taj duh guši. Slično je i danas: krize, ratovi i nedaće u suštini nas razdvajaju, pa postoji veća potreba za introspekcijom i povratkom unutarnjem. Na neki se način svijet u kojem živimo čini potpuno nerealnim i ponekad grubim, a snovitost postaje prilika za utočište. Ljudska podsvijest potisnuta je zakonima realnosti i luta kada dobije poticaj - nadam se da moja umjetnost nekome može biti taj poticaj, kao što su to za mene bili velikani poput Renéa Magrittea i Maxa Ernsta.
Vi i fotografirate - koje trenutke kroz objektiv ‘kradete u vječnosti‘?
- Ne mogu reći da se bavim profesionalnom umjetničkom fotografijom, ali svakako volim mogućnosti koje fotoaparat nudi: brzu zabilježbu uspomena i kreativnih procesa. U posljednje vrijeme često koristim analogni fotoaparat, a ono što posebno volim jesu spontanost i nepredvidljivost rezultata u odnosu na digitalnu fotografiju. U eri u kojoj se sve previše kontrolira, pregledava i uređuje, to nudi dašak prirodnosti u duhu prošlih vremena. Uglavnom bilježim druženja, putovanja i sve što mi u svakodnevici privuče pažnju.
Javne površine obogatili ste street artom, odnosno muralima sa simboličkim značenjem. Ima li svaki vaš javni crtež jasnu poruku? Oslikavali ste murale i po zatvorima. Po čemu pamtite to iskustvo?
- Ideje se razlikuju od projekta do projekta, ovisno o količini slobode koju imam u procesu stvaranja. Pri izvedbi murala važno je uzeti u obzir niz faktora - od same lokacije i konkretnog mjesta izrade do šireg značenja koje određeni kvart nosi. Jedan od najdražih murala koje sam izveo prošle godine je ‘Mali princ‘ na platou zagrebačke Mamutice, koji se pojavio i u jednoj od recentnih epizoda popularne serije ‘Sram‘. Izrada murala u zatvorima bila je zanimljivo i vrijedno iskustvo, s plemenitim ciljem. Motivi su uglavnom bili inspirirani prirodom kako bi djelovali smirujuće i pozitivno. Iako svaku realizaciju pažljivo planiram, ponekad mi je najdraže ne razjašnjavati ideju do kraja i prepustiti svakome da u radu pronađe vlastito značenje.
Jednom ste rekli da se muralima obraćate ‘prolaznicima sanjarima‘. Tko su ti ljudi?
- To su, recimo, oni koji se umorni vraćaju kući nakon posla i, slušajući glazbu, gledaju kroz prozor autobusa dok im misli lutaju. U tom trenutku ugledaju nešto što im postaje značajno. To je tip ljudi koji se rađa, a ne postaje - oni imaju senzibilitet za nešto dublje i znaju primjećivati. Većina ljudi neće primijetiti mural niti će im on išta značiti: razmišljat će o viđenom na razini sviđanja. No, netko tko želi pronaći magiju može je pronaći i u naizgled najobičnijem prizoru.
Jeste li i vi sanjar? Tko je Nikola privatno?
- U likovnom radu - da, ali uz to sam veliki realist, što je na neki način suprotnost mojem stvaralaštvu, no upravo u tome leži smisao. Život počiva na mnogim obavezama, odgovornostima i pravilima, a želim da moja umjetnost bude poligon za maštanje i slobodu. Analitičnost je svakako vidljiva u preciznosti izvedbe radova. Rad ‘Sanjar‘, koji se pojavljuje na izložbi ‘Dualnosti‘, simbolizira osobu koja nosi ‘kacigu mašte‘ - prostor osmišljen kao izvor unutarnjeg svjetla i svijet koji postoji samo u njemu. Nasuprot tome, motiv rakete uvodi napetost i služi kao podsjetnik na realnost izvan tog zamišljenog prostora. To je ono vječno stanje balansiranja između dviju sfera.
Suradnja s Pips, Chips & Videoclips?
- To je jedan od meni dražih vizuala koje sam imao priliku izraditi kao dizajn za majicu, u povodu pjesme ‘Htio bih da me voliš‘. Pjesma je vrlo voljena i želio sam opravdati ukazano povjerenje, a tema nije mogla biti snažnija - ljubav kao najkompleksnija emocija. Prikazao sam sintezu leptira i stabla, koje sam prethodno izradio od plastelina, potom digitalno doradio i pripremio za proces izrade sitotiska. Upravo je to ljepota kreativnosti - do rješenja se može doći na različite načine. Vodio sam se osjećajem ‘leptirića u trbuhu‘ koji se javlja kada se zaljubimo, ali i idejom da odnos raste poput stabla ako ima prave uvjete.
U Osijeku na Filozofskom fakultetu završili ste pedagoško-didaktički metodički program. Kako vas oplemenjuje rad s djecom?
- Predajem u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu - školi koju sam i sam završio i uz koju sam emotivno vezan. Za mene to nije samo posao niti puko prenošenje znanja, već povratak na mjesto koje mi je u važnom trenutku pružilo odskočnu dasku. Zato sam se onamo vratio s velikim zadovoljstvom. Rad s djecom zahtjevan je i slojevit proces u kojem se ne smije zanemariti odgojna dimenzija. Mnogo se energije ulaže u planiranje, koordinaciju te, ponajviše, u razumijevanje i poticanje učenika. Doživljavam to kao trajni proces učenja i dijeljenja znanja koje proizlazi iz osobnog iskustva. Razgovor o idejama mi je posebno važan, jer upravo ideje grade naš svijet. Poznajem mnoge kreativce koji žive od danas do sutra i svjestan sam da u toj neizvjesnosti postoji određena čar: nepredvidljivost ponekad potiče stvaranje u boemskom duhu. Ipak, meni financijska stabilnost i predvidljivost donose mir, a upravo mi taj osjećaj omogućuje da slobodnije stvaram.
Oslikali ste i seriju slika za dječju polikliniku u Zagrebu u svrhu art terapije i holističkog pristupa zdravlju, dok vaš rad uključuje i motive mentalnog zdravlja. Kako ga čuvate?
- Postavljanjem jasnih granica i povremenom izolacijom. Po prirodi sam introvertiran i socijalne mi se baterije brzo troše, pa su periodi odmora i razonode neizostavni. Bez mnogo drame znam se udaljiti od onoga što mi ne odgovara i time očuvati vlastitu ravnotežu. Iako se ne možemo i ne trebamo od svega štititi niti živjeti pod staklenim zvonom, svako iskustvo donosi svoje lekcije. Upravo su me neka iskustva iz privatnog života naučila da je iskrenost temeljna vrijednost i da postoje situacije u kojima kompromis jednostavno nije opcija.
Što si priželjkujete u skoroj budućnosti, u umjetnosti i privatno?
- Jedno od najčešćih pitanja koje mi ljudi postavljaju je: ‘Kada će neka nova izložba?‘, kao da se ne stvaraju mjesecima. Smatram da je to manje važan dio, dok je puno bitniji sam proces nastajanja radova. Riječ je o intrinzičnom zadovoljstvu stvaranja koje nije uvjetovano tuđim odobravanjem. Priznajem da su otvorenja samostalnih izložbi za mene uvijek stresna jer mi se energija tada previše rasprši. Ipak, ono što istinski cijenim jesu svi dragi ljudi koji se okupe, a posebno trenuci kada netko rezonira s mojim radom - uvijek volim čuti zašto. Imam mnogo planova, ali ih radije iznosim tek kada se ostvare. Vjerujem da su veće šanse da se nešto doista dogodi ako svoje zamisli zasad zadržim za sebe.