Sedam godina nakon prve knjige posvećene životu Krešimira Ćosića predstavljena je nova, engleska verzija naslova "The Smile", koja donosi širi, intimniji i višeslojni pogled na život jednog od najvećih hrvatskih sportaša. Knjiga ne prati samo košarkašku karijeru nego i osobni razvoj, filozofska promišljanja, diplomatsku ulogu te posljednje godine života. Autorica knjige, njegova kći Ana Ćosić Pajurin, u novom izdanju otvara priču koja nadilazi sport i ulazi u prostor identiteta, nasljeđa i smisla.
Što vas je potaknulo da nakon prve napišete i ovu knjigu?
- Prva autobiografija, objavljena na hrvatskom jeziku, temelji se na njegovim zapisima o povijesti košarke na ovim prostorima. To je sportska priča u punom smislu, dokument koji prati košarkaške početke, uspone i vrhunac - zlato na olimpijskim igrama. Ova nova knjiga, pisana na engleskom, nastala je iz potrebe da se prikaže šira slika njegova života i naslijeđa te je namijenjena široj publici.
U njoj se isprepliću povijest Hladnog rata, kolektivizam i individualizam, osobni razvoj i pitanja o smislu života i svrsi pojedinca, gdje čitatelj na kraju prati fizički i duhovno velikog čovjeka koji se bori s rakom i propadanjem vlastitog tijela - paralelno s Hrvatskom koja se rađa i bori za vlastiti opstanak. Željela sam predstaviti intimnu priču u njegovu specifičnom glasu, prošaranu humorom i filozofskim pogledima na svijet koji ga okružuje. U ovoj knjizi otkriveni su i specifični detalji njegovog diplomatskog utjecaja u SAD-u tijekom rata. Amerikanci nisu vjerovali Hrvatima, ali su vjerovali Krešimiru Ćosiću. Mislim da bi se i taj dio povijesti trebao znati.
U čemu je, po vama, ležala njegova prava snaga - izvan rezultata i sportskih uspjeha?
Mislim da ga svi koji ga nisu osobno poznavali gledaju isključivo kao košarkaša. No, on je bio puno više od toga - i upravo tu leži njegova prava snaga. Jest naš najtrofejniji košarkaš, ali kada pročitaš priču, razumiješ zašto. Ne zato što se dokazivao ili težio slavi, već zato što je svaku ekipu u kojoj je igrao činio boljom. A to su odlike pravog pobjednika - posebno u kolektivnom sportu. Zbog tih istih odlika imao je povjerenje Amerikanaca. Kod njih ili imaš njihovo povjerenje ili nemaš.
Postoje i dijelovi koji će mnoge iznenaditi. Malo tko zna, primjerice, kako su se odvijali njegovi susreti s fratrom Bonaventurom Dudom, jednim od stupova hrvatske katoličke misli, u trenutku kada je on sam bio mormonske vjere i pod budnim okom državne sigurnosti gdje su ga službe pratile čak i do Austrije kada je znao otići na misu. Ili pak njegova diplomatska mreža u Washingtonu, izgrađena godinama kroz vjeru i košarku, koja se pokazala presudnom u trenutku kada je Hrvatskoj to bilo najpotrebnije.
Knjiga ne otkriva drugačijeg čovjeka od onoga kojeg su poznavali oni koji su ga voljeli. Otkriva cjelovitog. I mislim da upravo to čitatelje najviše iznenadi - koliko je jedan tako kratak život mogao biti raznolik, a ostati dosljedan.
Koliko ste dugo radili na ovoj knjizi?
- Knjigu sam dovršila u relativno kratkom roku zbog predstavljanja u Washingtonu uoči Svjetskog nogometnog prvenstva. Glavno pitanje je bilo kako nekome tko ne zna za Krešimira Ćosića što jednostavnije objasniti njegov utjecaj na košarku i na svijet? Nažalost, morala sam neka imena izostaviti iz priče jer nekome tko se prvi put susreće s košarkom od 60-ih do 90-ih, bivšom Jugoslavijom i Hrvatskom bilo bi to preopterećujuće.
Predgovor je napisao Orrin Hatch, drugi po duljini mandata američki senator u povijesti, 2019. godine, nakon svog službenog posjeta Hrvatskoj. Senator Hatch u to je vrijeme zauzimao jedno od najutjecajnijih mjesta u američkoj politici - kao predsjednik Senata, bio je treći čovjek države, odmah iza predsjednika Trumpa i potpredsjednika. Odlučio je da njegovo posljednje međunarodno putovanje bude upravo u Hrvatsku, i to zbog tate, s kojim je usko surađivao devedesetih godina na američkom priznanju Hrvatske, ukidanju sankcija, Washingtonskom sporazumu i nizu drugih diplomatskih pitanja ključnih za mladu hrvatsku državu.
Postoje li detalji koji su vas posebno iznenadili tijekom istraživanja?
- Najviše me uvijek iznenadi i duboko dirne to koliko i trideset godina od njegove smrti njegovo ime i dalje otvara vrata. On i kada ga nema - spaja.
Koliko je rad na knjizi "The Smile" bio i osobno putovanje za vas?
- Mislim da svaki pisac s pisanjem istovremeno kreće i na osobno putovanje. Moje putovanje u spoznaju oca izvan doma traje od moje jedanaeste godine - otkako nam je prerano napustio. Naravno, nije u njoj sve što bi moglo biti. Proces pisanja i prepričavanja zahtijeva odabir scena kako bi priča imala prirodan tok i kako bi poruka bila jasna čitatelju koji se prvi put susreće s tuđim životnim putem. Svaki izbor koji sam napravila bio je u službi vjernosti njegovu glasu i istini njegova života - a ne potpunosti koja bi, paradoksalno, mogla zamagliti ono najbitnije.
Pisati o vlastitom ocu nosi i emocionalnu težinu. Kako pronalazite ravnotežu između kćeri koja priča i autorice koja istražuje?
- Po struci sam komunikologinja s MBA-om iz marketinga, što mi je tijekom pisanja pomoglo da primijenim stručno iskustvo i obrazovanje te se, koliko je to moguće, osobno distanciram od materijala. Jedini dio koji je bio emocionalno zahtjevniji bio je kraj - jer sam kroz pisanje morala iznova prolaziti kroz tu posljednju godinu borbe s rakom. U takvim trenucima shvatiš koliko toga s godinama potisnemo i koliko duboko neke stvari zapravo žive u nama, čekajući da ih se dotakne.
Koliko smatrate važnom ulogu sportaša kao uzora - što za vas znači ta odgovornost?
- Profesionalni sportaši vrlo rano ulaze u ulogu u kojoj predstavljaju više od sebe - ekipu, grad ili državu - i to u dobi kada se i dalje osobno formiraju. Od njih se istovremeno očekuju i rezultati i ponašanje, zbog čega veliku ulogu imaju obitelj, klubovi i treneri koji trebaju usmjeriti njihov razvoj ne samo fizički nego i osobno.
U tom kontekstu njegov primjer pokazuje drukčiji pristup - nije svjesno gradio ulogu "ambasadora", nego je jednostavno živio ono što jest. Dosljednost, autentičnost i način na koji je igrao ostavljali su trag sami po sebi. Bio je igrač koji je svaku ekipu činio boljom, a upravo su takve osobine kasnije stvorile i povjerenje koje je imao u međunarodnim krugovima.
Kada je rat došao, nije čekao da ga netko pozove. Sam je podigao slušalicu i stavio se na raspolaganje predsjedniku Tuđmanu i nazvao senatore s kojima je izgradio odnose - ne kroz diplomatske protokole, već kroz desetljeća prijateljstva, zajedničke vjere i uzajamnog poštovanja. Orrin Hatch nije mu pomogao jer je bio dužan. Pomogao mu je jer mu je vjerovao. Mislim da je najveći promotor onaj koji živi vrijednosti koje želi vidjeti u svijetu oko sebe.
Što mislite da mladi sportaši mogu danas od njega naučiti?
- Njegov primjer pokazuje da je najvažnije ono što radiš izvan terena. Hraniti glavu, ne samo tijelo, i razvijati interese, znanje i identitet izvan sporta. Karijera završi vrlo brzo, a nakon toga ostaje cijeli život pred vama. I s njim je puno lakše manevrirati ako ste se gradili i iznutra, a ne samo fizički.
Tata je bio olimpijski prvak, član košarkaške kuće slavnih, prvi na NBA draftu, ali bio je i prevoditelj, diplomat, graditelj zajednice i čovjek dubokih filozofskih uvjerenja. Jedno nije išlo nauštrb drugog - naprotiv, jedno je hranilo drugo. Sport mu je dao platformu, ali on ju je pretvorio u odskočnu dasku za nešto mnogo veće. To je poruka za mlade sportaše: proporcionalno rastite iznutra i izvana. Jer na kraju, veličina čovjeka ne mjeri se trofejima koje je osvojio, već onim što ostavi iza sebe kada trofeja više nema.
Ima li sport i dalje tu "meku diplomatsku moć" kakvu je imao u vrijeme vašeg oca?
- Sport dokle god je gledan i prisutan imat će tu moć. Pitanje je samo kako se ona koristi. U vrijeme mog oca sportaš je bio prozor u zemlju iz koje dolazi - njega si gledao i kroz njega si vidio sustav vrijednosti koji je nosio sa sobom. Nije imao Instagram profil ni PR menadžera. Imao je igru, stav i karakter. I to je bilo dovoljno.
Danas je ta moć i dalje tu, ali vrijednosti kojima se mjeri drastično su se promijenile. Svaka javna osoba - a sportaši su među najvidljivijima - nosi odgovornost za svoje riječi i postupke, jer to više nisu izjave unutar četiri zida. To čuje i vidi ogroman broj ljudi i na temelju toga se formira javno mnijenje, stvaraju uzori, oblikuju generacije.
Nažalost, danas se utjecaj previše mjeri klikovima, a premalo kvalitetom sadržaja. I mnogi se prilagođavaju toj novoj stvarnosti jer je lakše. No, tata nam je pokazao da trajna diplomatska moć sporta ne dolazi iz vidljivosti - dolazi iz vjerodostojnosti. Iz toga da ono što govoriš odgovara onome što jesi.
Knjiga je predstavljena u Zadru, njegovom gradu kojem se često vraćate - koliko vama danas znači Zadar, što on znači za cijelu priču?
- Zadar za mene nije samo grad u kojem je tata odrastao i gdje je sve počelo - on je živo sjećanje na njega. Grad koji ga nije zaboravio i koji čuva tu uspomenu s posebnom pažnjom i ponosom. I nije slučajno da je upravo ove godine Ministarstvo vanjskih i europskih poslova za svoj godišnji diplomatski izlet diplomatskog zbora odabralo Zadar. U sklopu tog posjeta organiziran je okrugli stol posvećen diplomatskoj ostavštini moga oca - razgovor o tome što jedan sportaš može napraviti za svoju zemlju kada izađe iz okvira terena i uđe u prostore gdje se odlučuje o sudbinama naroda.
Na okruglom stolu govorili su ljudi koji su dio te priče iz prve ruke. Mate Granić, koji je kao ministar vanjskih poslova devedesetih bio uz tatu u najtežim trenucima izgradnje hrvatske države, Stojko Vranković, koji je i sam prošao taj put od košarkaša do ambasadora sporta, i Željko Jerkov, koji nosi sjećanje na igrača i čovjeka kojeg je poznavao iznutra.
Zahvalna sam Ministarstvu što na ovaj način čuva i obilježava diplomatsku ostavštinu moga oca. Jednako sam zahvalna Vladi Republike Hrvatske na podršci koju nam je pružila prošle godine kada smo organizirali Dane Krešimira Ćosića - manifestaciju s posebnim naglaskom na sport kao alat za očuvanje mentalnog zdravlja djece. Lijepo je kada institucije prepoznaju da nasljeđe jednog čovjeka nije samo povijest - nego živa i korisna stvar koja i danas može mijenjati živote.
Kako biste opisali svoju životnu filozofiju, gdje u njoj vidite očev utjecaj?
- Moja životna filozofija je u biti jednostavna. Vjerujem da nas neke sile veće od nas usmjeravaju kroz život. Treba pratiti znakove, ne bojati ih se - jer ako su ti namjere iskrene i dobre, vrata će se otvarati sama od sebe. Skrivene namjere uvijek se osjete. Neiskrenost se uvijek vidi. I takve stvari, dugoročno gledano, nikada ne prođu dobro. Ali ako si otvoren, ako ne gledaš samo što ćeš dobiti zauzvrat - svemir te uvijek nagradi, na jedan ili drugi način.
Tata je živio upravo tako. Nije računao. Nije vagao. Pomagao je, gradio, davao - jer je vjerovao da je to ispravno.
Što za vas danas znači uspjeh?
- Uspjeh je relativan pojam i mijenja se s godinama i iskustvom. Za mene danas znači pronaći ravnotežu - između obitelji i posla, između obveza i onoga što te stvarno ispunjava. Imam jedan trenutak koji mi se vraća svaki put kada se zapitam je li sve to vrijedno truda. Udruga Dani Krešimira Ćosića, čija sam predsjednica, organizirala je prije nekoliko godina besplatne košarkaške kampove diljem Hrvatske. Cijelo ljeto, na porodiljnom s bebom od manje od godinu dana, radila sam non-stop. Bila sam iscrpljena. U jednom trenutku sam rekla sebi - nikada više ovako nešto.
A onda su kampovi završili i stigao je e-mail od jedne majke. Pisala je o svom sinu, djetetu s autizmom koje se cijeli život osjećalo kao da ne pripada nigdje. Na kampu se osjećao kao dio nečega. Zabava i sport bez pritiska, bez mjerenja tko je bolji - samo igra i prijateljstvo. Napisala je da će on pamtiti to ljeto do kraja života. On možda nikada neće ozbiljno zaigrati košarku. Ali će je podupirati s tribina. I to je dovoljno.
Nakon tog pisma, unatoč svemu - umornim noćima, birokratskim preprekama, svemu što je još čekalo - bila sam presretna što sam projekt provela do kraja. Mislim da je to uspjeh. Jedan dječak koji je osjetio da pripada. I više od 300 djece koji su nakon naših kampova upisali školu košarke u svojem lokalnom klubu.
Koliko vam je košarka dio života, koliko vam je simbolički važna u životu - vama osobno, ali i obiteljski?
- Košarka je dio mog života od samog rođenja. Od četvrtog mjeseca starosti, kada smo se preselili u Split dok je tata spašavao Jugoplastiku, pa sve do Bologne i Atene, do Washingtona gdje smo zajedno išli na utakmice. I moj vlastiti košarkaški put - od kadetske i juniorske reprezentacije do sveučilišta Brigham Young - samo je nastavak te iste niti. Ne prođe dan a da ne vidim neki košarkaški simbol: razgovor s nekim sadašnjim ili bivšim košarkašem, aktivnosti koje organizira Udruga, trofeje po vitrinama ili zastavicu s uspomenom na zadarsko prvenstvo 1974./1975. koje mi je darovao Muzej zadarske košarke i koja visi pokraj ulaznih vrata.
Sa sinom znam otići na igralište i odigrati košarku - on trenira u Vučićima - ali ova generacija puno teže prihvaća kritiku i neuspjeh. Borim se s njim ne samo kod kuće, gdje mu ograničavamo vrijeme na mobitelu, već i na terenu, gdje ga moram uvjeriti da sa svojih jedanaest godina ipak još ne zna baš sve - ma što god on o tome mislio.
Žao mi je što košarka više nije ono što je nekada bila. Moja generacija već nije u punoj mjeri doživjela tu kolektivnu euforiju, a generacija mog sina, bojim se, neće razviti nikakav osjećaj prema košarci ako se nešto ne promijeni. A promjena je moguća - ali samo ako se dopusti pojedincima, koji imaju viziju veću od kratkoročnog osobnog interesa, da mijenjaju stvari. Upravo onako kako je to radio moj otac. Posljednja uspješna reprezentativna generacija bila je ujedno i ona koju je on formirao kao izbornik, ostavivši osobni pečat na svakom od tih igrača.
Ako čitatelji iz knjige ponesu jednu poruku, što biste željeli da to bude?
- Željela bih da čitatelj zatvori knjigu s osjećajem da je upoznao čovjeka koji je živio bez kompromisa prema sebi - koji je znao što je i ostao to kroz sve što mu je život donio. Nije birao lakše putove. Birao je svoje putove. I mislim da je upravo to ono što nedostaje u današnjem vremenu - hrabrost da budeš dosljedno ono što jesi, a ne ono što će se nekome drugome svidjeti.
Da je moguće živjeti veliki život, a ostati mali čovjek u najljepšem smislu te riječi - pristupačan, human, nasmiješen. I mislim da je upravo ta kombinacija ono što ga čini besmrtnim u sjećanjima svih koji su ga sreli.