Neke glazbene biografije čitaju se kao popis postaja: singl, albumi, koncerti, nagrade. Josipina je više nalik ludoj pisti s avionima poglavlja u kojima se izmjenjuju ljubav, pobuna, glamur i tuga - sve otpjevano, ništa prešućeno. Od početka je odbijala biti "reproduktivka stranih interpretatora". Znala je što želi: domaće, originalno, karakterno, na svoj način. Ako je to značilo manje pjesama - neka. Ako je to značilo više otpora - savršeno. Josipa je odavno prestala biti samo glazbenica. Ona je i putnica, i diva, i eksperimentatorica, i pjesnikinja, i filozofkinja, ona je vizualna zvijer i kraljica vlastitih svemira. Njezini koncerti su rituali. U njezinu glasu ima oluje. I tišine. I svega onoga između. Ona je žanr.
Josipina majka Ana u jednom je davnom intervjuu na početku njezine karijere izjavila: "Gdje god je došla kao mala, tata veli: ‘Daj Joćo, zapjevaj!‘ Josipa bi mu sjela u krilo i zapjevala." Od početka je postojala kroz glazbu. "Kroz glas postojim", kaže. I u toj je rečenici sve: njezina snaga, njezina krhkost, njezina umjetnost.
Još kao dijete znala bih se zabuljiti u Josipu dok pjeva. Prestala bih disati i zamagijano se približiti ekranu. Ona je bila moj prvi susret s nekim s "one strane". Nije bila riječ samo o ingenioznom glasu, karizmatičnoj ljepoti, moćnim izvedbama, vrhunskoj glazbi. Nisam slušala samo glas - gledala sam umjetnički trans. Upijala sam njezin svetinji odnos s publikom. Njezin moćni karakter. Slobodu. I ta riječ ostala je ključna: sloboda. Kasnije, urlajući s prijateljicama "Maglu", "Hazardera" ili "Kraljicu divljine", prizivale smo je kao mantru. S Josipom smo bile glasnije, moćnije, ženstvenije, nepredvidljive i nezaustavljive. Postoji jedan ritual. Kad s putovanja ulazimo u Zagreb, svaki put ispočetka naša ženska himna u autu je "Gdje Dunav ljubi nebo". Josipa je stalno tu. Ona je među nama. Dio nas. Puno godina kasnije skupljamo je taksijem i vodimo na snimanje editorijala u Botanički vrt.
Fascinirana sam njezinom mirnoćom. Ne govori puno. Kad govori - duhovita je i britka. Zaigrana. Šašava. Nepredvidljiva Vodenjakinja. Svi se smijemo u vožnji poput pijanih tinejdžera na njezine komentare. - Moram čuvati glas. Uvijek ga čuvam koliko god mogu - kaže nam nježno. I onda šutimo. Ugodno. Krhke je siluete. Izložena i skrivena od svijeta u isto vrijeme. Kontrastna do boli. Mudra. Svečana. Ljubavna. Na snimanju je dočekuju njezini ljudi… Mila, Ana, Saša i Saša… predaje im se potpuno u koreografiji organske profesionalke. U nekoliko sati snimanja promatram koliko se samo beskrajno voli igrati. Gipkog tijela poput gazele. Vitka. Fokusirana. Uzemljena. Nekoliko dana kasnije radimo intervju. - Već sam sve rekla do sada. Ponekad imam osjećaj da više nije potrebno govoriti - nasmijava me. I baš zato njezini intervjui nikad nisu samo razgovori. Oni su iskustvo, roman u fragmentima, razmjena o jednom toliko bogatom, slojevitom, legendarnom životu. Puni smijeha. Uvida. Emocija. Ljudskosti. - Ovo je uvod u autobiografiju - kažem joj. - Ma ne. To me ne zanima. Da netko piše moj život. Život se ne može interpretirati. Najljepše je kad život možeš živjeti u dostojanstvu, a ne samo o njemu pričati. Djela su važnija od riječi, jer život je tvoje djelo - odvraća skromno. Pronašla sam kasnije jedan njezin intervju za TV Zagreb iz 1970. kad mlada Josipa Lisac kaže novinaru: "Ponašam se kako se osjećam, to najiskrenije proizlazi iz mene." Ona to živi čitavo ovo vrijeme. Živi sebe. Bez kompromisa. Bez filtera. Josipa Lisac - život u originalu.
Djetinjstvo u zvuku
Pripadnica sam starije generacije, vremena u kojima se imalo malo, a zapravo smo imali. Poslijeratne godine bile su teške, ali ljudi su vjerovali u stvaranje, u rad, u to da može biti bolje. Takvi su bili i moji roditelji - dragi, nenametljivi, puni ljubavi i dobrote. Mama je često znala reći: "Ti sama odluči što želiš, nemoj mene ništa pitati." Na mene je prenijela odgovornost za vlastite izbore, pa tako i za to hoću li ići na zbor ili ne. Ta njezina rečenica bila je i ostala moj ključ samostalnosti. U takvom ozračju sam odrasla, s glazbom kao jedinim istinskim društvom. Još prije škole pjevala sam bez prestanka, učila pjesme s radija, upijala sve što je dolazilo kroz tonove. S jedanaest godina postala sam članica Dječjeg zbora Radiotelevizije Zagreb, pod ravnanjem divnog profesora Dinka Fija. Za mene je to značilo drugačije djetinjstvo. Dok su moji vršnjaci išli u školu i vraćali se kući, ja sam imala zadatak - svoj zbor, glazbu, ozbiljan rad. Probe su bile svakodnevne, pojedinačne i skupne, bez obzira na vrijeme. Glas je bio dar koji smo morali njegovati i čuvati. Profesor Fio znao je iz nas izvući ono za što nismo ni znali da možemo. Violinski genij Zlatko Baloković, slušajući nas, rekao je da takve anđeoske glasove nikada nije čuo. A doista, bio je to svijet čiste glazbe, gotovo nadnaravan. Godine 1962. odlazimo na svjetsko natjecanje svih dječjih i mješovitih zborova u Lille - i tamo osvajamo Grand Prix. S trinaest godina pjevala sam u pariškoj Sainte-Chapelle, na otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara s Lovrom von Matačićem, u Kneževu dvoru smo imali samostalni koncert, na matinejama svake nedjelje u HNK-u Zagreb. Za dijete - to je bio život koji je imao ozbiljnost i profesionalnost odraslih. Putujući vlakom u Pariz, nismo smjeli govoriti - poruke smo pisali na papiriće, jer glas je trebalo sačuvati. Kad se osvrnem, znam da sam rasla u posebnoj disciplini, u svijetu gdje je glazba bila i igra i odgovornost, i san i svakodnevni rad. To je bio moj nukleus, moja radost, moja prva pripadnost.
Glas kao dar
Moj tata Josip volio je pjevati i imao je divan glas. Bio je društven, veseo, uvijek spreman podijeliti pjesmu. U to doba nije bilo telefona, slavilo se po kućama: imendani, rođendani, svaka prilika bila je razlog za druženje. I tada bi tata, ponosan, pozvao mene da pokažem kako njegovo dijete lijepo pjeva. Imala sam svoj mali "show", bilo je smijeha, radosti, a ponekad bih nešto i zaradila - za štednju, "trebat će ti", govorili su. Živjeli smo u kući s dvorištem, a jedan hodnik ispod stubišta imao je akustiku kakvu nisam čula nigdje drugdje. Moj glas je ondje zvučao veličanstveno. Tamo sam znala leći na pod i pjevati. Pjevala sam posvuda - u kupaonici, u sobi, u dvorištu. Susjedi su bili izluđeni i gubili živce. Zamolili su roditelje da me malo utišaju. Glazba je bila stalno sa mnom, ali nisam maštala o tome da budem velika zvijezda. Umjesto toga, razmišljala sam tko pjeva ljepše: Maria Callas ili Renata Tebaldi. Uspoređivala sam njihove interpretacije, njihove snove pretočene u glas. Bila sam alt. To me dugo boljelo, jer srce mi je težilo sopranima. Profesor me tješio riječima da ću jednog dana shvatiti kako je alt nešto posebno. Ali tada sam tugovala za Puccinijevim arijama koje sam željela otpjevati. Slušala sam i popularnu glazbu, Modugna, Connie Francis, ali to jednostavno nije bio moj svijet. Već tada je bilo jasno da tražim nešto drugo - nešto što će biti samo moje. Tražila sam, tražila i napokon našla. Pridružila sam se grupi O‘Hara. Bilo mi je sedamnaest godina, a oni su bili oduševljeni mnome. I tako je počela jedna nova priča.
Mirnoća i rizik
Kakva sam bila karakterno? To je, zapravo, pitanje za one koji su me promatrali. Sama o sebi rekla bih - nisam bila nametljiva, ali sam puno toga željela. Recimo, nisam znala voziti bicikl, razbijala sam koljena, ožiljci su mi ostali i danas. Ali naučila sam. Nije to bila klasična ambicija ni upornost, više neka želja da naučim. Ne ona tvrda i čvrsta, nego sofisticirana. Padala sam, ali na kraju bih uspjela. Naučila sam se i rolati. Po cijeloj Zvonimirovoj, od Bogišićeve do Džamije. To je bio moj kvart, moje ulice, moje djetinjstvo. Tata mi je svako malo morao nešto popravljati jer bih završila u živici. A ja sam se smijala i govorila: "Nisam pala, ja sam se rolala, meni se sviđalo!" Imala sam tu neku svoju glavu, ali sam znala i poslušati. I to je bilo važno. Sjećam se - bilo mi je samo šest godina kad me mama sama posjela u tramvaj i poslala kumi u posjet. Sve mi je objasnila: gdje da siđem, što da brojim, kojim putem da idem. I ja sam sve zapamtila. Sišla sam na Remizi, brojala mostiće po nasipu i stigla do kuće. Curica od šest godina, sama, smirena, bez trunke straha. Mama je znala da će sve biti u redu. Imala sam urođenu samostalnost. Kad pogledam unatrag, vidim da je uz mene od početka koračao rizik. Ali rizik je, zapravo, sam život. Rizik je tvoj najpostojaniji životni suputnik. Drugi bi se u toj dobi prepali, rasplakali, a ja nisam. Znala sam se dobro odnositi prema sebi. To se kasnije vidjelo dok sam boravila u Americi, gdje se stalno upozorava na sigurnost i opreza nikad dosta - meni je to bilo prirodno, urođeno. Iz toga se s vremenom izgradila moja profesionalnost prema pozivu kojim se bavim. Nikada nisam burno reagirala. Sjećam se, s dvadesetak godina izašla sam na pozornicu, a nitko nije zapljeskao. Većina bi možda plakala, vikala, bila tužna. Ja ne. Prihvatila sam to mirno. I ta mirnoća ostala je u meni sve do danas. Nisam znala da sam znala.
Kad ljubav diše kao prijateljstvo
Cijeli život bila sam povezana sa svojom obitelji. Tata nas je napustio s 81, mama s 83 godine. Nikad nisu bili bolesni u smislu da su o nekome ovisili. Njihova najveća želja, kao i svakom roditelju, bila je da ne budu na teret svojoj djeci. Mama je bila vitalna, tata društven, uvijek okružen ljudima. Imam sestru, Mirjanu, tri godine mlađu. Jako smo vezane, iako smo dosta različite. Ona je to dijete koje si morao stalno paziti. Famozna je, oštra, Škorpion. A opet fenomenalna i slatka. Mi smo dva drukčija svijeta, a ipak jedno neraskidivo zajedništvo. Dugo sam mislila da sam više "na mamu", ali sada vidim da nosim i tatine crte. Sestra mi je velika podrška - prijateljica mi je. I ona ga prenosi dalje: sa svojim sinom, koji ima 45 godina, gradi isti takav odnos. Prijateljski. To prijateljstvo je nešto što sam ponijela iz vlastitog doma kao temelj. Takva sam ja. Mislim da su upravo ti odnosi, oni u kojima je temelj prijateljstvo, najjači. Pa makar bili ljubavnički, temelj mora postojati. I kad o tome govorim u društvu, osjetim poglede, reakcije... Ali, ljudi moji, kome ću pričati svoje trenutke i doživljaje ako ne osobi koju volim? Kažu da je prijateljstvo najveći doseg civilizacije u smislu dubine ljudskog odnosa. I Nietzsche je rekao: najviše se ljudi rastaju ne nedostatkom ljubavi, nego nedostatkom prijateljstva. Može postojati samo prijateljstvo, ali i prijateljstvo kao dio nečeg većeg - ljubavnog, partnerskog, majčinskog. I to doista vjerujem. Sjećam se jedne žene koju sam poznavala, a muž joj je pronašao novu ljubav. Ona je patila, a ja sam joj rekla: "Ako ga stvarno voliš, pusti ga." To je strašno teško, ali moguće. To je uzvišeni osjećaj - ljubav oslobođena posjedovanja. Nikada nisam bila Karlova supruga, niti me je on tako predstavljao. I bilo mi je divno da u svojoj ljubavi nismo pristajali na formate. Meni je to zvučalo smiješno. Ja sam uvijek bila Josipa, a ne "nečija žena". Biti nečija - značilo bi izgubiti svoj identitet.
Moj svijet, moja zaštita
Mislim da u ovom ludom vremenu u kojem živimo možemo zaštititi i sačuvati umjetnost. To zapravo uopće nije teško - ako je iskreno, istinito, ako si joj se zaista posvetio. Ja sam odmalena takva. Sanjarila sam. Glazba je bila moja strast, ja sam je čula, osjećala. Tada to možda nisam znala reći, ali tako je bilo. To me vodilo kroz život. Nikad za sebe nisam rekla da sam umjetnica - glazba je jednostavno art i sastavni dio mog života. Ona je smisao mog postojanja. U meni i dalje živi ona sedamnaestogodišnja djevojka koja želi raditi, pokazati se i dokazati, biti na nivou. Sama sam sebi motivacija. Složim si te svoje želje, možda se sve i ne ostvare, ali idem dalje. Svaki dan donese nešto novo, neku iskru koja te podsjeti na nešto treće. Sve ostalo me ne bi ni trebalo dirati. Ali svjesna sam gdje živim i kakvo je društvo. Zato imam svoj mali svijet i ponekad "zbrisati" u njega uopće nije loše. Dobro je znati što je dobro, a što loše - neznanje nije dobro - ali važno je kako se nosiš s tim. Mene ne uzbuđuje tko je što rekao, to nije moj svijet, to nema veze s mojim svemirom. Zapravo cijelo vrijeme gledaš kako da sačuvaš sebe. To je užasno teško. A možda i nije ako zaista vjeruješ u to. Ja sam vjerovala i vjerujem i danas. Sve je to pridonijelo mojoj izgradnji. Stvorila sam svoj krug oko sebe, štit. Štitim se predivnim pjesmama. Štitim se time kakva jesam. Štitim se i s onim mojim vječnim "Ne!", koje sam izgovorila milijun puta u životu - puno više nego "Da". Sjećam se, nisam htjela album sa starim singlicama koje sam snimila sa 17, 18 godina. Diskografska kuća je htjela to sve staviti na ploču, a ja nisam htjela. Htjela sam nove pjesme - a još nisam ni znala s kim ću raditi. Ali znala sam reći "ne". I čim to učiniš, automatski postaneš tvrd, bezobrazan. Ali ti znaš svoju istinu, imaš svoju želju. Tako sam, godinu i pol kasnije, upoznala Karla Metikoša. Ispričala sam mu sve svoje snove i želje. Jesam li se odmah zaljubila? Jesam. Zapravo, svidio mi se već kad sam prvi put vidjela njegove fotografije, prije nego što smo se upoznali. A, naravno, i glazba je imala svoje prste u tome. Kupila sam njegovu singlicu. Moji su kupili gramofon, stalno smo kupovali ploče, ali meni se ništa nije sviđalo - to nije bio moj svijet. "Josipa, gdje je tvoj svijet?" pitala sam se. Moram ga pronaći. I onda kupim ploču Matta Collinsa. Rock‘n‘roll je tada bio na svom vrhuncu. S 21 godinom Karlo je otišao u Francusku. Iz Amerike je dolazilo sve svježe i novo, a bivša Jugoslavija je upoznala rock‘n‘roll upravo preko njega - preko Matta Collinsa. Njegove ploče, njegovi koncerti, reakcije su bile fantastične. Ludnica jedna. Bio je vizionar. Kad god bi netko pričao o njemu, imao je neku svoju priču, štos s koncerta. Karlo je bio šarmantan, s pozornice je slao fantastičnu energiju i poruke. Tako mi se svidio. Bila sam mlađa, ali znala sam za njega. I kad sam ga napokon upoznala, život nas je spojio.
Epohe života
Pitate me kako bih nazvala svoj trenutačni ciklus života, bih li ga mogla podijeliti u epohe - od djetinjstva i mladosti, preko glazbenog sazrijevanja, do ljubavne i umjetničke priče s Karlom. Čini se da sam danas u zreloj, mirnoj, introspektivnoj fazi... I ima tu istine. Ljudi me često potaknu da zastanem, promislim i sagledam svoj put. Od djetinjstva, Bogu hvala, bila sam talentirano dijete koje je krenulo pravim putem. Rad, red, disciplina, poslušnost - to su bili temelji. Sjećam se našeg profesora: rijetko su se čuli hvalospjevi, puno češće kritike. Ali one su bile konstruktivne, uvijek usmjerene na ono što valja popraviti. Danas je, međutim, drukčije. Ili ti se dive do neba ili te ruše bez mjere, vulgarnim, bezobraznim riječima. Kritika se izgubila, ostala je samo krajnost. Kako se s tim nosim? Tako da ne dopuštam da me hrani ničije divljenje, ali ni da me nagriza ničije zgražanje. Jer postoji i treće mišljenje - ono moje. A ono je, zapravo, jedino koje vrijedi. Sjećam se suradnje s maestrom Kuljerićem 1994. - prekrasan koncert, Simfonijski orkestar, aranžmani i orkestracije koje je radio kao od šale. A mene je fasciniralo što je mario za svaki moj ton. Takvi trenuci ostaju kao pečat i potvrda. Lijepo je čuti lijepu riječ, ali najvažnija riječ je ona koju kažem sama sebi. Karlo mi je bio i partner i prijatelj i kritičar. Govorio mi je što je moglo bolje, a ja sam ga slušala. Danas je rijetkost naići na ljude koji će ti dobronamjerno reći: "Ovo si mogao drugačije, probaj još jednom." Mnogo je zavisti, mnogo jala. Zato je tada, uz ljubav i humor koji smo dijelili, bilo lakše disati. Dvadeset i jednu godinu dug period... Kad to izgovorim naglas, uvijek me malo rastuži. Ali odmah se sjetim smijeha, šala, duhovitosti kojom je Karlo ispunjavao svaki trenutak. On je govorio da sam ja komična, a istina je da smo oboje imali tu živu radost u sebi. Živim sadašnjost, ali u meni je ukorijenjena ljubav iz prošlosti. Ona nije nestala. Opipljiva je, živa, i daje mi snagu da izdržim sada i da vjerujem u sutra. Ljubav je moja konstanta, moja misija i moj razlog da se smijem i pjevam. Netko će reći da živim u prošlosti, ali to nije istina - ja živim danas, hranjena snagom od jučer. Život te stavlja na rendgen i ne pita jesi li spreman. Moraš se prilagođavati, moraš se dogovoriti sam sa sobom želiš li živjeti ili ne. Ljudi ti mogu dati lijepu riječ, mogu te utješiti, ali na kraju ostaješ sam sa sobom, sa svojim duhom. I moraš biti u miru sa sobom. A to je izazovan put za čovjeka. Krenuti na put prema sebi. Nemoj mi propovijedati mir - živi ga! Zato često kažem: ljudi su poput botaničkog vrta. Svatko mora uzgajati svoju unutarnju ljepotu. Samo tako možeš opstati u odnosima - partnerskim, prijateljskim, umjetničkim. Bez tog mira sa sobom nastaju gluposti i sukobi. Vidim to kod mladih, kako se iscrpljuju oko sitnica. Jer ne poznaju sebe. A život je rijeka. Veliki Heraklit je rekao: nikad ne možeš dva puta stati u istu rijeku. Sve u životu ima svoj razlog. Ništa nije slučajno. Naučila sam da se mora putovati kroz život, pa i kad ne razumijem sve što se oko mene događa. I to mi je dalo jednu novu jednostavnost: živjeti svjesno, živjeti s vjerom i ljubavlju.
Ljubav u odsutnosti, snaga u tišini
Kad me pitaš što je za mene duhovnost, gotovo da nemam riječi - i baš je u tome smisao. Riječi znaju biti smetnja, a ono najdublje, najistinitije, ne opisuje se. Živi se. Osjeti se. Nedavno sam bila na koncertu duhovne glazbe "Progledaj srcem". Tri sata prošla su kao da su trenutak i vječnost u isto vrijeme. U tisućama ljudi osjetila sam mir, jedinstvo priča i energija koje vibriraju pod glazbenom aurom. Prolazila sam kroz meditativna, pa gotovo transcendentalna stanja. Na kraju nisam mogla ni govoriti - svaka rečenica bi razbila taj mir koji me obuzeo. Duhovno sam sigurno snažnija nego što sam fizički. To osjećam cijelim bićem. Znam da postoji božansko, netko tko vodi i usmjerava. Ali ti ipak ideš svojim putem, sanjarim i osjećam da mi je darovano nešto ekstra. Možda to i moje ime govori: Josipa - Bog je dodao. Dao mi je talente... za pjevanje, za ljubav prema ljudima, za poštovanje prema onome što stvaram i onima koji dolaze k meni. Ta razmjena ljubavi - publika meni, ja njima - moja je misija, moja odgovornost. Ljubav se ne čuva, ona se daruje. I zato ponekad pitam samu sebe - hoću li znati dovoljno snažno uzvratiti sve ono što primam? Najljepše je kad život možeš živjeti u dostojanstvu, a ne samo o njemu pričati. Djela su važnija od riječi, jer život je tvoje djelo. Što si od njega napravio - to si ti. Riječi sve češće doživljavam kao višak, kao nepotrebno prekrivanje onoga što je jasno u samoj biti. Naučila sam uživati u društvu same sebe, razgovarati u tišini, znati da ne moram sve izreći. To je moja moć. Ponekad pročitam ili čujem misao koja me dotakne: kad kažeš "volim te", izgubi se čarolija ljubavi. Jer istinska ljubav ne traži izgovor - ona živi u pogledu, u energiji, u onom neprepričljivom. Zato vjerujem da ljubav nikada ne prestaje. Jer ljubav je najjača u odsutnosti.
Moj život - moja komfor zona
Moj je život - moja komfor zona. Jer cijelo vrijeme si ti "ti". Tvoja zona je tvoj univerzum, tvoj svijet. Cijelo vrijeme si u pogonu. Misliš, stvaraš, zamišljaš, razmišljaš. Svaki dan moram se upjevati, paziti da manje govorim, ući u svoj ritam. To nije posao od osam sati, to je život. To je neprekidna priča o glazbi koja je nastala i koja se i dalje stvara, baš sada. Sjednem za klavir. Odsviram pjesmu. Nekad novu, nekad staru, ali uvijek svoju. Pa krene nešto što ne mogu zaustaviti - melodija, ideja, osjećaj. Karlo bi bio sretan da me vidi kako sviram. Godinama sam gledala njega, a sada on gleda mene. Imam lijepe pjesme, neću lagati. Iza mene su desetljeća suradnji - ali nikada ne bilo kakvih. Uvijek sam birala strogo, ponekad sam rekla i "ne". A kada sam rekla "da", bila sam sretna. Neke pjesme uspjele su više, neke manje, ali sve su bile nužne. Sve se moralo baš tako dogoditi. Moji dani spontano teku, a glazba je esenca moje svakodnevice. Ima tu i onih ljudskih, dnevnih rutina i užitaka. Imam svoju gimnastiku, vježbe koje me prate. Bila sam nevjerojatno pokretna do 72. godine. A onda je "u posjet" došao išijas. Još je tu. Još me podsjeća (smijeh). Prirode sam kroz život imala puno, uživala sam je do beskraja. Ali onda je stigla i peludna alergija. Ove godine posebno teška - breza, ambrozija. Promuklost, kašalj. Ali proći će. Sve prođe.
Ljepota, granice i moje bore
Volim vidjeti njegovanu ženu. To je polazište. Žena mora brinuti o sebi, imati taj odnos prema vlastitom biću. Ali ljepota - ona je uvijek stvar percepcije. Neka žena meni može izgledati lijepo, nježno, čak i očaravajuće, a ona sama sa sobom - nezadovoljna. I ja sam, sa svojih osamnaest, operirala nos. Čitava priča bila je tragikomična, gotovo filmska. U familiji su govorili: "Kad postaneš punoljetna, riješit ćeš taj svoj grdi nos." I jednog običnog dana moja sestra (tada petnaestogodišnjakinja) i ja išle smo u šetnju Zvonimirovom ulicom. Na uglu sa Šubićevom vidjele smo natpis "OTORINOLARINGOLOG - dr. Boško Milojević". Na sestrinu inicijativu smo pozvonile. I otvorili su. Dvije praktički klinke se već u sljedećoj sceni penju uz stepenice. Doktor Milojević nas je dočekao. Rekla sam da bih voljela bolje izgledati jer uskoro idem na festival u Opatiju. I dobila sam termin za operaciju nosa. Eto, tako je to bilo. Potpuno jednostavno. I zato razumijem. Ako nešto čovjeka stalno smeta, ako ga tišti i čini nesretnim, zašto si ne bi pomogao? Boli te zub - odeš zubaru. Ode raspoloženje - promijeniš nešto. Ali sve ima svoje granice. Granica je ključ. Ja imam bore, imam mimiku, izražajno lice. To su moje bore i one su normalne. Ne želim da me jednoga dana ne možete prepoznati. Ne želim nestati u nečijim rukama i postati tuđe lice. Ako netko ima problem s nečim, primjerice klempave uši - neka to riješi. Jer ponekad ljudi zalutaju. Pretjeraju. Odu predaleko, pa povratka više nema. A opet, tko sam ja da sudim? Ako ih to veseli, ako nikome drugome time ne smetaju - zašto ne? Naša je odgovornost kako ćemo se osjećati sa sobom. Njegujem se otkad znam za sebe. Od šesnaeste, sedamnaeste godine. Moja prva krema se zvala Orlane i kupila sam je u malom dućanu u Bogovićevoj. Sjećam se i kreme Clinique koja mi je savršeno pristajala. Uvijek sam voljela preparativnu kozmetiku, više nego šminku. Volim kreme, njegu, taj ritual. Nikada se nisam sunčala. Preplanulost mi nikada nije bila lijepa, ni onda, ni danas. Njega je za mene oduvijek bila stvar ukusa, estetike i mjere. I danas u frižideru imam više kozmetike nego hrane. Karlo mi je znao govoriti da imam kožu poput dječje. Kroz život moja je vaga uvijek plesala između 58 i 66 kilograma. Jogging u američkim parkovima, probe i predstave, bolest i oporavak - sve je ostavljalo tragove. Tijelo se mijenjalo, ali svijest o njemu nikada nije bila izgubljena. Najveća mudrost nije u kilogramima, nego u znanju što ti stoji, a što ne. Hlače umjesto suknje. Linija koja skriva, a opet otvara prostor eleganciji. Ljepota je, zapravo, stanje duha. Žene se ponekad izgube u vlastitim ogledalima. Provociraju prozirnim hlačama, tajicama koje viču, golišavim trbusima. I svaka je, naravno, slobodna odjenuti ono što želi. Naš pogled može se okrenuti. Prava ljepota nije u minici, ni u uskoj tkanini, nego u odnosu prema vlastitom tijelu. Inteligencija duše znači prihvatiti ga i dovesti do zdravog izdanja, a ne idealnog. Tvoje noge, tvoje bore, tvoja koža - to si ti.
Oči kao svemir
Najviše govore oči. Prije riječi, prije usana, pogled već iscrtava istinu. U njemu stanuje zavodljivost, ali i laž; neprijateljstvo, ali i čista dobrota. Ljubav može započeti pogledom i trajati u tom tihom jeziku bez riječi. Oči su prozor, ogledalo i kuća. S njima razgovaram. S njima vjerujem. S njima volim.
Dijagnoza svijeta: Ego u plamenu
Ratovi, ubojstva, nasilje, migracije, prava manjina, žena, homoseksualaca, ekologija, životinje... Sve se stapa u jedno: kaos. To je već dugo naša stvarnost. Ne pratim vijesti. Nema potrebe. Otvorim mobitel i sve znam: tko se sudario, koliko se aviona srušilo, čije je ime osvanulo na crnoj kronici. Dovoljno je nekoliko minuta i svijet se prevrne u meni. Dobro i zlo, paralelno, rame uz rame, iz dana u dan. Ljudi žele mir. Govore o njemu duhovno, svjetovno, prizivajući Boga, Isusa ili samo tišinu. Mir je univerzalna želja. Ali zlo ide brže, čvršće, upornije. A mi? Mi smo samo ljudi. U svakome od nas živi i prijatelj i neprijatelj, i svjetlo i mrak. Ego je eruptivni vulkan. Kad se zapali, iz njega pršte ratovi i ubojstva, bolesti i nepravde. Ego je gladan: tko je jači, tko ima veću silu, tko je velesila, tko vlada naoružanjem. Sve to je samo borba ega. Bolest. Zato vjerujem da jedini lijek postoji u nama: radom na sebi i kontrolom ega možemo postati kvalitetniji ljudi. To je teško, ali nužno. Bez toga - strah je ono što ostaje. A pravda? Kažu ljudi: "Nema pravde." I u pravu su. Jer svatko ima svoju istinu, svoju priču, svoje "pravo". Ako su svi u pravu, onda nitko nije. Pravda, zapravo, ne postoji. Što nam onda ostaje? Nada. Želja. Vjera da sutra može biti bolji dan. Ljudi mole, šapću, zamišljaju Novu godinu kao svjež početak i žele samo jedno: da bude ljepše. Nitko ne želi tamu. U tom kaosu jedino što čovjek može učiniti jest stvarati svoj mali svijet. Svoj mir, svoj kutak, svoj vrt svjetlosti. Njegovati ono što voli, graditi ono u što vjeruje. Ponekad ljudi kažu: "Da mi je samo pobjeći na pusti otok." Ali ja ne želim bježati. Najlakše je otići. Prava snaga je ostati, pronaći mir u ovom zvjerinjaku i kaosu. Ja vjerujem da možemo pokazati drugačiji primjer. Da se ne smijemo skrivati od stvarnosti, već joj unatoč svemu ponuditi svjetlost. Biti bolji ljudi. To je jedina pobjeda.
Svi se nečeg bojimo
Imam ja svojih strahova, ali nekako to sama reguliram. Mislim da se svi nečeg bojimo i strah je naš esencijalni dio. Ali opet bih istaknula tu neku odgovornost. Mi jesmo slobodni raditi što hoćemo i živimo u slobodnoj zemlji i svijetu, ali za sve moramo odgovarati. Je li uopće moguće živjeti slobodu? Ako ti snosiš odgovornost za sve i jedan potez, za svaki komadić papira, za svaku riječ, svaki ton, što je onda ta sloboda? Ja ću si sama napraviti slobodu. Jedan mali svijet u kojem ću snimati, sanjariti, uživati. Slušati glazbu i vjerojatno se družiti s malim brojem ljudi. Ali bit će to dobri ljudi. Najbolja prijateljica ću biti sama sebi. Nastojat ću činiti dobro. Svojim ću primjerom nastojati pokazati da se može i da može biti dobro i lijepo. Bit ću mala mrvica, a i mala mrvica može biti snažna jer ima tu iskru koja može jako zasvijetliti i odaslati poruku. Možda će netko vidjeti i pročitati da može biti bolje. Velika je moć svjetlosti. Sve ću to pokušati pokazati kroz neki svoj svijet u kojem ću raditi i s kojim ću vrlo osviješteno izlaziti van. Svjesna toga tko sam, što radim, kako radim. To mogu i to mi nitko ne može zabraniti. Nikada nisam napravila ništa što je zabranjeno i čime bih namjerno povrijedila druge. Kao što smo rekli, život treba živjeti jednostavno i u miru. U jednoj famoznoj normali. Skuhati fini ručak, otpjevati super pjesmu. Kroz otpjevanu pjesmu poslati poruku. Pa tko razumije i prihvati, suuuuper.
Snaga žene i zatomljene emocije
Kroz svoj život i karijeru često razmišljam o odnosu prema ženama u društvu i struci, o šovinizmu, primitivizmu i nepravdi. Imala sam divnog muškarca kraj sebe, imala sam ljubav, imala sam sve. I nikada nisam bila "slabija". Jedno smo drugo pomagali, dizali. Kad bi jedan "pao", drugi je bio gore da ga podigne. Odrastala sam tako... Nikada nisam bila zlostavljana. Nisam živjela u nepravdi. Nekako sam uvijek bila žena koja je dobila sve što poželi, a nisam ni imala velike želje, nisam nikada tražila previše. Nikada nisam bila pohlepna, gramziva, željela strašno puno novca. Nikada nisam bila snob. Tako da sam uvijek bila "nošena" kroz život. Ali kad razmišljam o svijetu koji nas dijeli na jači i slabiji spol - nepravedno je. Žena se često smatra slabijim spolom. Po čemu? Žena je izuzetno snažna. Sve drži. Sve radi. Tolika je moć u njoj. Ona je isto emocionalna i nježna kao i muškarac, samo što muškarac tu emocionalnost i nježnost mora zatomiti. On mora biti "jači". Koji užasan presing... Sva zlostavljanja na liniji muškarac - žena dolaze upravo iz slabosti. Iz zatomljavanja tih muških emocija. Kad ih muškarac više ne može zatomiti, emocije prerastu u agresiju prema ženi. Svaka majka koja rodi dječaka ima drugačiju priču od one koja rodi djevojčicu - jer i oni mali, slatki, nježni, ponekad plaču. A neki ne žele plakati, kao da im je to zabranjeno. Moj Karlo u mnogim situacijama bio je nježniji od mene, izuzetno senzibilan. Za njega nije postojao jači i slabiji spol. Svi su bili isti. Bez obzira na to što sam imala jedno lijepo iskustvo, dolazila iz takvog doma i imala partnera s kojim nikad nisam osjetila razliku između muškarca i žene, imam empatiju i razmišljam o temama naše stvarnosti. Imam veliko suosjećanje, ogromno. Mogu razumjeti da svaka žena ima svoju priču. Ponekad je bolno slušati koliko je društvo primitivno i okrutno.
Balans života: darovi i izazovi
Kroz glazbenu karijeru i taj plodonosan, potentan život, iz sadašnje perspektive zrelosti promišljam o ljepotama i nedostacima koje nosi. Naravno, život daje i uzima. Ali takav je život. Rekla bih da je to jedan balans. Jednostavno. Koliko ti život uzme, toliko ti i da. Dobiješ snagu. Govorim kroz svoju priču, kroz svoj život. Dobila sam to što sam dobila, doživjela sam to i nosim to. Jer mogu. Jer mi je dano. Netko možda ne bi mogao, jer mu nije dano. Imam svoje svjetionike. Svoja sidra. Imam krasne ljude oko sebe s kojima dijelim ljepotu života. Imam neke dobre, drage, kvalitetne ljude s kojima želim podijeliti svoje trenutke. Želimo zajedno uživati. Ali, organski, volim biti individualka. Volim svoj mir i bivanje sa sobom. To mi je jako lijepo i dostojanstveno. Što manje riječi, što više doživljaja. Nekako razmišljam. Puno sam putovala, ali nigdje zapravo nisam bila. Radila sam i ništa nisam vidjela. Sve se svelo samo na putovanje, hotel, koncertnu dvoranu, natrag u hotel i natrag doma. "Gdje si bila?" - pitaju me. "Bila sam u Skoplju, u New Yorku", kažem, ali ni u jednom gradu zapravo nisam bila. Ako sutra pjevam, danas ne mogu šetati gradom. Moram ići spavati, čuvati glas. Možda bih uz glazbu jednog dana voljela pisati, ali kratke i jasne priče, deset stranica - deset priča, a ne neke teške i složene knjižurine. Prepričavala bih svoje susrete, trenutke, doživljaje. Pisala sam, primjerice, nešto za Branislava Glumca, za njegovu knjigu "Iza ugla, ogledalo", i još za neke književnike. Ali mrzim autobiografije. Ili da netko tko me uopće ne poznaje piše moju biografiju. Ljudi o meni znaju kroz intervjue, ali zapravo me jako malo ljudi poznaje. To je vrlo slojevito, a autobiografija može ograničiti nečiju dušu. Čovjeka se kroz to može potpuno pogrešno interpretirati. Takva knjiga može sadržavati i dati profesionalne informacije o meni, o mojim djelima koja sam napravila u životu - i to je to. Ali moje misli i reakcije ona ne može prenijeti. Volim dokumentarce. Volim čitati, ali ne običnu beletristiku, nego nešto iz čega ću učiti i promišljati - Nietzschea, Fromma... Volim poeziju, Sylviju Plath, Dragojevića, Tadijanovića, Sonju Manojlović, Szymborsku, Glamuzinu, Petőfija... volim mnoge. Intimno se vezujem s pjesnicima tako da prepisujem rukom njihove stihove. Poezija je kratka, snažna, jasna. U nekoliko stihova ona govori puno više nego roman od stotinu stranica. Ona je moćna. Najmoćnija.
Fotografije i kreativno vodstvo Saša Šekoranja
Styling uz Josipu Lisac Ana Nikačević
Make up Saša Joković
Kosa Mila Višnjić
Snimljeno u Botaničkom vrtu Zagreb