Ne daje baš intervjue (osim u nuždi). Nema društvene mreže. Ne dijeli privatni život na virtualnim sajmištima. Diskrecija joj je prirodni habitat. Zato smo čekali. Strpljivo. Dugo.
I na kraju došli do naslovnice s jednim od najmoćnijih ženskih glasova današnjice. A Mojmira Pastorčić je glas naroda. Naš glas. Jedanaest godina RTL Direkta. Više od dvije tisuće emisija. Format koji je promijenio ritam domaće televizije. Emisija koju je vodila i iz vlastitog stana kad je trebalo, i koja je kroz apsurde politike, društva i svakodnevice uspjela napraviti nešto rijetko - vijesti pretvoriti u autorski žanr.
Hrvatsku već godinama šalje na spavanje rečenicom koja je postala mali komad pop-kulture: "Pusa, bok."
I taman kad je počela eutanazija onog pravog novinarstva s kojim smo odrastali, Mojmira Pastorčić mu je dala umjetno disanje. U globalnoj novinarskoj genealogiji njezina energija podsjeća na Christiane Amanpour: autoritet koji ne traži dozvolu da postavi pitanje. A prošla je karijeru organske novinarske veteranke. Terene na kojima se smrzavala i čekala satima. Poplave, požare, sudove, Remetinec, snimanja u pet ujutro, beskrajne kilometre autocesta. Kišu, asfalt i prašinu prije nego što je sjela u studio. I dalje bezuvjetno zaljubljena u svoj poziv. U vremenu u kojem svi žele biti vidljivi, ona je odlučila biti relevantna. Bez selfieja, bez digitalnog dnevnika života, bez parade privatnosti. I zato joj vjerujemo.
Bilo je impresivno promatrati je na photosessionu. Došla je s aurom neke tihe profesionalne discipline i nevjerojatne ženstvenosti. U toj jednostavnosti ima filmskog glamura, u silueti emanira eleganciju francuskih glumica i minimalizam koji ne traži pažnju. S neobičnom kombinacijom diskrecije, hipnotizirajuće prisutnosti, britkog humora i topline zaljubila nas je i u svoju ženu.
Sjećaš li se trenutka kad si prvi put osjetila da želiš postavljati pitanja - ne iz znatiželje, nego iz potrebe? Je li novinarstvo u tebe ušlo tiho ili kao unutarnji lom? Je li postojao još neki scenarij za budućnost?
- Mislim da uopće nije postojao scenarij. Po prirodi sam oduvijek jako znatiželjna i dosadna, svakog davim s milijun pitanja, volim razgovore, raspravu. A točno to je posao novinara. Propituješ što je istina, što je skriveno, tko je kriv, što ne funkcionira, gdje nešto rade bolje. Zašto smo samodostatni samo u proizvodnji mandarina, zašto je hrana skuplja nego u Sloveniji i Italiji, zašto se u školi čitaju iste knjige već 50 godina. Novinarstvo nije "evo što se danas dogodilo i što je rekao premijer i ministar". Pravim pitanjima utječeš na društvo u kojem živiš.
Kakvo si bila dijete? U kakvom si domu i vremenu odrastala - i što je iz tog djetinjstva ostalo kao tvoj trajni unutarnji kompas?
- Uvijek sam bila hiperaktivna i dosta živa. I slična tati, po karakteru i temperamentu. On je bio taj autentični Dalmatinac, pametan, glasan, zabavan, za vječnu raspravu. I uvijek se sjećam te njegove mantre: "Misli svojom glavom." Odrastala sam sa sestrama Marijom i Uršulom, obje su starije od mene, obje potpuno različite, pa sam uvijek kraj sebe imala dobre savjetnice. Za sve. Mami je bilo kakvu svinjariju bilo nemoguće sakriti, sve je znala, ali svejedno je uvijek bila podrška kakva može biti samo mama.
Rođena sam ‘82., moje djetinjstvo je bilo i doba rata i nekih teško razumljivih stvari kad si dijete. Ali kad se sjetim tog vremena, koje je bilo skromnije, bez iPhonea, uggsica, prenemaganja i shopping centra, djeca su se drukčije i slobodnije družila. Bili smo ludi, kreativni, izmišljali stvari, spašavali životinje, igrali se od jutra do mraka. Kad je stigla barbika od mog ujaka iz Njemačke, to je bio događaj za cijeli kvart. Ako si htio imati ijednu aktualnu pjesmu, čekao si spreman s praznom kasetom stisnuti rec play dok je na radiju top lista. Sve je bilo drukčije. I sve se više cijenilo.
Gimnazijsko formativno razdoblje - jesi li bila: ona koja promatra, ona koja propituje ili ona koja već zna da neće šutjeti?
- Išla sam u MIOC i obožavala sam tu školu. Tjerali su nas da razmišljamo, da propitujemo, da čitamo, da kritički mislimo, da zaključujemo. Lektira je bila blok sat užarene rasprave, deranja, svađe, na "Madame Bovary" je bilo na rubu incidenta, a ne ovaj bezvezni sastavak "karakterizacija likova". Ja sam uvijek bila štreberica, ali sam uvijek na neki način bila i lagani delinkvent. Prolazila sam s 5 u MIOC-u, a isto sam s dečkima bježala iz škole na Dinamove utakmice. Obožavala sam matematiku, ali sam išla i na pankerski koncert.
Kad si upisala novinarstvo, kakvu si sebe zamišljala? I koliko je ta djevojka s početka studija slična ženi koja danas vodi RTL Direkt?
- Nisam nikad zamišljala da ću biti voditeljica na televiziji. Mislila sam da ću pisati u novinama ili raditi na radiju. Htjela sam pričati priče u nekoj formi. Ta djevojka je slična kao ja danas, samo s više kose i manje podočnjaka.
Što je RTL Direkt donio hrvatskom društvu što prije nije postojalo - i zašto je toj emisiji povjereno da govori naglas ono što drugi zaobilaze?
- Kod nas nema protokola, klišejiziranih rečenica, metajezika priopćenja, suhoparnih najava, jednih te istih pitanja, besmislica. Govorimo normalno, izravno, na zabavan način, kako je, i to razumiju i umirovljenici i srednjoškolci. Nismo opsjednuti politikom, bavimo se stvarnošću, problemima koji ljude okupiraju, o kojima razgovaraju doma. Ljude zanima kad propituješ zašto cijena najma toliko raste, kad im fiskalizaciju objasniš razumljivo, kad se baviš i problematičnim influencerima i maltretiranjem u školi. Kad političku priču prati muzika, kad u emisiji čuju Pipse ili Nirvanu. Kad ih iznenadiš ili nasmiješ. I publika prepoznaje naš trud. Imamo rezultate na društvenim mrežama kakve ne postiže puno emisija, gledaju nas i izvan Hrvatske, u emisiju nam žele doći i američka ambasadorica i Baby Lasagna.
Koja je tajna formule vaše redakcije: gdje se rađa hrabrost, a gdje se povlači crta iza koje više nema kompromisa? Možeš li nam dočarati vašu svakodnevnu dinamiku?
- Uspjela sam oko sebe tijekom godina okupiti tim kreativnih i pametnih ljudi i "Direkt" je proizvod svih nas. Iskustva i jako širokog znanja koje imaju Skorin, Panjkota i Borko. Mladenačke kreativnosti i svježine koje donose urednica Darinka Trgo, Rikardo Stojkovski i producent Borna Benat. Svi su jako uključeni, imaju sto ideja, prijedloga. Svima je stalo do te emisije. U našem je kutu redakcije uvijek živo, uvijek je neka rasprava i prijepor. Kreće u 10 jutarnjim dogovorom s urednicom Darinkom, završava u 23 sa završnim dojmovima.
Ne bježiš od novinarstva sa stavom. Kako razlikuješ autorski integritet od propagande - i zašto misliš da se publika toga danas ne boji, nego to traži?
- Mislim da je puno poštenije naglas reći stav nego glumiti neutralnost. Ljudima su vijesti i osnovne informacije dostupne svuda i žele gledati emisiju koja neće samo prenijeti nečiju izjavu, nego je staviti u kontekst, analizirati, osporiti. Mi se rugamo, čudimo, propitujemo, kritiziramo, komentiramo, prozivamo apsurde. Kad u to još upleteš malo humora, onda su i neke ozbiljne stvari lakše razumljive i lakše dopiru do ljudi. Na društvenim mrežama neke moje najave imaju milijunske preglede, ljudi ih dijele, citiraju, komentiraju, oko toga polemiziraju, to postaje tema razgovora, izaziva političke reakcije, otvara raspravu. MOOLIM je krenuo kao jedna obična rubrika u emisiji, s vremenom je postao moj zaštitni znak. Proteklih godina smo osvojili brojne nagrade, i to dobro govori o povjerenju publike, ali i dosegu i utjecaju koje "Direkt" ima.
Bila si reporterka na terenu, danas si urednica i voditeljica. U kojoj si ulozi slobodnija - i nedostaje li ti miris asfalta, kaosa i svakodnevne neizvjesnosti? Kako su izgledali ti dani?
- Obožavala sam novinarski posao i sve što sam zahvaljujući njemu vidjela. Izvještavala sam s poplava iz cijele Hrvatske, obišla romska naselja u Međimurju, snimala slijepog profesora koji drži nastavu povijesti, vidjela naganjanje po saborskim hodnicima. Odradila sate čekanja ispred Županijskog suda ili Remetinca, vozila se po zaleđenoj autocesti po najvećem snijegu, letjela helikopterom iznad gužvi, bila s vatrogascima kad je požar prijetio kućama na Pelješcu, išla u 5 ujutro snimati Bandića na trčanju prvi dan nakon zatvora. Vidjela sam na tisuće izbjeglica u Opatovcu i kako iznutra izgleda zatvor u Remetincu. Po cijele dane provodiš na terenu, nema važne životne teme koju nisam prokomentirala s Lutvom, Vanjom, Šimićem, Cerićem i drugim snimateljima, s kojima razviješ skoro pa obiteljski odnos. Svaki dan je nešto drugo, a mojoj hiperaktivnoj prirodi i znatiželji je to odgovaralo. Smrzavaš se, padaš u nesvijest od vrućine, gladan si i ne znaš kad ćeš doma. Voljela sam i sjedenje u montaži, svaki dan s montažerom radiš svoj mini film. Biti urednik je totalno drukčije, ne ideš nikamo, cijeli dan si za kompjutorom. Ali imaš odgovornost da tih 30 minuta svaki dan bude zanimljivo, svježe, smiješno i važno.
Zoran Šprajc kao kolega i mentor: što si od njega naučila o novinarstvu, a što o životu?
- Šprajc je duhovit i originalan, jedinstvena pojava na našem tržištu i jako dobro razumije televiziju. Dugo smo radili "Direkt" zajedno, dobro smo surađivali i kontinuirano se glasno prepirali posred redakcije. On je primjer da se na televiziji može drukčije i da publika cijeni autorstvo. Jednom mi je kupio kasicu prasicu, što mislim da je bila poruka da budem odgovornija s novcem. Nisam sigurna da sam naučila tu lekciju.
Živimo u epohi društvenih mreža, gadgeta i instant mišljenja. Jesu li mediji zakazali - ili je publika prestala željeti dubinu?
- Ne vjerujem u tezu da ljudi žele samo plitak i trivijalan sadržaj, ne vjerujem ni u to da svi imaju koncentraciju do minute, ne mislim da publici treba servirati budalaštine. Uvijek sam iznova oduševljena kad vidim koliko pregleda je imao moj intervju s profesorom Zoranom Kurelićem ili analiza Mirjane Rakić. Koliko ljude zapravo zanimaju svjetske teme i s kojom pažnjom se sluša Tvrtko Jakovina. Nedavno su mi, nakon najvećeg uspjeha na Europskom prvenstvu ikad, gošće bile vaterpolistice i pričale o tome kako su plaće u klubovima male i sve cure paralelno studiraju, rade, to je izgorjelo na mrežama. Ljude zanimaju i ozbiljne stvari i uvijek s ponosom ističem da je Direkt pobjeda sadržaja.
Radio je trebao umrijeti, televizija također - ali nisu. Zašto? I kakvu budućnost vidiš za televiziju, a kakvu za tiskane medije? Mediji za deset godina - kratko free style proricanje?
- Ljudi će uvijek htjeti čuti analize i tumačenja aktualnih događaja, uvijek će ih privući zanimljivi intervjui i autorske priče. Uvijek će postojati interes za sport, Ligu prvaka, izbore, breaking news. Možda se TV neće gledati linearno, možda ljudi neće paliti TV u 22.30. Meni je svejedno je l‘ netko "Direkt" gleda na Voyu, YouTubeu ili Instagramu. Ono što mi je važno je da smo uspjeli pronaći put do publike. Mene znaju srednjoškolci i studenti koji nikad nisu upalili linearnu TV. Vremena se stalno mijenjaju, i treba se prilagođavati, ali dobar sadržaj pronađe publiku. Tako i s novinama. Možda se neće tiskati, ali oni koji imaju nešto za ponuditi već sada imaju pretplate.
Gdje danas vidiš novinarstvo: kao posljednju liniju obrane demokracije ili kao profesiju na stalnom rubu izdržljivosti?
- Brine me što je danas tako popularno mrziti medije, vrijeđa nas se da smo plaćenici, slijedimo agendu, mi smo dnovinari, crvi, udruženi zločinački pothvat, portretira nas se kao neprijatelje. Mi smo i prosrpski i anti Vučić. Ja sam Gnojmira i Zlojmira i Dnojmira. Odvratnim se uvredama diskreditira, demonizira, to je divljajući govor mržnje, koji promoviraju i neki portali i samoprozvani novinari. Prestaju biti važni argumenti i činjenice, sve je nepotrebno ideologizirano, polarizirano. Novinari postaju mete, ja sam redovito predmet hajke i mržnje na društvenim mrežama. Sustavno omalovažavanje novinara pokušava izazvati nepovjerenje. I to je opasno.
Kakav je, po tebi, stvarni položaj žena u Hrvatskoj - iza statistika i deklaracija? Koliko smo svjesni problema, a koliko ih samo pristojno imenujemo? Jesi li se susrela s tim temama i kroz vlastito iskustvo?
- Svakako smo evoluirali i nismo toliko neravnopravno društvo kao prije. Ali i dalje susrećem žene iz svih mogućih sfera poslovanja koje nemaju plaće ni povlastice kao muški kolege. Žene uz posao, u mnogim sredinama i u mnogim obiteljima, i dalje snose najveći teret. I briga za djecu i školska zadaća i suđe i plac i kućanstvo, sve one rade, i to se prešutno tako očekuje. Portali su puni naslova o guzicama i dekolteima i "ovo nije za one slabijeg srca" i to je najnormalnija stvar. Često se političarke, znanstvenice i profesorice procjenjuje na temelju izgleda, a ne zasluga. Ja sam kao žena koja u javnom prostoru izražava stav i postavlja neugodna pitanja, doživjela priznanje i nagrade, ali i omalovažavanje. Jer, muškarac koji je ozbiljan i odlučan, on je snažan, on je autoritet. A žena koja je ozbiljna i odlučna je frustrirana, histerična, iritantna, agresivna. To je seksizam koji je i dalje na svakom koraku.
Koje patologije društva te danas najviše brinu - i o čemu još kolektivno šutimo? Što te ljuti i emotivno dira?
- Ne sviđa mi se što smo o mnogočemu društvo mediokriteta, ne potiče se izvrsnost, ne prepoznaje talent, ne nagrađuje izvrsnost. Isticanje se doživljava kao prijetnja, a uspjeh omalovažava. Možda najveća patologija danas je što ljudi žive u svojim balonima na društvenim mrežama, što im se izmišljotine serviraju kao činjenice.
Kako privatno doživljavaš aktualnu globalnu političku situaciju? Ostaje li to na poslu ili ti ulazi u svakodnevne razgovore, odnose, nesanicu?
- Opterećuje me da živimo u doba kada su ratovi svuda oko nas, osjećaj je stalne napetosti, polarizacija je na nezabilježenoj točki. Sve se to prelijeva na ekonomiju, na cijene, na migracije, na svačiji svakodnevni život. Mnogo čitam o svemu i o svjetskim događajima volim raspravljati, ali svejedno sam u stanju u subotu ne pročitati ama baš nijednu vijest.
Čega se Mojmira Pastorčić boji kad se kamere ugase? Jer pred kamerama djeluješ istinski neustrašiva. Ima li strahova koje ne možeš racionalizirati?
- Hvala na komplimentu. Imam milijun strahova. Klaustrofobična sam, bojim se leta avionom, uvijek strahujem od morskog psa i opsesivno proučavam gdje se pojavljuju. Premda sam se na Floridi kupala na plaži koju nazivaju "shark bite capital of the world". Priznajem da sam malo i hipohondar. Malo.
Jesu li te dotaknule teme ljudskog starenja - i vidiš li taj kolektivni strah kao novu planetarnu neurozu?
- Mislim da je dobro što je zdravlje danas trend. Obožavam što je posljednjih godina opsesija ne samo tech milijardera nego i start up-ova i cijele jedne industrije postao longevity: kako produljiti zdrave godine, što raditi danas da budeš zdrav sutra. I to me jako zanima. Ali me smeta što se društveno godine doživljavaju kao pad vrijednosti, umjesto kao akumulacija znanja i iskustva.
Tko su tvoji profesionalni i privatni uzori - žene i muškarci koji su te oblikovali?
- Moje prijateljice Ana i Ivana, s kojima sam bliska od 1. razreda osnove škole do danas, mi se uvijek rugaju da ne bih odabrala ovaj put da nije bilo Murphy Brown. Ne bih rekla da je to istina, ali za nas je ta serija bila revolucionarna. Za one mlađe, Murphy je bila uspješna oštra TV novinarka. Pametna, sarkastična, o svemu ima mišljenje, nekad teška, ambiciozna, dominirala je u muškom svijetu, bila je samostalna i neovisna. U to doba je i Oprah donijela malu feminističku revoluciju: na posve drukčiji, empatičan i prijateljski način je počela govoriti o važnim stvarima, poticala ljude na promjene, introspekciju, prosvjetiteljski je djelovala bez obzira je li riječ o knjigama ili mentalnom zdravlju, ubijala stereotipe. Oprah je bila influencer.
Najbolja stvar koju sam ikad vidjela na televiziji su emisije Anthonyja Bourdaina. Za mene je on najjača TV ličnost ikad, s tolikom lakoćom, toliko iskreno, zabavno i bez filtera je pričao o politici, ratovima, svakodnevnom životu, hrani, putovanjima. Imao je jedinstveno umijeće pripovijedanja i razgovora s ljudima. A trudim se da mi uzor u svakom smislu bude Larry David i da čim slobodnije govorim što mislim.
Kad bi mogla poslati jedno pismo hrvatskom društvu - bez autocenzure i uljepšavanja - što bi u njemu pisalo?
- Ne postoji unificirani način na koji se pokazuje domoljublje. Ja mislim da se ne smije prostački ponižavati strane radnike niti ih iskorištavati kao roblje, ne smije se maltretirati lezbijke koje se drže za ruku, na Cvjetnom trgu bez sankcija pjevati ustaške pjesme poput "Evo zore, evo dana". Mislim da se žene ne smije svoditi na objekt i da mizoginiju svakog oblika treba prozivati. Ako želim da žene nisu drugotne, da se ne maltretira slabije i da se prema manjinama odnosi s uvažavanjem, to ne znači da mrzim Hrvatsku. Upravo suprotno.
Organska diskrecija je tvoj zaštitni znak, gotovo profesionalna etika, što ima dubok smisao s obzirom na posao kojim se baviš. U vremenu u kojem se javne osobe i opinion makeri sve češće odriču privatnosti u zamjenu za vidljivost, gdje ti povlačiš granicu između nužne javne prisutnosti i osobne tišine - i misliš li da je mjera eksponiranosti danas pitanje karaktera, moći ili odgovornosti?
- Moj posao je javan, to ne znači da moj privatni život mora biti. Nemam potrebu svima reći gdje sam bila, što sam jela i kako sam se ludo provela na putovanju. I to je pitanje mojeg karaktera.
Imaš prepoznatljiv stil koji djeluje nenametljivo, ali vrlo sigurno. Kako se tvoj odnos prema modi mijenjao s godinama - i gdje danas povlačiš granicu između trenda, funkcionalnosti i vlastitog identiteta?
Kad vidim neku svoju sliku, prije 10 ili 15 godina, mislim MOOLIM kakve su to šiške i suknje i odabiri općenito. Ali zadnjih godina više nema lutanja i puno odstupanja. Nosim što nosim. Odijela, košulje, kravate, monokromatski, ravne cipele. U emisiji neću obući štikle ni neku kričavu bluzu, ništa što nije moj đir.
Kako izgleda tvoja beauty rutina kad kamere nisu upaljene? Postoji li neki mali ritual, tretman ili navika koja te vraća sebi?
- Volim jogu, pilates, hodanje, stalno sam okolo s Vučkom. Vjerujem da je hrana i zdravlje i bolest. Meso jedem rijetko, klonim se šećera. Ali ne mogu preživjeti dan bez kave.
U svijetu opsjednutom mladošću i filterima, kako ti osobno zamišljaš proces starenja - kao borbu, kao oslobađanje ili kao novu vrstu luksuza? Odnos društva prema ženskom starenju?
- Totalna je besmislica da muškarcima godine daju iskustvo i autoritet, oni sazrijevaju, a kod žena nije dobro da stare, pa se tiho očekuje da s 50. nemaju ni jednu boru i izgledaju kao lutke. Kao da im se nameće da imaju rok trajanja. Ja se u tom smislu ponašam iskreno, ne stavljam filere, čak sam jednom vodila emisiju bez šminke. Ali naravno da je ta slika oprema na svakom članku na ovim portalima gdje me se portretira kao zločestu vješticu.
Kad bi morala opisati svoju idealnu svakodnevicu izvan redakcije - jedan običan, savršen dan - što bi se u njemu događalo?
- Volim šumu i duge šetnje. Volim biti na suncu i tamo gdje nema puno ljudi. Savršen da bi za mene bio otok, plaža i zvučnik. I riba za ručak.
Kako bi izgledala tvoja idealna sekvenca duboke starosti?
- Život na otoku. More i lagani tempo.
Fotografije: Biljana Blivajs
Styling: Laura Bošnjak
Make up i kosa: JL STYLE