Proljeće nas svake godine zatekne gotovo nespremne, iako ga toliko željno čekamo. Ali kao da zaboravimo koliko nas mijenja toplina, koliko nas - tiho i nenametljivo - vraća sebi. I možda je upravo to riječ koja je obilježila nastanak ovog broja: povratak. Povratak onome što je stvarno. Onome što nije oblikovano očekivanjima, nego iskustvom. Onome što ne traži potvrdu, nego je jednostavno - prisutno.
U vremenu u kojem su slike brže od misli, a dojam često važniji od sadržaja, autentičnost se nameće kao nova, rijetka vrijednost. Danas ona nije samo osobna kvaliteta - ona je valuta. Ona po kojoj prepoznajemo kome vjerujemo, što nas zaista dotiče i što ostaje, čak i kada sve drugo prođe. U svijetu u kojem se mnogo toga može konstruirati, autentičnost ostaje jedna od rijetkih stvari koja se ne može uvjerljivo odglumiti.
Zanimljivo je da ovu temu nismo planirali u klasičnom smislu. Nismo je zadali, nismo je tražili. Ona se dogodila. Gradila se polako, organski, kroz razgovore u redakciji, kroz imena koja su se spontano ponavljala, kroz priče koje su nas privlačile i zadržavale. Kao da smo je prepoznali tek kada je već bila tu. A onda je došla odluka o naslovnici.
Kada smo odlučili da je voditeljica i televizijska novinarka Mojmira Pastorčić naša cover woman, sve je odjednom dobilo jasniji oblik. U njezinoj dosljednosti, u odmaku od buke, u načinu na koji bira kada i kako će govoriti prepoznali smo suštinu onoga o čemu želimo pisati. U svijetu u kojem je stalna vidljivost gotovo imperativ ona bira drugačije. I upravo zato njezin glas ima težinu koju nije potrebno pojačavati. Rijetko daje intervjue, ne otvara se olako - i možda je upravo zato ovaj susret imao posebnu vrijednost. Ne kao ekskluziva, nego kao potvrda da autentičnost ne traži strategiju. Ona se jednostavno - prepoznaje.
Možda je zato i proces stvaranja ovog broja bio drugačiji nego inače.
Bez uobičajene užurbanosti. Bez one dobro poznate "magazinske histerije" koja često prati kreativne procese i rokove. Ovaj put radili smo nekako tiše, mirnije, s više povjerenja u proces. U nekoj vrsti uzemljenosti koja nam nije uvijek dostupna, ali kada se dogodi, prepoznate je odmah. I uživate u njoj.
A teme su se slagale gotovo same od sebe.
Razgovarali smo sa ženama koje su pomicale granice - doslovno i simbolički. Iz različitih krajeva svijeta u Hrvatsku su ih dovele različite životne okolnosti, a danas ovdje grade nove početke. Njihove priče nisu nužno glasne, ali su duboko snažne. U njima je hrabrost, prilagodba i ona tiha izdržljivost koja ne traži priznanje, ali ga zaslužuje. One nas podsjećaju da autentičnost često nastaje upravo u trenucima kada smo izmješteni iz poznatog - i kada nemamo izbora nego osloniti se na sebe.
Pišemo o britanskoj umjetnici Rose Wylie, čiji životni put prkosi svim pravilima linearnog uspjeha. Njezin povratak umjetnosti, njezina kasna afirmacija i potpuna vjernost vlastitom izrazu podsjećaju da vrijeme nije mjera vrijednosti - nego je to autentičnost. Tu je i Carolyn Cowan, osobnost koju je gotovo nemoguće svesti na nekoliko rečenica. Njezina priča izmiče definicijama, ali upravo u toj neuhvatljivosti leži njezina snaga. Kao i kod Maggie O‘Farrell, koja već desetljećima piše tiho, precizno i bez kompromisa, gradeći književni svijet koji ne prati trendove, nego vlastiti unutarnji ritam. Razgovarali smo i s Dubravkom Lošić, umjetnicom koja će predstavljati Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu, a čiji rad proizlazi iz osobnog iskustva, ali ga nadilazi. U njezinom stvaralaštvu, kao i u svim ovim pričama, prepoznajemo istu potrebu - da se ostane vjeran sebi, čak i kada to nije najjednostavniji put.
U ovom broju vraćamo se i nasljeđu Helmuta Langa, dizajnera koji je u mnogočemu bio ispred svog vremena. Njegova estetika, lišena suvišnog i oslobođena potrebe za dopadljivošću, danas djeluje kao podsjetnik da autentičnost ne zastarijeva - ona samo čeka da je ponovno prepoznamo.
Istovremeno, kroz beauty teme istražujemo kako izgleda autentičnost u prostoru koji je dugo bio definiran pravilima i idealima. Sve više svjedočimo pomaku prema stvarnosti - prema koži kakva jest, prema individualnosti, prema slobodi izbora. I možda upravo tu leži nova ljepota: u prihvaćanju, a ne u prikrivanju.
Okrećemo se i sporijim praksama, onima koje nas vraćaju tijelu i dahu. Priča o tai chiju, drevnoj vještini koja danas postaje suvremeni wellness ritual, nije slučajno našla svoje mjesto u ovom broju. Jer autentičnost nije samo u onome što radimo - nego i u načinu na koji jesmo.
U jednom trenutku postalo nam je jasno da sve ove priče, koliko god bile različite, dijele istu nit. Autentičnost ne kao poza, nego kao proces. Ne kao konačno stanje, nego kao stalno vraćanje sebi.
I možda je upravo to ono što najviše osjećamo dok listamo ovaj broj. Ne žurbu. Ne pritisak. Ne potrebu da budemo glasniji od drugih. Nego mir. Onaj tihi, rijetki osjećaj da smo točno tamo gdje trebamo biti. Jer autentičnost nije savršena. Ona je ponekad nesigurna, ponekad nedovršena, ponekad tiha. Ali je jedina koja traje. I jedina čija vrijednost - ne prestaje rasti.
Želim vam da uživate u svakoj našoj stranici koju su kreirali autentični pojedinci i da se prepustite tom iskustvu listanja magazina koji je i u ovim ‘novim vremenima‘ jednako dobar jer nosi uvijek jednako uzbuđenje i jednu posebnu vrijednost - koja traje.
Voli vas gg.
