Kad život u gradu postane nepodnošljiv, mnogi sanjare o preseljenju na selo - u šarmantnu kućicu s krovom od crvenog crijepa, starinskim podovima koji škripe pod nogama, kaminom u kojem pucketa vatra i gredicom s ružama ispod prozora. Engleska grofovija Kent prepuna je takvih, s prirodom stopljenih domova u kojima vrijeme sporije teče, a u jednom od njih živi 91-godišnja Rose Wylie. Kuća čiji temelji sežu još u sedamnaesto stoljeće eklektična je baš poput svoje vlasnice: prizemlje je zatrpano knjigama i pločama, komode i stoliće krase vaze pune suhog i svježeg cvijeća i granja koje je Rose ubrala u vrtu, a na policama stoje uokvirene obiteljske fotografije i stari fotoalbumi.
No, ako mislite da sjedokosa Britanka dane provodi pijući čaj i drijemajući s mačkom u krilu, varate se jer ona upravo živi svoje najbolje dane. Otkako je u londonskom Royal Academy of Arts 28. veljače otvorena izložba njezinih radova "The Picture Comes First", telefon joj ne prestaje zvoniti - u svojim devedesetima je postala it girl art scene, ženska reinkarnacija Jean-Michelea Basquiata, čije su živopisne slike velikih formata osvojile svijet. One su svojevrsni dnevnički zapisi autorice, koja ih umjesto olovkom ispisuje žustrim potezima kista, a posjetitelji izložbe mogu pratiti razvoj njezinog specifičnog vizualnog izričaja kroz desetljeća, sagledavajući kako se iznimno različiti motivi stapaju u njezinu osobnu umjetničku viziju.
Umjetnica poznata po smjeloj, figurativnoj praksi inspiraciju crpi iz svega, od povijesti umjetnosti, književnosti i filma pa do drevnih civilizacija i aktualnih događaja, a Kraljevska akademija umjetnosti predstavit će dosad najveći pregled njezinih radova. Jedna od najvažnijih i najposebnijih suvremenih slikarica Velike Britanije svoj rad opisuje kao "vizualne bilješke svog uma". One nastaju na prvom katu kuće u koju se Rose sa sad već pokojnim suprugom, slikarom Royom Oxladeom, uselila šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon što su joj djeca odrasla i otišla od kuće, najveću spavaću sobu na katu pretvorila je u atelje. Drveni pod ne vidi se od beskonačnih slojeva zaprljanih novina u koje slikarica briše svoje kistove, a radijatori i zidovi zaprskani su bojama koje, umjesto na paleti, miješa na staroj drvenoj stolici. Rose najviše voli slikati noću, pa često ostaje budna do pola četiri ujutro.
- Slikanje je istovremeno užasno zahtjevno i uzbudljivo. Kad ide loše, nije zabavno, štoviše vrlo je depresivno. Ali kad se u to upustiš i krene ti, ne možeš stati. To je kompulzivno. Bez slikanja, život bi bio vrlo siv - kaže umjetnica čiji su radovi prepoznatljivi po živim bojama i intuitivnim, gotovo dječjim kompozicijama, u kojima kombinira figure iz povijesti, pop kulture i intimnih sjećanja. Publici je isprva bilo teško pojmiti da iza platna koja pršte mladenačkom energijom stoji dama u ozbiljnim godinama. Rose kaže da se još uvijek osjeća mladom - osim kad mora kleknuti.
- U stara vremena voljela sam slikati na podu. Bio je to svojevrsni bunt, kontra od onog što su radili veliki muški umjetnici, koji su slikali stojeći, na zidovima ili štafelajima. Hodala sam i puzala po svojim platnima, jer mi se činilo da na taj način razvijam neku vrstu prijateljstva sa slikom. Ali onda sam operirala kuk i morala sam promijeniti način slikanja - kaže umjetnica koja je za izniman doprinos suvremenoj umjetnosti nagrađena prestižnim nagradama, uključujući nagradu Paul Hamlyn 2011. i John Moores Painting Prize 2014. godine, a kao priznanje za značajan utjecaj na umjetnost Wylie je 2018. imenovana časnicom Reda Britanskog Carstva (OBE) u povodu kraljičina rođendana.
Njezina životna priča i umjetnička karijera dokaz su da nikad nije kasno. "Jedan dan je bila kućanica koja puni teglice domaćim pekmezom, a onda se pretvorila u art ikonu suvremenog doba", napisao je jedan kritičar.
Rose se rodila 14. listopada 1923. u mjestašcu Hythe u Kentu, kao najmlađe od sedmero djece, a dio djetinjstva provela je u Indiji, gdje je njezin otac radio kao inženjer. Već se kao djevojčica nije odvajala od kutije s bojama, crtajući zlatne krune i zmajeve.
- Voljela sam crtati i slikati, no moji roditelji nisu pokazali oduševljenje mojim radovima. Nikada nisu uokvirili niti jedan moj dječji crtež - bez zamjeranja se prisjeća Rose. Obitelj se vratila u Britaniju tijekom Drugog svjetskog rata, a iako je njezina majka sanjala da će postati odvjetnica, s 18 godina upisala je Umjetničku školu u Doveru.
- Nikad ne znaš kada će ti se brak raspasti, hoće li ti muž umrijeti - pa je korisno imati rezervu, znati nešto raditi, rekla mi je majka. No kako sam oduvijek imala slabašnu memoriju, znala sam da nema šanse da završim pravo. A i slikanje mi je djelovalo zabavnije - prisjeća se Wylie. Na Umjetničkom koledžu nisu je doživljavali ozbiljno, u to vrijeme umjetnička profesija bila je maltene rezervirana za muškarce. Žene su, dodaje, bile tamo samo kako bi dobile više opće kulture i nešto radile dok se ne udaju.
- Svi učitelji bili su muškarci, nije bilo žena. I svi su me uvjeravali da neću postati slikarica. Na neki način bili su u pravu jer sam se vrlo brzo udala, rodila i postala domaćica - kaže Rose. Nakon umjetničkog koledža studirala je pedagogiju na Goldsmithsu, a još je bila na studiju kad je upoznala budućeg supruga Roya Oxladea kojem se svidjela njezina nekonvencionalnost. Bila je vrlo buntovna i progresivna za to doba, rezala je odjeću i šivala je u nove oblike te ribala boju s kožnatih cipela sredstvom za čišćenje.
- Stavljala sam bijelu boju na lice i žutu na cijelu kosu. Bila sam neobična, rana pankerica - kaže Rose, koju je budući muž prvi put ugledao kako izlazi iz Muzeja Victoria&Albert.
- Ispričao mi je kako sam mu se svidjela, a zaintrigiralo ga je i to što nisam nosila torbicu. Za ona vremena to je bilo malo nevjerojatno, jer je Roy mislio da sve žene vole toaletne stoliće, nakit i torbice - ispričala je za jedan magazin.
Imala je samo 21 godinu kad se udala, a iako je kratko radila kao predavačica u jednoj školi, brzo je odustala i posvetila se odgoju djece. Odustala je i od slikarske karijere.
- Odlučili smo da nije dobra ideja da dva roditelja slikaju, jer je slikanje vrlo izolirajuće. Slikari su se skloni usredotočiti na sebe i zaboraviti sve ostalo, a smatrala sam da to ne bi bilo fer prema mojoj djeci - kaže Rose, koja se slikarstvu vraćala tek povremeno, jer su ona i Roy, kako bi pokrpali obiteljski budžet, držali satove slikanja u svojoj kući. Ostatak svoje kreativne umjetničke energije usmjerila je, kako u šali kaže, u izradu domaćih pekmeza i juha, ručno rađene odjeće, zavjesa i božićnih čestitki. Slikarstvu se za ozbiljno vratila tek s 44 godine, nakon što su joj djeca odrasla. Imala je 47 kad je završila magisterij na Kraljevskom umjetničkom koledžu, ali slava je došla tek desetljećima kasnije. Kao žena u pedesetima, nije bila baš dobrodošla na tržištu umjetnosti, no nepokolebljiva Wylie ipak je nastavila slikati, uživajući u procesu. Slikala je na velikim platnima, ponekad kistom, a ponekad rukama, baveći se pričama preuzetim iz pop kulture, mitologije, knjiga i filmova.
Prijelomna godina bila je 2010. kad je njezin rad "Lords and Ladies" odabran za izložbu "Žene koje treba pratiti" u Nacionalnom muzeju žena u umjetnosti u Washingtonu D.C. Rose je bila jedina neamerička slikarica koju su odabrali, a feministica Germaine Greer u Guardianu je napisala članak u kojem je konstatirala kako je Wylie najuzbudljivija britanska umjetnica u tom trenutku. Svi su se zainteresirali. Sestre Savannah i Sienna Miller, koje su osnovale modnu marku Twenty&Twelve, odabrale su je kao gostujuću umjetnicu te godine, a galeristi diljem svijeta počeli su se interesirati za nju, iako ih je izluđivala veličinom svojih radova (bezuspješno su je pokušavali nagovoriti da slika na manjim formatima). Nakon toga uslijedile su važne samostalne izložbe, u galeriji Jerwood 2012., a zatim u Tate Britainu sljedeće godine. Kako je Wylieina popularnost rasla u njezinim 80-ima, ljudi su željeli otkriti u čemu je njezina tajna. Za to će sad imati i najbolju priliku, od 28. veljače do 19. travnja, koliko traje njezina dosad najveća izložba u Royal Academy of Arts u Londonu. Kritičari se slažu da je njezina umjetnost živahna i jedinstvena, baš poput Rose.
