Porečkom arhitektu Sandru Užili (34) crtanje i nogomet velika su strast otkako zna za sebe. Za sebe kaže da je veliki radnik već od malih nogu. "Vjerujem da sam bio osoba koja je najviše trenirala u mojem gradu Poreču. Imao sam veliku želju za uspjehom, a uz to sam bio strastveni crtač. Moje školske bilježnice uvijek su bile pune crteža. S četrnaest godina otišao sam na školovanje u Italiju, a nedugo nakon toga shvatio sam da je moje vrijeme za neki ozbiljniji uspjeh u nogometu prošlo. Promijenio sam prioritete, posvetio se ozbiljnije projektiranju i crtanju i tako postao osoba koja, kako mi često kažu, najviše radi u gradu", smije se Sandro dok započinje svoju životnu priču.
Radni dan mu prosječno traje 15 sati, a često su mu radni i vikendi te većina blagdana. Uz svoj arhitektonsko-dizajnerski studio WAVE Design Studio, Sandro gradi luksuzni brend koji nosi njegovo ime i prezime, usmjeren na unikatne projekte s potpisom. S obzirom na to da radi ono što zaista voli, naviknuo se na ovakvu dnevnu rutinu, a kaže da se u njegovu životu sve prirodno posložilo i da se pred njim otvaraju prilike koje treba iskoristiti. Jedna od njih otvorila mu se daleko od njegove Istre i Poreča - u New Yorku, gdje je redizajnirao kultni restoran Delmonico‘s, smješten u srcu Manhattana s poviješću koja seže u 1827. godinu.
"Tu sam priliku dobio sasvim neočekivano, ništa preko veze ili nekakvih poznanstava. Vlasniku Denisu Tučinoviću jednostavno se svidio moj način rada i iako je mogao angažirati bilo kojeg svjetskog arhitekta i dizajnera, odlučio je angažirati upravo mene. Mnogi to možda ne bi prihvatili zbog raznih logističkih problema, ali ja sam pristao bez razmišljanja. Bio sam uzbuđen iako isprva nisam znao o kojem je restoranu riječ. Kada mi je rečeno da se radi o Delmonico‘s Restaurant u Financial Districtu, nadomak Wall Street burze, nije mi bilo svejedno. Znao sam da će rad na tako prestižnom projektu vidjeti puno ljudi, pa tako i puno kritičara, jer je ipak to simbol grada New Yorka, pa čak i SAD-a. Riječ je o restoranu starijem od mosta Brooklyn i Kipa slobode, prvi je američki restoran koji je uveo bijele stolnjake, menije, prvi koji je dopustio ženama dolazak na objed bez pratnje muškaraca. Upravo u Delmonico‘su je osmišljen recept za jaja benedict i lobster newberg, a njegovi česti gosti bili su Abraham Lincoln, Nikola Tesla i Mark Twain te mnogi visokorangirani ljudi iz cijelog svijeta. To iskustvo mi je još više proširilo vidike, a shvatio sam i da mi odgovara američki način poslovanja, jer sve je puno brže, veće i skuplje", priznaje Sandro.
Predstavljati hrvatski dizajn i arhitekturu na međunarodnoj razini za njega znači veliku odgovornost, ponosan je na samog sebe, bez lažne skromnosti. "Ali stojim čvrsto na zemlji i znam da je to samo početak", govori. "Američko tržište potpuno je drugačije od europskog. U Americi su ljudi puno manje emocionalno vezani za bilo što nego u Hrvatskoj i stvari se odvijaju nemjerljivo brže. Kod nas je najveći problem što svi misle da znaju sve pa se često miješaju u tuđe poslove, dok su u Americi ljudi specijalizirani samo za jednu stvar i ništa drugo ih ne zanima. Tako kada, primjerice, ljudi nekoga angažiraju za uređivanje stana, daju mu slobodne ruke, vjeruju mu i ne miješaju se u posao profesionalca, jer cijene svoje vrijeme", pojašnjava Sandro.
Radeći s međunarodnim klijentima, naučio je i brojne korisne lekcije, no jedna mu je posebno važna. "Jedna poslovna lekcija koja vrijedi za cijeli svijet glasi ‘važno je biti čovjek‘ - da stojite iza svojih riječi, preuzimate odgovornost u slučaju pogreške i razumijete ljude", smatra Sandro.
Njegov stil dizajna često integrira narativ i lokalnu tradiciju koju poštuje. Voli da prostor ili građevina pričaju za sebe, da imaju svoju priču poštujući okolinu u kojoj se nalaze. "Kad prostor već sam po sebi ima svoju priču, kao što je to bio Delmonico‘s, onda je proučim detaljno - tražim povijesne slike, gledam detalje, što zadržati, na što staviti fokus. Primjerice, u Delmonico‘su sam htio zadržati sve murale, dekore na zidu i slike koje su tamo gotovo oduvijek, htio sam vratiti stare detalje, ali reinterpretirati ih na moderniji način, čime se dodaje jedna svježina da to sve zajedno funkcionira", pojašnjava.
Pronalaženje inspiracije za osmišljavanje novog projekta najveći mu je izazov i ljepota posla kojim se bavi. Voli poslušati investitore i njihovu priču, pokušati shvatiti što žele, koji im je krajnji cilj, proučavati okolinu i povijest prostora ili građevine ili čak i naselja... "I onda sve te kockice posložim i pronađem način za stvaranje nečeg unikatnog što će zadovoljiti mene, klijente i njihove potrebe", govori Sandro.
Trenutačno ima osamdesetak aktivnih projekata, što je puno iako ima dobar tim ljudi oko sebe, ali s obzirom na to da želi samo kvalitetu, a ne količinu, taj je broj počeo smanjivati i raditi samo odabrane projekte koji su u skladu s njegovom filozofijom i ciljevima. Iako među njima ima i onih međunarodnih, često ostaje vezan uz svoju dragu Istru.
"Jako puno putujem u posljednje vrijeme, ali još nisam našao bolje mjesto za život od Istre. Za nju me najviše veže ta opuštenost življenja, njezin mir i, naravno, moja obitelj. Istra je stvarno raj na zemlji - ima more, predivnu prirodu, ugodnu klimu, gastronomiju, sigurnost... Promoviram je po svijetu, pokazujem je ljudima s kojima radim i koje upoznajem, a s obzirom na to da radim puno projekata u Istri, svaki projekt koji se tamo nalazi ima nešto istarsko u sebi. O životu izvan Istre često razmišljam - znam da bih imao puno većih poslovnih prilika da živim u većem gradu i bogatijoj zemlji, ali svaki se put iznova osvijestim zašto sam zaljubljen u Istru i zašto želim ovdje ostati. Cilj je živjeti u Istri, a raditi po cijelom svijetu. U tijeku sam otvaranja ureda na Park Avenue na Manhattanu. Ne bih zasad odavao puno informacija o tome, ali proces nije kompliciran", konstatira sa smiješkom i priznaje da mu je teško odabrati najdraži projekt na kojem je radio. "Ne mogu se odlučiti između Delmonico‘sa, konobe Čakula ili Case Rea, svi su mi jednako dragi. Volio bih početi graditi svoje projekte i testirati maštu na svojoj koži", smije se Sandro.
Sandrov radni dan počinje ranim buđenjem, na nogama je prije sedam sati, doručkuje na putu do ureda i obavlja pozive. U uredu ga čekaju koordinacije, pozivi, mailovi, sastanci, a svaki dan nastoji marendati sa svojim timom. Ostatak vremena ispunjen mu je menadžerskim dijelom posla do otprilike 16 sati kada svima završi radni dan. "E tada počinje moje projektiranje, dizajniranje, skiciranje i priprema zadataka za sljedeći dan do kasno uvečer. Iako nema pravila, nekad radim do 21 sat, a nekad i do 3 sata ujutro. Sve to ponavljam svaki dan, a vikend je cijeli posvećen kreativnom procesu i planiranju, osim nedjeljom kada završim ‘ranije, oko 18 sati‘, kako bismo supruga i ja barem jednom tjedno zajedno večerali. Znam, izgleda baš hardcore, tako i jest, ali počeo sam smanjivati taj tempo", svjestan je Sandro.
Nogomet je i dalje njegova velika ljubav pa ga i zaigra kada stigne, a četiri puta tjedno trenira s privatnim trenerom. Sve to ne bi bilo moguće bez najveće podrške koju mu pruža supruga Eda Palunko Užila, inače pravnica. "Nije lako pratiti moj tempo, netko bi se stalno bunio i svađao jer me puno nema doma, ali ona je uvijek tu spremna biti mi podrška za sve", ponosan je Sandro.
U braku su gotovo tri godine, a njihova je ljubavna priča započela u lockdownu tijekom pandemije koronavirusa. "Sve je bilo zatvoreno, a vani predivno vrijeme i svi smo najradije bili uz more - trčali, šetali, uživali bez gledanja na sat. Preko zajedničkog prijatelja sam upoznao Edu, otišli smo na piće bez očekivanja, bilo nam je super i nastavili smo se družiti i uživati zajedno", zaključuje Sandro.