S Carolyn Cowan družila sam se na pozornici Women‘s Weekenda u Rijeci gdje je oduševila publiku, mahom žena, svojom jedinstvenom osobnošću i predstavila knjigu "Shame: The Path Out of Hell" koja je dostupna u knjižarama VBZ-a u Zagrebu i Rijeci, a hrvatski prijevod izlazi za istu izdavačku kuću kasnije ove godine. A na Dan žena Carolyn je uskom krugu žena u organizaciji brenda Materia darovala terapijsko transformativnu sesiju Kundalini Global joge koji je rasplakao i nasmijao sve prisutne.
Razgovor s Carolyn putovanje je između različitih svjetova. U jednom trenutku govori o snimanjima s Freddiejem Mercuryjem ili o susretu s Davidom Bowiejem, a već u sljedećem o sramu kao emociji koja može tiho upravljati ljudskim životima i podučavanju Kundalini Global joge - njezine radikalno inkluzivne, suvremene interpretacije kundalini joge.
Ono što Carolyn čini toliko razoružavajućom jest jedinstvena kombinacija brutalne iskrenosti, tamnog humora i rijetke sposobnosti za suosjećanje. O ovisnosti, traumi i oporavku govori bez sentimentalnosti i bez samosažaljenja. To je jasnoća nekoga tko je prošao kroz zahtjevan krajolik vlastitog života i naučio ga kartirati kako bi drugima pokazao put.
POPRILIČNO KOMPLICIRANO ISKUSTVO BIVANJA ŽENOM
Iva: Mnoge žene kažu da su vrlo rano shvatile da je biti žena zapravo složeno iskustvo. Sjećaš li se trenutka kada si prvi put postala svjesna sebe kao žene?
Carolyn: Moje prvo sjećanje na pomisao da će sve to biti poprilično komplicirano dolazi iz vremena kada mi je bilo oko četiri godine. Moj otac bio je modni fotograf i često sam bila u njegovu studiju. Gledala sam žene u korzetima, steznicima, s velikim frizurama i slojevima šminke, potpuno transformirane za kameru. I već tada sam pomislila - ovo izgleda komplicirano.
Iva: Danas djeluješ kao žena koja svoju ženstvenost nosi s velikom lakoćom i gracioznošću. Kako si došla do tog mjesta?
Carolyn: Moj život imao je ono što zovem "visokom, tamnom poviješću". Ta formulacija mi je draža od riječi trauma. Počela sam piti i uzimati droge kad mi je bilo jedanaest godina. Trebalo mi je gotovo dvadeset godina da se otrijeznim. Kada sam bila mlađa, ljudi su govorili da sam lijepa, ali iznutra sam bila potpuno odvojena od vlastitog tijela. Danas sam bivša ovisnica o drogama, alkoholu i kockanju i trijezna sam gotovo trideset pet godina. Dok sam pila pokušavala sam zaboraviti ono što mi se dogodilo. Kada sam prestala piti, počela sam se sjećati. I tada sam odlučila da takve stvari više neće upravljati mojim životom.
SEX, DRUGS & ROCK ‘N‘ ROLL
Iva: U tom razdoblju radila si u glazbenoj industriji i kretala se u vrlo divljem svijetu. Jedan od ključnih trenutaka u tvojoj životnoj priči je susret s Davidom Bowiejem.
Carolyn: Radila sam na jednom projektu u Dublinu. Bowie je nekoliko dana promatrao kako živim i kako radim. Nakon nekog vremena rekao mi je vrlo izravno da imam problem. Tri dana me uvjeravao da trebam potražiti pomoć. Na kraju me odveo na moj prvi sastanak Anonimnih alkoholičara. To je bio trenutak koji mi je promijenio život. Otada više nikada nisam uzela drogu niti popila alkohol. Ali trijeznost ima svoju cijenu. Kada sam prestala piti, izgubila sam gotovo sve. Ljudi s kojima sam radila nisu znali što učiniti s nekim tko je trijezan. Na kraju sam završila u maloj sobi u Londonu s plinskom grijalicom na kovanice i morala sam početi potpuno ispočetka.
Iva: Ali prije, a i poslije toga, živjela si prilično nevjerojatan život. Osim što si bila u vezi s Hansom Zimmerom, tada članom new wave bendova, a sada slavnim kompozitorom, dobitnikom dvaju Oscara, radila si i s Boy Georgeom i cijelom tom londonskom klupskom scenom 80-ih, uključujući Freddieja Mercuryja…
Carolyn: Da, radila sam kao body painterica i vizažistica u filmskoj i glazbenoj industriji. Sedam godina bila sam body painterica Freddieja Mercuryja. Moj prvi spot s njim bio je "I Want to Break Free", a posljednji video koji smo radili bio je onaj koji je snimio neposredno prije smrti. To je bio nevjerojatno kreativan svijet, ali i vrlo destruktivan.
Iva: Tvoj život pun je epizoda koje zvuče gotovo kao filmske scene. Jedna od mojih omiljenih dogodila se u Indiji kad si bila žena Robina Hooda...
Carolyn: Putovala sam s bivšim mužem po Indiji, u državi Gujarat, početkom devedesetih. U to vrijeme ondje su rijetko viđali zapadnjake. Došli smo fotografirati nomadski sajam na kojem se pastiri okupljaju kako bi pronašli supruge. Na putovnici sam tada putovala pod prezimenom Hugo. Kad smo stigli na mjesto registracije, koje su činile plahte obješene usred ničega, dok je oko nas pristizalo oko 14 tisuća pastira, čovjek na prijemu vidio je ime mog supruga, Jean-Baptiste Hugo, i pitao: "Jeste li možda u rodu s Victorom Hugom?" Batiste je odgovorio da jest i ubrzo su započeli razgovor o Victoru Hugou. Kada je čovjek čuo da sam fotografkinja, bio je izuzetno ljubazan i rekao da će nam pomoći ako bude trebalo.
Posljednjeg dana pastiri su izvodili ples sa zlatnim kišobranima kako bi privukli žene koje su željeli oženiti. Krenula sam prema mjestu gdje su stajali fotografi, kad mi je prišao policajac, ogroman čovjek s dvometarskim bambusovim štapom napunjenim olovom, i rekao mojem prevoditelju da moram otići jer sam žena i ne smijem biti tamo. Rekla sam prevoditelju da mu kaže kako fotografiram za The Times iz Londona. Policajac je pogledao mene, pa njega, i nešto upitao. Moj prevoditelj se okrenuo prema meni i rekao: "Pita jesi li ti žena Robina Hooda." Stajala sam ondje okružena tisućama ljudi i prilično prijetećim policajcem. U tom trenutku sam shvatila što se dogodilo. Jedini način na koji je čovjek na prijemu mogao objasniti tko je moj muž, potomak Victora Hugoa, bio je da ga usporedi s Robinom Hoodom, jer je to bila jedina referenca koju su svi razumjeli. Pa sam odgovorila: "Da. Ja sam žena Robina Hooda." Policajac je tada rekao: "U redu. Ona može raditi što god želi." I tako sam tog dana bila žena Robina Hooda.
SRAM, TIJELO I MIT O SAVRŠENSTVU
Iva: U svojoj knjizi "Shame: The Path Out of Hell" govoriš o sramu kao jednoj od najmoćnijih emocija, nazivaš ga paklenskim. Zašto je sram paklenski neugodan?
Carolyn: Krivnja znači - učinila sam nešto loše. Sram znači - ja sam loša. To je duboki osjećaj da si slomljen ili bezvrijedan. Sram ima sposobnost da se širi i ulazi u različite dijelove života. Počinje oblikovati način na koji ljudi razmišljaju o sebi, ali i način na koji misle da ih drugi vide. Sram je unutarnji osjećaj da ste slomljeni, kontaminirani, nevoljeni ili bezvrijedni. On leži ispod mnogih iskustava - slike o svom tijelu, seksualnosti, zlostavljanja, očekivanja. Širi se poput krugova na vodi i utječe na način na koji se krećete kroz svijet i doživljavate sami sebe.
Iva: Za mene je jedno od najvažnijih uvida s tvog londonskog workshopa na temu srama, na kojem sam bila prošle godine, bilo: ako imate sram, posramljivat ćete druge. Koja su još pravila srama?
Carolyn: Jedno pravilo je upravo to: ako imate sram, posramljivat ćete druge. Drugo je pravilo: ako nosite sram, dostupni ste da budete posramljeni. Sram je ujedno emocija koju najviše skrivamo. Prekrivamo je šminkom, postignućima, savršenstvom. Ali ispod svega toga može biti vrlo tamno i preplavljujuće.
Iva: U terapijskom radu često govoriš o tome da žene nose posebno snažan oblik srama. Znači li to da postoji rodno specifičan sram?
Carolyn: Da. U mojem radu tri teme vezane za sram kod žena se stalno vraćaju. Prva velika tema je tijelo. Mnoge žene žive s osjećajem da je njihovo tijelo stalno pod nečijim pogledom i procjenom. Čak i kada su same, često osjećaju kao da u sebi nose zamišljeni pogled drugih ljudi. Druga tema je starenje. Promjene koje dolaze s godinama, posebno menopauza, često pokreću vrlo duboka pitanja identiteta. Treća tema povezana je s trudnoćom i majčinstvom. Trudnoća trajno mijenja tijelo, a mnoge žene nose i iskustva spontanih pobačaja, gubitaka ili traumatičnih poroda. Sve to ostavlja trag koji često ostaje neizgovoren. Sve to čini vrlo rodno obilježen oblik srama.
Iva: Koji beauty mit najviše razara živčani sustav žena, posramljuje?
Carolyn: Mit o savršenom tijelu. Društvene mreže dramatično su promijenile očekivanja. Ekstremna mršavost često znači poricanje gladi, a botoks i estetski zahvati pokušaj su poricanja emocija. Najtužnije kod botoksa nije samo to što ljudi više ne mogu prirodno osmjehnuti se. Još je gore što više ne mogu pokazati tugu ili bol. A nemogućnost da pokažete vlastitu patnju smješta vas, na neki način, u pakao.
Iva: Može li self-care postati društveno prihvatljiva ovisnost?
Carolyn: Apsolutno. Danas postoji čitava industrija "brige o sebi": kreme, serumi, tretmani, estetski zahvati, trepavice, fileri, botoks, ekstenzije, skupi tretmani ljepote. Neke žene mjesečno troše ogromne iznose na rituale ljepote. U pozadini je ideja da će nas savršena ljepota zaštititi od pravila novog društvenog poretka u kojem žene moraju biti savršene, lijepe, bez straha i bez emocija. Jedan od najvećih mitova našeg vremena upravo je ta maska ljepote - lice koje je postalo društveno prihvaćen standard 21. stoljeća. Nažalost, mnoge žene u to vjeruju.
KAKO SMIRITI ŽIVČANI SUSTAV U KAOTIČNOM SVIJETU
Iva: Velik dio tvog rada danas povezan je s jogom i regulacijom živčanog sustava. Može li joga pomoći ljudima koji nose puno srama, anksioznosti, straha?
Carolyn: Može, ali ovisi kakvu jogu prakticirate. U Kundalini Global jogi često radim s konkretnim psihološkim temama, poput srama ili osjećaja zasluživanja. Takva praksa može pomoći ljudima da se ponovno povežu sa svojim tijelom i, vrlo jednostavno rečeno, nauče se smiriti. Velika je razlika između prakse koja regulira i one koja zaobilazi problem. Praksa koja zaobilazi problem često je opsjednuta savršenstvom: pravilima, identitetima i ideologijama - moraš biti vegan, piti samo određene napitke, izgledati savršeno, biti ekstremno mršav, obavezno vježbati u preuskim tajicama... Takva perfekcionistička kultura zapravo je maska srama. Perfekcionizam ne uklanja sram, on ga samo prikriva. Ni joga ni disanje ne mogu izliječiti sram ili traumu, ali vam mogu pomoći da preuzmete kontrolu nad svojim mozgom, umom i tijelom, barem onoliko dugo koliko možete ostati u blaženstvu ovdje i sada.
Iva: Možeš li s našim čitateljicama podijeliti jednu malu jednostavnu praksu koju možemo koristiti kada osjetimo sram, tjeskobu ili neku drugu neugodnu emociju a za koju ne trebamo niti tajice odjenuti?
Carolyn: Sram je snažno povezan s vagusnim živcem i našim stresnim sustavom. Isprobajte sljedeće: sjednite uspravno, otvorite prsa, podignite bradu. Duboko udahnite u trbuh. Zatim isplazite jezik i izdahnite. Izgleda pomalo smiješno, ali oslobađa dopamin i trenutačno mijenja naše stanje. Još jedan snažan alat je sporo disanje: pet sekundi udah, pet sekundi izdah. Kada usporite dah, smirujete živčani sustav i vraćate se u sadašnji trenutak.
Iva: Živimo u svijetu stalnih kriza, katastrofa, traumatičnih vijesti koje nas preplavljuju. Kako ostati stabilan i miran u takvom okruženju?
Carolyn: Imam jedno vrlo jednostavno pravilo: "Ako to nije vaš cirkus, to nisu ni vaši majmuni." Velik dio stvari koje nas danas uznemiruju zapravo ne možemo kontrolirati. Ono što možemo jest biti prisutni u vlastitom životu i biti ljubazni prema ljudima oko sebe. Ljubaznost je jedna od najmoćnijih stvari koje možemo ponuditi u nesigurnim vremenima.