Zvali su je hrvatskom kraljicom visina, nebeskom skakačicom, atletskom heroinom, ženom koja prkosi gravitaciji, a svijet ju je godinama gledao bez daha dok je svojim tijelom pume gazele od 193 centimetra pretvarala skok u savršenu eleganciju pokreta. Preskočila je 208 centimetara - drugi najbolji skok u ženskoj povijesti ovog sporta - osvojila dva svjetska zlata, srebro i broncu s Olimpijskih igara, dijamantne lige, europske titule i status jedne od najvećih atletičarki svih vremena. Ali ono što je Blanku Vlašić oduvijek razlikovalo od drugih nije bila samo visina leta nego emocija. Radost. Karizma. Način na koji je plesala nakon pobjeda kao da stadion nije arena, nego produžetak njezine osobnosti.
Godinama je živjela pod reflektorima svijeta, između adrenalina, ozljeda, očekivanja i perfekcionizma, a potom je - tiho i bez velike najave - ušla u jednu sasvim novu eru života. Danas je poduzetnica, majka, žena koja govori o miru, tijelu, ranjivosti, vjeri i uspjehu bez potrebe da ikome išta dokazuje. Susreli smo Blanku kakvu dosad nismo gledali: nježniju, dublju, rasterećeniju i možda moćniju nego ikad. Ovo nije priča o sportskim visinama. Ovo je priča o ženi koja je nakon svih uzlijetanja istinski stigla sebi.
Odrastala si u obitelji u kojoj je sport bio zrak koji se diše - otac svjetski desetobojac, majka atletičarka, trening kao svakodnevni ritual. Koji je bio tvoj osobni, unutarnji dogovor s tim nasljeđem? I postoji li neka verzija Blanke koja je htjela nešto sasvim drugo - nešto što nije bio skok u vis? Kakva si bila kao djevojčica i možeš li nam dočarati svoje odrastanje?
- Sport, odnosno kretanje, bio je naš način života. Svaka izvanškolska aktivnost imala je veze s nekakvim sportskim izazovom, bilo da je riječ o utrkivanju, učenju gimnastičkih elemenata, nogometu, košarci, "malom" tenisu s plastičnim reketima, pa čak i skijanju za vrijeme zimskih praznika kod bake i dide u Delnicama. Braća i ja nismo poznavali drugačiji način provođenja slobodnog vremena. Uz to, stalno smo bili "vanka", u kvartu. Bili smo generacija koju mater s balkona zove kući na večeru. Još kao malu, tata me vodio na stadion gdje je on imao svoju grupu sportaša, a ja sam trenirala sa svojim vršnjacima. Nakon treninga bismo obavezno išli na sladoled. Nedjeljom bismo tata i ja uzeli košarkašku loptu i obilazili igrališta za basket, tražeći dvojac protiv kojeg ćemo igrati. Imala sam samo sedam godina. Ali sam se osjećala ravnopravnim suigračem. Inače, nikad nisam voljela da mi se popušta, niti da me se, zbog godina i spola, isključuje iz igre. Bila sam poprilično jak i odlučan karakter, u svemu sam voljela pobjeđivati. To nekada nije bila poželjna osobina kada bismo igrali društvene igre, ali mi je itekako pomogla na mojem sportskom putu. Jer, ne postoji sportaš koji voli gubiti. S vremenom sam se ipak naučila smanjiti doživljaj u nekim manje bitnim nadmetanjima, iako mi je monopol i dalje ostao bolna točka. Danas mama i tata žive u Kaštelima, gdje je tata, uz obiteljsku kuću, izgradio i svoj sportski centar za rad sa sportašima. Uz to ima svoj vrt, masline, smokve, a gradi i posebnu kućicu za igranje za unučad. Djeca obožavaju tamo doći, a i mi stariji. Uvijek se nešto dobro kuha, tko želi, može odraditi i trening, što nam je svima i dalje neizostavan dio svakodnevnice. Iz ove perspektive, odricanja koja sam imala na putu ka ostvarenju sportskih ciljeva zaista su minorna naspram svemu što mi je sport pružio. Proputovala sam svijet, stekla vrijedna poznanstva i prijateljstva, doživjela nezaboravne emocije... Ali, prije svega, donio mi je osjećaj mira i zadovoljstva u svakodnevnoj spoznaji da sam jednom, u onome u što sam uložila cijelu sebe, bila najbolja na svijetu. Možda mi je, kao tinejdžerici, bilo teško odreći se vremena i izlazaka s ekipom ili pažljivo paziti na svaki zalogaj, ali je odgovornost i želja da razvijem svoj talent uvijek bila jača. Fizičke i mentalne napore pak nisam doživljavala kao žrtvu, već sastavni dio puta u kojem sam istinski uživala. Kada stavim sve na vagu, sa sigurnošću mogu reći: vridilo je!
Svjetska si rekorderka i dvostruka svjetska prvakinja u skoku u vis. Tvoji sportski uspjesi su nadnaravni, ali si uvijek bila zapažena i specifična po slavlju, spontanoj radosti i plesu nakon skokova. Odakle je dolazila ta radost? I kako danas izgleda ta radost?
- Uistinu sam uživala skakati, natjecati se, trenirati. Iako je uspon do vrha bio jako zahtjevan, jednom kada sam počela ostvarivati svoje ciljeve, živjela sam ono o čemu sam maštala kao djevojčica. Ni u jednom trenutku nisam pomislila da sam odabrala pogrešan životni put, stoga mislim da je ta radost, prije svega, dolazila iz spoznaje da radim ono što volim. I zato sport nikad nije bio rad, već poziv. Sjećam se te 2007. godine, kada je, na natjecanju Dijamantne lige u Rimu, prvi put, nakon uspješnog skoka, sramežljivo promigoljio prvi plesni pokret. Prijatelj me kasnije pitao: "Što je ono bilo?" Nisam mu znala odgovoriti. Kasnije je taj ples postajao sve očitiji, slobodniji i na kraju postao moj zaštitni znak na terenu. Nikada ga nisam forsirala, on je prvenstveno bio odraz mog trenutnog zadovoljstva s dobro odrađenim skokom i signal publici: dobro se osjećam, uživam u ovom trenutku. A publika voli vidjeti nešto više od rezultata. Voli vidjeti emociju, priču. Ples je bio moj način komunikacije s njima. Danas isto plešem kada sam radosna. Onako, po kući, često s djetetom. Pjevamo, plešemo, glupiramo se. Neke stvari se, očito, nikad ne mijenjaju.
Dotaknula si sve: slavu, svjetske uspjehe, materijalnu sigurnost i svakodnevno si se iscrpljivala - fizički i mentalno. Tada su krenule i ozljede i upravo tada, u najtišoj i najtežoj točki, pronašla si vjeru. Zanima me taj specifičan trenutak i što je danas tvoj najsnažniji resurs, kome i čemu se obraćaš u najtežim trenucima. Kako izgledaju lomovi izvana nepobjedivih?
- Obraćenje je bio trenutak u kojem se, kako volim reći, moja duša prisjetila Boga. Činilo mi je kao da je netko upalio svjetlo i odjednom sam sve mogla jasno vidjeti, izdići se iz svoje uske perspektive i primijetiti što je uistinu bitno. Osjetila sam snažnu pripadnost i ljubav, onu za koju ne moram ništa osim biti ja. Takva kakva jesam. I to je bilo veliko oslobođenje za nekoga tko je svoju vrijednost i potvrdu pronalazio u sportskim uspjesima. Budući da sam tada bila ozbiljno ozlijeđena i nisam znala hoću li se ikada više vratiti na skakalište, susret s Gospodinom je došao u pravi trenutak. Nisam više bila u grču i strahu od onoga što će biti sa mnom, znala sam da sam u dobrim rukama i da nisam ja ta koja sve mora imati pod kontrolom. Moje obraćenje traje i danas. Trajat će cijeli život. I upravo u odnosu s Bogom pronalazim utjehu, mir, ali i odgovore i smjernice.
A kada bismo nas dvije počele detaljnije govoriti o vlastitim usponima i padovima, vjerujem da bismo se jako brzo razumjele. Možda su okolnosti drugačije, ali unutarnje senzacije su, vjerujem, kod svih iste. Vrlo sam brzo naučila prihvatiti kako su teška razdoblja neizostavan dio puta. Porazi bole upravo zato što nam je stalo. A ako radimo nešto do čega nam je jako stalo, onda smo itekako blagoslovljeni. Porazi su prilike da najviše naučimo, jer nas stavljaju u stav poniznosti iz kojeg smo najotvoreniji čuti. Kada čujemo, možemo primjereno i reagirati. Ta reakcija je ono što nas čini rezilijentnima, što je jedna od najkorisnijih vještina koje možemo razviti. Rad na sebi je upravo to - trajno učenje iz vlastitog iskustva i trajan pokušaj razumijevanja sebe.
Taj adrenalin kad si ulazila na pune stadione i ona nevjerojatna tišina pred skok. Kako bi nama promatračima i običnim smrtnicima opisala taj osjećaj i može li ga išta zamijeniti u životu?
- Sposobnost koncentracije je nešto što se uči i razvija kroz iskustvo. Trebalo je proći dosta godina kako bih naučila isključiti šušur stadiona i događanja oko sebe i fokusirati se samo na letvicu, na sadašnji trenutak, bez onog "što ako". Kada bi završilo natjecanje i emocije se ispraznile, pola toga se ne bih ni sjećala. Kao da sam bila u nekoj drugoj dimenziji. To je snaga fokusa. Nevjerojatno, zar ne?
Sjećam se Kupa Kontinenata, 2010. u Splitu. Izlazim pred prepun Poljud. Svi se ustaju i plješću. Svaka dlaka na tijelu mi strši, duboko dirnuta, pomislim u sebi - kako ću sad skakati? I sada, dok ovo pišem, naježena sam od glave do pete. Takvih trenutaka je bilo puno. Ali sam ih jako voljela. Jer sam osjećala podršku ljudi koji su me došli bodriti i da, iako jesam sama na terenu, ne skačem sama i ne skačem samo za sebe. Susretala sam ljude na ulici koji su mi pričali svoje doživljaje dok su gledali natjecanja, svoje emocije. I dandanas se ljudi prisjećaju… E upravo to je ono što je važnije od svih zlatnih medalja. To zajedništvo koje samo sport može postići. Da se potpuni stranci povežu zbog zajedničke želje, zbog ponosa, zbog ljepote igre.
Dugo sam mislila kako me ništa ne može ispuniti kao onaj osjećaj nakon pobjede, adrenalin, slavlje, dijeljenje radosti s publikom. A onda sam postala majkom. I shvatila kako se najveće događa upravo u tišini. U tektonskim poremećajima bića, kada se sve pomakne kako bi trajno napravilo mjesta za drugoga. I taj drugi, nenametljivo i prirodno, postane prvi. I sve ima smisla. Sport mi je donio trajan osjećaj mira da sam jednom dala cijelu sebe u nešto što volim i vjerujem i da mi se to istom mjerom vratilo. A majčinstvo me ispunjava zahvalnošću na način da se trajno osjećam nedoraslom pred činjenicom kako mi se svaki dan vraća stostruko više od uloženog.
Sina Monda si rodila na svoj 39. rođendan - što je gotovo previše simbolično da bi bilo slučajno. Majčinstvo ti je, kažeš, "poljuljalo sva uvjerenja". Kako bi nam opisala vlastito iskustvo majčinstva, njegove ljepote i njegove težine, odnos sa sinom. Živimo li u društvu koje vrši pritisak na ženu od trenutka kad donese dijete na svijet? Kako ti doživljavaš ideju osviještenog roditeljstva? I kako bi voljela odgojiti svojeg sina?
- Volim reći kako me majčinstvo izulo iz cipela na najljepši mogući način. Slušala sam priče o tome kako se sve promijeni rođenjem djeteta, ali iskustveno je to bilo puno više nego što sam ikada mogla zamisliti. Sjećam se osjećaja neopisive sreće, ispunjenosti, ali i neizmjerne ranjivosti. Često bi rekla prijateljici kako imam osjećaj da mi sada srce trajno "živi" izvan grudi. Moram priznati kako ne volim javno govoriti o detaljima vezanim za majčinstvo, uvijek osjetim neki grč, kao da dijelim nešto suviše intimno, suviše naše. Izbjegavam govoriti i o Mondu, on će sam odlučiti jednog dana želi li biti dio javnog prostora više nego što će, zbog mene, nužno biti. Slažem se kako je znakovito to što smo rođeni na isti dan, iako potpuno neplanirano. I ja sam se taj dan iznova rodila. I tu ulogu nastojim živjeti svakodnevno u punini. Ne uzimati je zdravo za gotovo, jer dijete je neizmjeran dar. Voljela bih, prije svega, biti prisutna majka. Odgajati ga u ljubavi i radosti, poštujući njegov karakter i osobnost. Uz njega i ja rastem. I više nego ikada ozbiljno shvaćam vrijednost rada na sebi. Jer samo iz vlastite cjeline možemo davati drugima. Pritisak društva se čini glasniji danas zbog dostupnosti sadržaja preko društvenih mreža i internetskih portala. Ako dopustimo, možemo svakodnevno biti preplavljeni mnoštvom informacija, mnoštvom onoga što drugi misle da bi trebali i ne bi trebali. Zato je važno razviti kritičko mišljenje prema sadržaju koji nam se nudi. I to ne govorim samo o temama koje se tiču majčinstva. Edukacija je jako važna, a po edukaciju znamo kamo idemo. Stručnjacima. Sve ostalo ima preveliku dozu subjektivnosti i mogu nas navesti na krivi put i natjerati nas da zanemarimo svoj majčinski instinkt.
Sportašice vrhunske klase žive u tijelu koje se mjeri, ocjenjuje, komentira - od visine skoka do oblika natkoljenice. A onda karijera završi i tijelo se mijenja. Trudnoća, starenje, novi identitet. Kako si se pomirila s tijelom koje više ne skače prema pravilima visokog skoka, nego prema pravilima života? I što si otkrila o sebi u toj transformaciji? I postoji li u tebi neka vrsta mira s njim danas? Na koji mu se način posvećuješ?
- Kad se bavite sportom u kojem je svaki gram važan, nužno dolazi do fiksacije na tjelesno... Meni je bilo jasno da ne mogu trajno održavati kilažu koju sam imala kada sam bila na svjetskom vrhu, niti bih to željela. No, ono što si svakako želim jest tijelo koje je u formi, koje služi meni, a ne ja njemu. Tijelo mi se promijenilo, kao i životne okolnosti. Ono je nosilo život devet mjeseci, prilagođavalo se njegovim potrebama, njegovalo taj život i izvan maternice. Fascinirana sam tom činjenicom. I umjesto da se divimo onima koji se u najkraćem mogućem roku vrate "u formu", ispravnije je slaviti tijelo koje je sposobno donijeti novi život na svijet, neovisno o konfekcijskom broju. Ja sam, kao majka, uistinu zavoljela svoje tijelo. To, naravno, ima veze i s godinama koje donesu neku vrstu smiraja, pomirenosti s onim što imaš i što jesi. I radost zato što je sve upravo tako kako jest. Vrijeme i onako prebrzo prolazi, ne želim trajno živjeti u nekim idejama kako bi stvari možda trebale izgledati. To nije realnost. Trudim se svaki dan odraditi trening. Bilo da idem na trčanje ili u teretanu. Osjećam kako mi je to nužno, ne samo za fizičko zdravlje već i mentalnu bistrinu. Ostali "beauty" rituali su zaista minimalni – frizer, manikura, pedikura i tek povremeno neki tretman. Ali kako nemam previše slobodnog vremena, uvijek ću najprije izabrati trening, a ostalo kada dođe na red.
Nakon kraja sportske karijere pokrenula si dvije digitalne platforme, uložila vlastita sredstva i znanje - s vizijom da sport postane dostupan svakom djetetu. Ali poduzetništvo je po prirodi drugačija vrsta discipline od sporta - nema trenutačnih rezultata, nema jasnog pobjednika, nema trenutka kad preskočiš ili ne preskočiš ljestvicu. Kako netko tko je cijeli život živio od preciznih, mjerljivih ishoda uči tolerirati tu neizvjesnost?
- Istina je, u biznisu vrijede potpuno drugačija pravila igre, iako je bazični sportski mindset neophodan da biste uopće opstali. Kao i u svemu novome što započinjemo, postoji nužno vrijeme učenja, adaptacije i mentalnog preslagivanja. Priznajem da je u početku to znalo biti iznimno frustrirajuće za moju natjecateljsku prirodu, u biznisu vrijede drugačija pravila nego u sportu... No, s druge strane, bilo mi je nevjerojatno zanimljivo i poticajno graditi i otkrivati sebe u novoj ulozi poslovne žene. Tu mi je moja sportska rezilijentnost i navika da ne odustajem na prvoj prepreci bila najveći saveznik u suočavanju s izazovima. U cijelom tom procesu, na ovom novom terenu, najviše me iznenadila činjenica kako uspjeh ne znači nužno i stvarnu kompetentnost. Što se tiče budućnosti, svakako priželjkujem da digitalna sportska platforma MVPiz, koju sam pokrenula sa svojom dugogodišnjom prijateljicom i kolegicom Ivanom Brkljačić, dosegne svoj puni potencijal.
Naša je primarna misija transformirati način na koji djeca danas ulaze u svijet sporta - želimo stvoriti sustav fokusiran na radost sudjelovanja, igru i razvoj motorike, bez ranog pritiska rezultata i prerane specijalizacije koja dovodi do tinejdžerskog burnouta. Želimo da MVPiz postane alat za roditelje i sportske organizacije koji vjeruju u sport kao školu za život. Nadalje, cilj mi je da naša zajednička konferencija Sport Innovest, koja je imala fantastičan start, nastavi rasti iz godine u godinu i postane vodeća regionalna platforma koja spaja sport, tehnologiju, inovacije i biznis, dovodeći svjetske stručnjake i otvarajući ključne teme poput tranzicije sportaša nakon karijere. Također, kao predsjednica svog matičnog kluba ASK-Split želim unijeti značajne promjene u operativni rad kluba, modernizirati ga, ali i dati sve od sebe da stadion u Parku Mladeži napokon doživi potpunu infrastrukturnu obnovu. Split zaslužuje vrhunski, funkcionalan atletski stadion s pripadajućom dvoranom koji će biti baza novim generacijama. Bivši sportaši posjeduju golemo praktično znanje, disciplinu i viziju koje mogu unaprijediti kvalitetu upravljanja unutar sportskog sustava. Moja je velika želja da sustav prepozna tu vrijednost i kapitalizira je na najbolji mogući način. Letvica je visoko postavljena, ali to je sasvim u redu.
Što te najviše ljuti, frustrira i rastužuje u suvremenom društvu? A što ti proširuje srce?
- Frustrira me sveprisutni senzacionalizam. Živimo u dobu u kojem se površne, često toksične informacije šire brzinom svjetlosti, dok priče koje uistinu nadahnjuju, educiraju i potiču na pozitivne društvene promjene ostaju u drugom planu. Rastužuje me što narod namjerno hranimo takvim stvarima, umjesto da im serviramo sadržaj koji oplemenjuje. Svjesna sam da smo kao civilizacija došli do točke s koje više nema povratka kada je riječ o medijskom prostoru. Upravo zato me nevjerojatno veseli i širi mi srce svaka pojedinačna osoba koja svojim kritičkim razmišljanjem i autentičnim, pozitivnim stavom svjesno ide "kontra struje" koja nam je nametnuta.
Patologija i praktičnost virtualnog svijeta - stav o društvenim mrežama i novim generacijama?
- Smatram kako zabranama nećemo postići puno - one u pravilu stvaraju samo kontraefekt. Jedino stvarno rješenje leži u pravovremenoj i temeljitoj edukaciji mlađih generacija o opasnostima, ali i mogućnostima tog prostora. Ponovno moram naglasiti važnost razvoja kritičkog razmišljanja, koje je jedini stvarni štit i alat koji nam pomaže razlučiti laž od istine u virtualnom svijetu. Nije nimalo jednostavno naučiti se služiti društvenim mrežama i ostalim digitalnim alatima na način da oni rade za nas i donose nam korist, a ne štetu. Nije lako, ali je itekako moguće. To je primarna odgovornost svih nas - roditelja, skrbnika, učitelja i trenera: educirati ih pravilno i pomoći im da se zaštite od negativnih utjecaja virtualnog svijeta.
Kako izgleda tvoja starost?
- Ne znam je li to dobro ili loše, ali u ovom trenutku apsolutno nemam jasnu ideju kako bi ona mogla vizualno izgledati. Nadam se samo da ću, kada to vrijeme dođe, biti u dubokom miru s Bogom, a samim time i u potpunom miru sa samom sobom.
Što je za tebe tvoja ženstvenost i što je za tebe najljepša ženstvenost?
- Ženstvenost gledam kroz snagu koja sazrijeva kroz uspone i padove. To je najprivlačnije kod žene, iskustvo koje nosi kao trofej, jer joj je donijelo mudrost, mir i zdravu dozu samopouzdanja.
Comfort zone Blanke Vlašić? Kad bi nas pustila u svoj svijet što bismo saznali o tebi. Provozaj nas kroz jedan svoj savršeni "običan" dan...tvoje rutine i tvoje male inspiracije.
- Moja comfort zona je onih prvih petnaest minuta nakon treninga. Zato mu se stalno i vraćam… Hedonizam mi je opuštajuća masaža i sladoled na kauču uz dobru seriju. Sloboda za mene znači biti u istini sama sa sobom. To zahtijeva duboku introspekciju, razumijevanje sebe i vlastitih postupaka. Tek kada razumijemo, možemo neke stvari i mijenjati. Najdublji mir pak osjećam u trenucima koje provodim sa sinom, uživam u gledati kako raste i s onim čistim dječjim čuđenjem otkriva svijet u sebi i oko sebe. Ranoranilac sam, budim se prije njega kako bih sve pripremila za dan. Nakon što ga odvedem u vrtić i prošetam psa, vraćam se kući u "ured". Odradim nekoliko sati za laptopom, online sastanke i onda uzmem pauzu za trening. Po potrebi nastavljam s poslom, ili obavljam tekuće stvari izvan kuće. Trudim se sve odraditi prije nego što ga pokupim iz vrtića kako bih mu se, kroz popodne, mogla potpuno posvetiti. Tada odlazimo u parkiće, baki i didi, u šetnju, ljeti na plažu, spremamo večeru… Nakon što on zaspe, ubrzo i ja odlazim na počinak.
Tko su tvoji stvarni prijatelji, ljudi tvojeg srca i koliko ti život oslobađa prostora za njih? Jesu li moguća i stvarna, nezavidna prijateljstva u profesionalnom životu?
- Moji najbliži ljudi su osobe koje poznajem više od 30 godina. No, život me ugodno iznenadio i nekim svježijim prijateljstvima. Dvije najbolje prijateljice ne žive u Splitu, ali se svakodnevno čujemo i viđamo poprilično često. Neprocjenjiv je blagoslov rasti uz ljude koji te poznaju u dušu, pred kojima nemaš potrebu stavljati maske niti se prikazivati u boljem svjetlu i koji te bezuvjetno prihvaćaju u svim tvojim životnim fazama. Trudim se uzvratiti istom mjerom. Jedino u takvoj, potpunoj slobodi ljubav i prijateljstvo mogu stvarno rasti; sve ostalo je tek jalovi pokušaj bliskosti. Nisam uspjela razviti duboko prijateljstvo s curama s kojima sam skakala, ako ste na to mislili. Što ne znači da nije moguće. Meni se jednostavno nije dogodilo.
Kako izgleda tvoj protokol ljepote i vitalnog izgleda? Kozmetika - sport - prehrana - tretmani - moda… koliko energije i vremena ulažeš u taj segment života?
- Uz standardnu i bazičnu njegu koja uključuje temeljito čišćenje lica, serume i kreme, od kućnih tretmana redovito koristim red light therapy masku. Povremeno odem i na profesionalni hydrafacial tretman. Naravno, redovita sam kod frizera, na manikuri i pedikuri. Ipak, moj apsolutni go-to i najvažniji tretman ljepote i vitalnosti je svakodnevni trening. Nedavno sam trčanju počela pristupati malo ozbiljnije, postavila sam si nekoliko jasnih trkačkih ciljeva i to me dodatno motivira da ostanem maksimalno dosljedna. Ta sportašica u meni očito trajno živi i nikada neće mirovati.
Oko mode se nikada kroz život nisam previše opterećivala, pa tako ni danas. Volim shoppingirati online, jer mi uvelike olakšava cijeli proces kupovine i štedi vrijeme. U posljednje vrijeme moj stil je uglavnom business casual - mislim da trenutačno imam najviše sakoa u ormaru jer izvrsno odgovaraju mojim poslovnim obvezama. U slobodno vrijeme pak biram isključivo opušteni, sportski stil.
Kako bi opisala samu sebe u ovom trenutku?
- Ja sam sada, prije svega, majka. Moja misija je da tu ulogu živim najbolje što mogu. Da moj sin dobije najbolje od mene. Uistinu uživam u sadašnjoj fazi života, nemam potrebu vraćati se u prošlost niti tjeskobno žuriti prema naprijed. To je lijepo mjesto za biti.
Izuzetno si zabljesnula u Ted talkovima i podcastima. Privlače li te takvi formati inspirativnih i motivacijskih gostovanja i dijeljenja?
- Jako. Iako je moj način života bio specifičan, koncept cilja, dugoročnog ulaganja, motivacije, rastućeg mindseta, rezilijentnosti zajednički su nazivnik za uspjeh na svim poljima. Kroz svoju sam karijeru u punom intenzitetu iskusila što znači pobijediti, ali i što znači izgubiti. Proživjela sam i profesionalni burnout, godinama živjela pod enormnim pritiskom javnih očekivanja i prolazila kroz dugotrajne, neizvjesne procese povratka nakon teških ozljeda. To životno iskustvo danas mi je itekako korisno u svim segmentima života. Na motivacijskim predavanjima i kroz ove formate ta iskustva nastojim maksimalno približiti publici koja me sluša, a to su najčešće ljudi iz svijeta biznisa i korporacija. Nevjerojatno je koliko dodirnih točaka pronalazimo u našim razgovorima. Jer sportski mindset ne pripada ekskluzivno sportskim terenima, on je itekako potreban, poželjan i primjenjiv u poslovnom svijetu, ali i u rješavanju svakodnevnih životnih izazova.
Pomama estetske kirurgije u suvremeno doba. Kako objašnjavaš patološki strah od starenja prisutan globalno i pretjerujemo li kao društvo u tome? Je li to opcija koju bi iskoristila kad dođe vrijeme?
- Pretjerivanje je uvijek znak nesigurnosti, znak da se ne osjećamo dobro u svojoj koži, da se ne prihvaćamo u potpunosti. Tada je problem puno dublji od nekoliko bora na čelu. Starenje je privilegija, a ne osuda. No, nemam ništa protiv umjerenih tretmana koji licu vrate svježinu licu. Ipak, umjerenost i prirodnost moraju ostati zlatna norma.