Godinama sam slušala o njoj. Ne kroz velike intervjue i televizijske nastupe. O njoj se pričalo od žene do žene. U čekaonicama. Nakon poroda. U preporukama koje se šapuću prijateljicama kada je nešto važno. "Idi k njoj." Zato me nije iznenadilo što je nagovoriti na intervju bilo gotovo jednako zahtjevno kao organizirati termin kod najtraženijeg liječnika. Na svaki pokušaj odgovarala je ljubazno. "Moje mjesto je u rađaonici i ambulanti. Naš poziv ne treba medijsku pažnju."
U prijevodu: zahtjevan izazov. Uz novinarsku upornost i pomoć kolegica iz redakcije nekoliko tjedana poslije čekala sam je u kafiću pokraj Petrove bolnice, njezinog drugog doma. Morala sam obećati da će intervju osnažiti žene. Priznajem, imala sam unaprijed stvoren kadar. Očekivala sam autoritet koji ulazi u prostoriju kao da otvara operacijsku salu. A prema meni je hodala elegantna žena nježnog osmijeha. Rekla mi je: "Danas smo imali 19 poroda. I porodila sam svoju kolegicu liječnicu - to je uvijek posebno emotivan događaj."
Na trenutak su joj zasjale oči. Ne od umora. Ne od iscrpljenosti. Od uzbuđenja. Emotivnosti. Nakon svih godina karijere, svih dežurstava, svih dijagnoza i neizvjesnih ishoda, pred sobom sam gledala ženu potpuno zaljubljenu u svoj poziv.
Velena Radošević odrasla je u Zagrebu u toploj, poticajnoj obitelji uz šest godina mlađeg brata kojeg obožava. U ovoj obitelji sloboda nije bila privilegij, nego pretpostavka. A centralna ličnost cijele obitelji bila je baka Danica iz Gospića, učiteljica života kakva se ne rađa često. Skromnost, radišnost i puno ljubavi. I jedna rečenica koja ju je oblikovala više od svega: "Ti si slobodna ići kamo te vodi tvoja pamet i tvoja strast. Nikad u to nemoj posumnjati."
Rekao joj je to otac. I ona nije posumnjala. A onda je stigao jedan 23. prosinca. Zadnji ispit na studiju medicine - ginekologija i opstetricija. Izišla je iz Petrove u zimsko poslijepodne i nešto se, neobjašnjivo i kristalno jasno, posložilo iznutra. "E, ovdje ću raditi", pomislila je. Ni dandanas ne zna objasniti zašto baš taj trenutak, baš ta vrata, baš taj hladan prosinački zrak. Taj osjećaj dubokog poziva - i taj osjećaj, kaže, nije nestao ni danas.
Dr. Velena Radošević. Specijalistica ginekologije i opstetricije. Uža specijalnost - fetalna medicina. Bila je uz tisuće žena u trenucima kada su bile najranjivije. Dočekala je tisuće novih života. Zna kako izgleda strah u očima mlade trudnice pri prvom pregledu. Zna kako zvuči vijest koja ponekad slomi. I zna - jer tome svjedoči svaki dan - kako izgleda misterij dolaska na svijet kad mame prvi put zagrle svoje dijete.
Privatno je zaljubljena u život: putuje, čita, obožava izložbe, kazalište i umjetnost. Jednostavna. Skromna. I, kad treba - neobuzdano moćna. Na pitanje što smatra najvećim uspjehom, odgovara bez oklijevanja. "To što radim ono što uistinu volim."
Kad zatvorite oči i vratite se na početak svega, koji kadar iz djetinjstva prvi dolazi?
- Znam da će možda zvučati kao klišej kad kažem da je moje djetinjstvo bilo predivno i bajkovito, ali uistinu je bilo takvo. Rodila sam se prijevremeno, bila sam okrenuta i nakon nekoliko mjeseci su me doveli baki i djedu u Gospić na čuvanje i oporavak imuniteta. Mama i tata su gradili kuću u Zagrebu, bili su mladi i puno su radili, a onda bi jurili svaki vikend provoditi vrijeme sa mnom. Ja sam tih prvih četiri godine živjela potpuno stopljena s prirodom, u voćnjaku, pored šume. U pravom raju za svako dijete. Samo igra i sloboda. Čuvala me baka Danica. Centralna ličnost mojeg djetinjstva i kasnije života. Jedna neopisiva žena duboko upisana u moje srce. Znamo se šaliti da je bila Vito Corleone u ženskom obliku. I nije daleko od istine. Bila je iz one generacije žena koje su preživjele rat, koje su znale što je glad i nesigurnost i kojima je najvažnije bilo da si sit i da si dobro - najvažnije joj je bilo da su svi unuci dobro nahranjeni. Ona je bila naše sidro, naša snaga i naša hrabrost. Bila je centar cijele obitelji na način na koji to rijetko tko može biti.
Svi imamo jednu osobu koja nas je oblikovala više nego što smo mogli razumjeti kao mali. Što je baka Danica ostavila u vama?
- Mislim da ni ona sama nije bila svjesna svoje nadnaravne snage i hrabrosti - njoj je to jednostavno bilo organsko stanje. Imala je samo četiri razreda osnovne škole, a odgojila je tatu koji je završio elektrotehniku i tetu koja je završila stomatologiju u jako izazovnim vremenima. To mi danas, kad razmišljam, izgleda nevjerojatno. Svemu me naučila i uvijek je bila tu za mene. Strpljiva, mirna i neustrašiva. Prvo što bih napravila kao dijete i kasnije kao mlada djevojka pri ulasku u kuću, došla bih do nje ispričati svoj dan, svoje doživljaje i podijeliti kako se osjećam. Uvijek je znala utješiti, dati savjet i tako lijepo nenametljivo voljeti. Moj izvor ljubavi. I moja učiteljica života.
Zvuči kao da ste odrastali u kući u kojoj je sloboda bila njegovana. Koliko vas je to odredilo kao ženu kakva ste danas?
- Bila sam veselo, komunikativno i otvoreno dijete. Znatiželjno i zainteresirano za život. Dandanas sam takva. Moji roditelji nikad nisu provjeravali domaće zadaće, nikad nisu plaćali instrukcije. Šest godina mlađi brat kojeg obožavam i ja bili smo iznimno samostalni i odgovorni. To je bila atmosfera cijele obitelji. Jedna skromnost, radišnost i jednostavnost. S puno ljubavi. Jedina izvannastavna aktivnost koja je bila obavezna je bio engleski - to se moralo. Svi ostali izbori su bili naši i baš se njegovala sloboda i individualnost.
Jeste li bili ono dijete koje želi znati kako funkcionira svijet?
- Moram priznati da sam vrlo rano, još u osnovnoj školi, osjetila ogroman interes i znatiželju za prirodne znanosti. Sve mi je išlo, ali me ovamo vukla neka strast. Sjećam se da su me poslali na državno natjecanje iz biologije gdje sam u prvom redu u komisiji ugledala jednu karizmatičnu plavokosu ženu. Još pamtim taj prizor i njezinu energiju. To je bila moja buduća razrednica u 5. gimnaziji, prof. biologije Romana Halapir. Kako život uvijek slaže predivne sinkronicitete, kad sam se došla upisati u školu, ona je sjedila na upisima i ja sam završila baš u njezinom razredu. Takvi profesori te oblikuju - ona je znala kada treba pustiti, a kada stisnuti. I to je točno ona vještina koja se ne može naučiti iz knjige. Dandanas smo u kontaktu i snažno je utjecala na moj život.
Htjeli ste pronaći lijek protiv raka. To nije baš skroman dječji san. Odakle je dolazila ta glad za velikim pitanjima?
- Do zadnjeg trenutka sam mislila da ću upisati molekularnu biologiju. To sam si zacrtala kao gotov čin. Htjela sam otkriti lijek protiv raka, ništa manje. Tata me nježno pokušavao odgovoriti - što ćeš ti s tim, nema posla u struci, otići ćeš van. A onda sam jednog dana slučajno razgovarala s ocem svojeg školskog prijatelja, profesorom anatomije. I on mi je rekao nešto što mi je promijenilo život: "Medicina ti može dati prostor i vrijeme da dubinski istražiš sebe i svoje interese. Možeš se odlučiti za znanost, možeš u farmaceutsku industriju, u klasičnu medicinu - ali tu odluku ćeš donijeti šest godina zrelija. Dobit ćeš jasnoću." Jedan od najboljih savjeta koje sam u životu dobila. Prijavila sam se i na molekularnu biologiju i na medicinu. I zadala sam si izazov. Na kojem prijemnom budem bolja, to ću studirati. Bila sam bolja na medicini. I nikad nisam požalila.
Postoje trenuci u životu kada razum donese jednu odluku, a tijelo drugu? Kako je baš ginekologija ušla u vaš život?
- Sjećam se prvog dežurstva u Petrovoj na stažiranju - pomislila sam: tko ovdje može raditi? Sve je izgledalo preintenzivno. Nisam mislila da ću ikad moći operirati, rezati. Ovakva sitna. Tad nisam imala ni 50 kila. Gledala sam te kirurge i mislila - to nije za mene. Htjela sam ići na endokrinologiju, bila sam čak i na eksperimentalnom odjelu za hormon rasta u Londonu. Razmišljala sam o neurologiji. I onda sam 23. prosinca položila ispit iz ginekologije i opstetricije. Kad sam izlazila iz Petrove, pomislila sam - e, ovdje ću raditi. To sjećanje imam kristalno jasno upisano u sebi. Ni dandanas ne znam objasniti zašto baš taj trenutak, baš ta vrata. Taj osjećaj dubokog poziva iznutra. I taj osjećaj nikad nije nestao.
Je li moguće ne ponijeti ovakav posao navečer kući?
- Moje sestre se uvijek smiju jer pamtim sve svoje pacijentice u detalje, kao slon... Znam svaku ženu koja uđe k meni, po energiji, po detalju, po očima, pokretu. Ne samo medicinski. I sve svoje pacijentice nosim sa sobom i kad mi završi radni dan. Njihove trudnoće, stanja i porodi su sastavni dio mene. Moje tiho razmišljanje noću. Smišljanje strategija. Osjećam duboko poštovanje i ogromnu odgovornost prema svakoj ženi koja mi pokloni povjerenje za sebe i život koji donosi. Nisam sigurna da je u našem pozivu moguće razdvojiti privatni život i posao. Ne mogu to zamisliti. Naš poziv u sebi nosi jednu drugačiju dimenziju. I to je znak da sam istinski prisutna. Ginekologija se ne bavi samo tijelom. S našim odlukama mi ne utječemo samo na jedno dijete ili na jednu ženu - mi utječemo na cijelu obitelj i generacije. U nekim težim dijagnozama i situacijama se brakovi raspadaju, životi se mijenjaju. Kad razmislite na koji način jedna naša odluka u rađaonici može odrediti čitave sudbine - to je duboka odgovornost.
Postoji specifičan odnos povjerenja koji žena daje ginekologinji. Drugačiji i emotivniji.
- Žene ti predaju povjerenje za svoje tijelo i dijete, ali donose i strah i sram i tajne i čežnje i nadu. Donose prvu trudnoću i njezinu neizvjesnost. Ponekad donose i gubitak koji im se nije trebao desiti. Donose pitanja koja godinama nisu nikome postavile. I jedino što ja želim - jest biti potpuno prisutna u tom trenutku za njih. Opustiti atmosferu ako je potrebno. Umiriti njihove strahove. Objasniti im procese nježno. Dati im podršku.
Koliko žena i danas dolazi s pitanjima koja su godinama skrivale? Koliko su teme ženskog tijela, seksualnosti i intime i dalje stigmatizirane u našem društvu? Živimo u vremenu kada se sve dijeli javno, a opet toliko toga ostaje neizgovoreno.
- Živimo u 21. stoljeću, u virtualnoj revoluciji u kojoj je sve dostupno na jedan klik, a žene i dalje dolaze s temama svojeg tijela i seksualnosti od kojih ih je godinama bilo sram. Mislim da je to duboko kulturološki usađeno - mi smo odgojeni od baki koje su odgojile naše mame koje su nas odgojile, i svaka generacija nosi dio te šutnje sa sobom. To se mijenja. Rastvara se polako. Dolaze mi i mlade djevojke na prvi ginekološki pregled i u tom kratkom periodu se uz pravi pristup toliko puno može napraviti - umiriti strahove, objasniti im nešto što su godinama krivo razumjele, otvoriti razgovor koji se kod kuće nikad nije otvorio. Pripremiti ih.
Je li ginekologija dominantno ženska struka?
- Otvoreno tvrdim da je ginekologija primarno ženska struka. Muški kolege, koliko god bili izvrsni liječnici, neke stvari ne mogu razumjeti na isti način kao ženske kolegice. Jer ih jednostavno nisu proživjeli iskustveno. PMS, ovulacije, menstruacije, strahovi u trudnoći, gubitak, strah od gubitka - to ne možeš razumjeti kao muškarac, ma koliko se trudio. I sama sam neke stvari shvatila tek kad sam ih proživjela. A kamoli nešto što fiziološki nikad nisi mogao iskusiti. To nije napad na muške kolege, nikako. Imala sam sreću učiti od mnogih vrhunskih liječnika - ovo što tvrdim je iz emotivno iskustvene razine. To je neka druga dimenzija.
Što vas je više iznenadilo tijekom karijere - muški otpor ili ženska razočaranja?
- Sve šefovske pozicije u medicini statistički su muške - to je činjenica, ne moj osjećaj. I lagala bih da kažem da kao ženska liječnica nisam osjetila poneki nijemi muški otpor kolega prema našim ženskim karijerama i uspjesima. On kroz moja iskustva nije izrečen, ali se osjeti. Ali ono što me je čuvalo jest to da nikad nisam ovisila ni o čijem odobravanju. Imam svoju ordinaciju, svoju slobodu, sama sam postigla sve svoje uspjehe u karijeri. Ne znam je li to hrabrost ili prkos ili oboje. A odmah dodajem da je ženski šovinizam neusporedivo teži jer je skriveniji. Dolazi od mjesta gdje bi trebala biti bezuvjetna podrška, a nije. I to zna jako boljeti. Više nego neka jasna, otvorena muška prepreka. To me uvijek još više razoruža i rastuži.
Kako biste dijagnosticirali hrvatsko zdravstvo u području ginekologije?
- Vjerujte mi, puno je bolje nego što mislimo. U anglosaksonskim zemljama, u zemljama Beneluxa, za vrijeme trajanja čitave trudnoće nerijetko se ni ne sretnete s doktorom. Imate primalju, dobijete zdravstvenu podršku, ali direktni i kontinuirani susret s liječnikom imate dva do tri puta ukupno tijekom cijele trudnoće. U Hrvatskoj žena može doći subspecijalistu fetalne medicine direktno. Zamislite to negdje drugdje - ta je razina skrbi nedostižna u ogromnom dijelu svijeta. Nismo svjesni što imamo. Uvijek ćemo se žaliti - to je karakterna crta našeg naroda, pretpostavljam - ali stvarnost je drugačija.
Jesmo li kao društvo prisiljeni odgađati majčinstvo i iskustvo roditeljstva pod raznim pritiscima? Nosi li kasnija trudnoća određene rizike?
- Nosi. Naravno da nosi. Žene su najzdravije oko dvadeset i pete - zdrave su jajne stanice, zdravo je tijelo. Onda dolaze komplikacije - vaskularne promjene, sve ostalo što donosi dob. Medicina je jako napredovala - danas rađaju žene s transplantiranim organima, žene liječene od tumora i žene s bolestima. To je divno, zaista je. Ali ne znači da je kasno rađanje bez rizika. Moj stav je da bi žene trebale rađati mlađe. Kapitalizam nas je učinio sebičnima. Ja to govorim bez osuđivanja - ali jesmo, kao populacija smo postali jako self-orijentirani. Fokus je na nama, na ostvarivanju sebe, na putovanjima, na stanovima, na karijerama. I sve je to legitimno. Ali naša generacija roditelja bavila se identičnim egzistencijalnim pitanjima i imala je djecu. Mi mislimo da moramo sve posložiti da bismo se mogli odlučiti na roditeljstvo. A zapravo je obrnuto - dijete se podiže s tobom kroz sve te faze i na taj način i ono uči o životu. Nismo naučeni preuzimati odgovornost, a dijete je ogromna odgovornost. Ni ja to ne kažem olako - to je najveći zadatak koji dobijemo kao iskustvo. Ali mislim da se sve više bojimo toga.
Može li generacija koja stalno dodiruje ekran polako zaboraviti kako se dodiruje čovjek?
- Većina mladih koje susrećem gube potrebu za živim iskustvom i za dodirom. Njima je ekran dovoljan. Poruke, virtualna komunikacija, online prisutnost. I s tim se kastrira seksualnost, ljubav i uopće interes za fizičku blizinu s drugom osobom i za drugo biće. Ne znam kako ćemo to rješavati kao civilizacija. Ali osjećam da nije dobro.
Sloboda - što to znači u praksi tvojeg života?
- Sloboda ne dolazi niotkuda - netko ti je mora prenijeti ili je moraš izgraditi sama. Ja to nosim u svojem biću kao najveće naslijeđe. To znači da ne ovisim ni o kome. Imam svoju ordinaciju, svoju kuću, svoju financijsku slobodu. Sve sam stvorila posvećenim učenjem i radom. Imam prave prijatelje s kojima se družim još od osnovne škole, imam obitelj, imam vjeru. I imam posao koji me ispunjava u potpunosti. Kažu mi da me se ne može ukrotiti - i to je za mene oduvijek kompliment. Ja imam svoj put i ne skrećem s njega lako.
Nakon radnog dana u kojem ste svjedočili životnim prekretnicama, gdje pronalazite vlastiti mir?
- Vježbam tri puta tjedno - snagu, i to je moja psihoterapija. Čitam, jako volim čitati. Idem na izložbe, obožavam kazalište. Luda sam za umjetnošću. Putujem. Idem na masažu jednom tjedno. I nastojim ostaviti mobitel u drugoj prostoriji kad god mogu. To mi ne uspijeva uvijek, ali nastojim. Svjesna sam da sam stalno pod adrenalinom, da me posao drži na visokoj razini napetosti i da mi treba nešto što me opušta. Jako puno sam putovala - Aziju sam gotovo cijelu proputovala. Japan mi je bio nevjerojatan. Ono bogatstvo kontrasta - ultra-moderni Tokio s jedne strane i tihi redovnici s druge. Bila sam u Kini, Južnoj Africi, u Vijetnamu, u Kambodži. Na zapadnoj obali Amerike. Jedino nisam bila u Australiji i to mi je kao zalog za budućnost. U Londonu bih mogla živjeti. Tamo mi je "at home" osjećaj. I Kopenhagen me nedavno potpuno oduševio. Sjedila sam na nekom trgu, gledala ljude kako sami ručaju pod pauzama, čitaju. Tako nekako slobodni i neovisni. To samopouzdanje i uživanje biti sam sa sobom, na večeri, ne kao manjak, nego kao izbor - to me fascinira. Mi smo kulturološki potpuno drugačiji. Sve više mi je privlačno biti sama sa sobom i relaksirati se od dnevne dinamike u nekom svojem ispunjavajućem miru.
Što je simbol ženstvenosti na ženi? Kako biste opisali svoj modni stil?
- Osmijeh je manifestacija ženstvenosti za mene. I ono tiho samopouzdanje koje nema veze s tim je li netko savršeno simetričan ili ne. Mila Jesenská je savršen primjer. Kafkina sugovornica, prevoditeljica, novinarka. Nije bila lijepa u klasičnom smislu, ali je bila nezaustavljiva. Karizma, inteligencija, ta životnost. Uvijek mi pažnju privuče žena koja ima nešto iznutra. Uvijek. Puno više nego savršena vanjštinska simetrija bez priče iza nje. Osobno sam modna minimalistkinja, klasičar s malim pomakom. Volim jednostavne stvari, dobro skrojene. Volim eleganciju i preciznost.
Što je za vas sreća?
- Mir. Obitelj. Stabilnost. Moji divni nećaci. Kad zamišljam svoju starost, vidim Gospić, vidim kuću koju renoviramo, vidim večericu nakon planinarenja. Nešto toplo i jednostavno.
Make-up: Anita Šavuk
Snimljeno u Kompania Studio