Moj otac jednom je rekao da sam poput biljke koju na Filipinima zovemo “kangkong” - gdje god je bacite, ona će rasti. Tako i ja gledam na sebe: možete me staviti bilo gdje, čak i u pustinju, i ja ću pronaći način da rastem. Takva sam, prilagodljiva. Rođena sam u gradu San Fernandu, u pokrajini Pampanga nedaleko od Manile, ali sam u potrazi za novim početkom otišla s Filipina. Imala sam dvadeset godina kad sam dobila ponudu za posao u Dubaiju, na odjelu prodaje kozmetike. Na početku moja mama nije htjela da odem jer je smatrala da sam premlada, no ja sam željela vidjeti svijet i potražiti bolje prilike - veću plaću i više mogućnosti. Moj je plan bio raditi u Dubaiju nekoliko godina, zatim se vratiti na Filipine i pokrenuti vlastiti posao, a uz to sam predala zahtjev za vizu za Kanadu. Ali onda sam u Dubaiju upoznala Hrvata Ivana Klička, svog današnjeg supruga, i sve se promijenilo. Odlučila sam se preseliti u Zagreb. Sjećam se datuma dolaska - 23. svibnja 2011. Bila sam u avionu, gledala kroz prozor i pomislila: “Wow!” To je bila prva riječ koja mi je pala na pamet. Sve je izgledalo kao iz bajke - lijepo, čisto, zeleno. Nakon šest godina života u Dubaiju, koji je više poput metropole, pun zgrada, Hrvatska mi se učinila kao prekrasna zemlja gdje bih voljela da moja djeca odrastaju. Prije svega zato što je sigurna, život je opušteniji i priroda je prekrasna. Jedini izazov bio mi je hladno vrijeme, jer na Filipinima nema zime - samo sunce i kiša koji se stalno izmjenjuju.
Ljudi su me iznenadili ljubaznošću, gostoljubivošću i spremnošću da pomognu. Sviđa mi se i to što su iskreni i izravni - ne uljepšavaju stvari da bi vas poštedjeli. Čini mi se da žele imati dobre i iskrene odnose. U nekim kulturama ljudi će vam reći da je sve u redu, a kasnije vam okrenuti leđa. Ovdje mi se sviđa ta otvorenost, dosta drugačija od Filipinaca. Mi smo obično suzdržaniji i stvari često kažemo na diplomatskiji način, ali se zato više smiješimo. Iznenadilo me i koliko je Hrvatska obiteljski orijentirana zemlja, baš kao i Filipini. Dok sam živjela na Filipinima, zamišljala sam Europu i Zapad kao mjesto gdje su ljudi uglavnom individualisti, usmjereni samo na karijeru, da ne brinu jedni za druge. Ovdje sam vidjela da je obitelj i dalje vrlo važna.
Moji svekrva i svekar ne govore engleski, pa sam se, kako bismo mogli komunicirati, trudila naučiti hrvatski. Nisam išla u školu, već sam učila uz pomoć obitelji, ali planiram upisati tečaj kako bih bolje svladala gramatiku. Suprug radi za UN i često boravi izvan Hrvatske, pa sam se uglavnom posvetila sinu i kćeri, koji imaju četrnaest i dvanaest godina. No u međuvremenu sam pokrenula Facebook grupu “Filipinci u Hrvatskoj”, koja sada broji oko 79 tisuća članova. Namijenjena je pripadnicima mog naroda koji dolaze ovdje, posebno ako rade. Dajem im informacije i pomažem da se lakše snađu i integriraju. Kada sam stigla, u cijeloj Hrvatskoj bilo je stotinjak mojih sunarodnjaka, a danas ih je oko šesnaest tisuća, pa sam aktivno uključena u koordinaciju filipinske zajednice u Hrvatskoj. Pomažem u organizaciji raznih događanja - božićnih proslava, sportskih susreta, poput humanitarnog košarkaškog turnira, a nedavno smo na Valentinovo priredili i vjenčanje dva filipinska para. Prošle godine sudjelovala sam i u predstavljanju filipinske zajednice u sklopu izložbe “Činiti svijet boljim mjestom” umjetnice Andreje Kulunčić u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti.
Kad su strani radnici počeli dolaziti u Hrvatsku u većem broju, domaća javnost na to nije bila spremna i pitala se - zašto su nam potrebni? Zar nemamo dovoljno vlastitih radnika? Mislim da bismo trebali biti otvorenijeg uma. Ti ljudi nisu ovdje došli slučajno - nisu, kako se kaže, pali s neba. Došli su raditi i pridonijeti gospodarstvu, došli su biti dio društva. Savjetujem im da uče ovdašnju kulturu i jezik, što je za njih najveći izazov. Ako učimo jedni od drugih i razmjenjujemo kulture, mislim da će to dugoročno biti dobro za Hrvatsku. Sebe vidim kao spoj dviju kultura: rođena sam na Filipinima i to je dio mog identiteta, a Hrvatsku doživljavam kao svoju pomajku koja me puno toga naučila. Volim surađivati s ljudima - ne natjecati se s drugima, nego zajedno s njima stvarati nešto dobro. Za mene su važni zajedništvo i timski rad, a ne samo pojedinac.
Snimljeno u Met Boutique Hotelu, Zagreb