Različiti smo, ali dijelimo istu želju i potrebu - biti voljeni i osjećati se sigurno. Ako prema nekome imamo predrasude, pokušajmo se zamisliti u njegovoj situaciji i odnositi se prema toj osobi onako kako bismo željeli da se netko odnosi prema nama - koliko god nam se činila drugačijom. Temelj svega je činjenica da smo ljudi, bez obzira na to odakle dolazimo. Ja sam rođena u Blantyreu, drugom najvećem gradu u Malaviju, ali odrasla sam u prijestolnici Lilongweu. U sedmom mjesecu bit će tri godine otkako sam, u potrazi za boljim životnim prilikama i većom slobodom, došla u Hrvatsku. Odluka nije bila jednostavna niti sam imala konkretan plan - pa čak ni da će moj novi dom biti baš Hrvatska, za koju sam prvi put čula na jednom glazbenom festivalu.
No ovdje su me prihvatili, a u međuvremenu sam uočila neke sličnosti s Malavijem: ljudi su topli i druželjubivi, a klima je ugodna. Iz moje domovine najviše mi nedostaje okus hrane, osobito povrća i voća poput guave. No, zahvalna sam i sretna što mogu ovdje živjeti, iako je u početku bilo vrlo izazovno, posebno zato što nisam poznavala jezik. Počela sam učiti hrvatski kao volonterka u udruzi za pomoć izbjeglicama Are You Syrious?, koja je organizirala osnovne tečajeve. Ondje sam upoznala djevojku koja mi je pomogla da dobijem stipendiju i tako sam krenula u Školu stranih jezika SUVAG. I danas je pohađam, jer mi je cilj što bolje naučiti govoriti književnim jezikom, budući da me sleng ponekad zbunjuje i zbog toga znam pogriješiti na ispitu. Zahvalna sam i Centru za kulturu dijaloga, jer radi na promicanju međukulturnog razumijevanja i socijalne integracije, odnosno pomaže osobama koje su dobile međunarodnu zaštitu, pa tako i meni. Od samog početka bila sam okružena ljudima s dobrim namjerama, onima koji su davali sve od sebe da me podrže i osnaže, iako me uopće nisu poznavali. I danas su tu, kao i neki novi ljudi. No isprva mi je doista bilo teško. Nije moguće da ne bude tako kada s 24 godine moraš sve graditi iznova. Mnogo sam puta plakala i osjećala se kao da živim u svojevrsnom mraku. Često mi govore da sam hrabra, da sam pobjednica, ali uspjeh je relativan pojam jer sam mnogo toga i izgubila. Ipak, na sve to danas gledam kao na novu priliku.
Sada radim u kemijskoj čistionici, iako sam u Malaviju završila računovodstvo. Pjevam od djetinjstva pa s jednim kolegom nastupam po kafićima i restoranima, a repertoar mi je raznolik: od jazza, popa i countryja do hrvatske glazbe, uključujući Olivera Dragojevića te grupe Aerodrom i Pavel. Posebno sam ponosna na prošlogodišnji nastup u predstavi “Mediteranski brevijar, na valovima Radio Mediterana”, koju je u kazalištu Gavella režirala Pavlica Bajsić Brazzoduro, prema djelima Predraga Matvejevića i Olje Savičević Ivančević.
Ako postoji jedna stvar koju sam dosad naučila, to je da se, unatoč planovima, sve može promijeniti. Zato zasad nemam čvrstu viziju svoje budućnosti, iako se i dalje vidim u glazbi i umjetnosti. Svaka je priča jedinstvena, ali žene koje krenu mojim putem, koje ostavljaju sve iza sebe u potrazi za boljim životom, trebaju biti svjesne da će ondje gdje dođu sve biti drugačije i da se moraju znati zaštititi. Možeš biti bilo tko i odlučiti što je najbolje za tebe, ali važno je da ostaneš “ti”. Budi iskrena i autentična, ali i otvorena za novu verziju sebe - onu koja može postojati u tom novom društvu čiji si sada dio. Tako sam i ja uvijek otvorena za učenje novih stvari, ali ne bih voljela mijenjati svoju osobnost do te mjere da izgubim sebe. Teško je i potrebno je vrijeme da sve sjedne na svoje mjesto, no trudim se iz svoje situacije izvući ono najbolje.
Snimljeno u Met Boutique Hotelu, Zagreb