Odluka da odem iz Hersona bila je uvjetovana ratom i okupacijom - ali, prije svega, potrebom da spasim svoju djecu. Jedno od moje djece bilo je u palijativnoj skrbi i zahtijevalo je posebnu prehranu i medicinske preparate koje tijekom okupacije više nije bilo moguće pronaći. Vladala je humanitarna katastrofa, a vrijeme je curilo - činilo se da su nam preostali dani. Suočena s izborom da možemo stradati ako ostanemo ili pokušati otići uz isti rizik, donijela sam odluku da moramo krenuti. Nije to bilo nešto planirano - sve je odlučeno u nekoliko dana. Dotad sam jednostavno tražila način kako izaći s okupiranog teritorija, što je bilo iznimno teško, jer nisu postojali zeleni koridori niti sigurni putevi.
Najviše mi nedostaju obitelj i onaj izvorni osjećaj doma. To se posebno osjeti tijekom blagdana ili u teškim životnim trenucima - tada je najpotrebnija podrška bližnjih, zagrljaj i osjećaj da netko brine o vama. Također mi fale obiteljske fotografije i uspomene na prošle generacije. Na početku mi je jedna od najtežih prepreka bio jezik. Kada nešto želite reći, a ne možete - stvara se ogroman stres. Tada nisam znala ni engleski, pa mi je bilo dvostruko teže. Bio je to period snažnog emocionalnog naboja: plakala sam od jutra do mraka i željela ići kući. Tek par dana prije polaska saznala sam da je Hrvatska sigurna zemlja s niskom stopom kriminala i da se ovdje mirno živi. To me razveselilo i donekle umirilo. Također me veselila činjenica da ima more, iako živim u okolici Zagreba. U ljeto 2023. posjetila sam Ukrajinu prvi i jedini put nakon odlaska. Nakon povratka u Hrvatsku, otprilike mjesec-dva kasnije, osjetila sam sigurnost. Vidjela sam da svladavam jezik, pronalazim posao i sklapam nova poznanstva. Tada se prvi put javila misao: “Možda bih ovdje zaista mogla izgraditi novi život.” Beskrajno sam zahvalna Isusovačkoj službi za izbjeglice što me prihvatila. Tamo su mi pružili podršku, mnogo me naučili i dali mi priliku za razvoj. Kada sam postala samostalnija, bio je to prirodni proces - kao da sam izletjela iz gnijezda nakon što su me naučili letjeti. Bilo mi je važno priznati sebi da nisam samo psihologinja po struci, već i osoba koja i sama prolazi kroz migraciju, gubitak doma i neizvjesnost. Proživljavala sam iste emocije kao i ljudi oko mene. Profesionalno znanje pomoglo mi je da bolje razumijem mehanizme stresa i traume, ali ono ne briše emocije. Bilo je kriznih trenutaka i tada mi je jako pomagao osjećaj smisla - spoznaja da mogu biti korisna drugim ljudima. Žene s djecom nose dodatni teret odgovornosti. Jedan od glavnih problema je zapošljavanje. Prvo se mora riješiti pitanje vrtića, što je izazovno zbog dugih lista čekanja. Tako nastaje začarani krug: potreban je novac za život, ali žena ne može raditi jer nema kome ostaviti dijete. Uz to, nema rodbine koja bi mogla uskočiti, pa sav teret pada isključivo na leđa majke. Kad govorimo o imigranticama i njihovim osobnim pričama, mislim da se one još uvijek ne čuju dovoljno često. Svaka ima svoje borbe, ali rijetko sam sretala one koje su odustale. Unatoč svim poteškoćama, nastavljaju brinuti o djeci, raditi i graditi život ispočetka. Ta unutarnja snaga je ono što me istinski nadahnjuje.
Ideja za podcast “Preko svake granice” nije bila moja. Projekt je pokrenut u sklopu Centra mladih Ribnjak i digitalne biblioteke Book&zvook, iz kojih stoje Pavlica Bajsić Brazzoduro i Ljubica Letinić. Ja sam se projektu pridružila naknadno, na njihov poziv. Bilo mi je drago prihvatiti tu ponudu. Osjetila sam da je to prilika da postanem glas dijela migrantske zajednice i ispričam stvarne priče ljudi koji su došli živjeti u novu zemlju. U tim razgovorima nastojim unijeti i svoju perspektivu - kao psihologinja, žena, Ukrajinka, ali i kao netko tko je prošao iskustvo migracije. Drago mi je što kroz ovaj podcast možemo prikazati različite sudbine i možda pomoći društvu da bolje razumije migrante. Također, podcast ima i informativnu ulogu - dijelimo informacije o mogućnostima podrške i pomoći, kako bi drugi migranti znali kome se mogu obratiti. Bez znanja jezika se teško snaći čak i u najjednostavnijim situacijama. Na to se nadovezuje nepoznavanje sustava - obrazovnog, administrativnog, pravnog. Ljudi često ne razumiju kako stvari funkcioniraju niti kome se obratiti. Veliki je izazov i nedostatak poznanstava i socijalne podrške. S vremenom, kako osoba uči jezik i širi krug ljudi, život postaje lakši.
Voljela bih ostati u Hrvatskoj. Sviđaju mi se ljudi, uložila sam mnogo truda u učenje jezika i proces priznavanja diplome. Nadam se da ću moći raditi u svojoj struci i biti korisna zajednici. No, život se ponekad neočekivano mijenja, stoga jednostavno radim najbolje što mogu i nadam se najboljem. Osjećam veliku podršku na ljudskoj razini - mnogi zaposlenici u institucijama zaista se trude pomoći. S druge strane, sustav je često spor i krut. Najveći izazov je birokracija koja ponekad ne uzima u obzir da su izbjeglice u stanju kroničnog stresa. Potrebno je više fleksibilnosti i bolja koordinacija između različitih službi kako bi se procesi poput priznavanja diploma ili ostvarivanja socijalnih prava ubrzali. Javni govor za mene nije samo komunikacija, on je doista ljekovit. Kada svoju bol ili poteškoće pretvorite u riječi i podijelite ih s drugima, taj teret postaje lakši. To je prostor slobode u kojem prestajem biti samo “statistika” ili “izbjeglica” i postajem osoba sa svojom pričom. Također, kao psihologinja znam da imenovanje osjećaja smanjuje anksioznost. Govoreći javno, zapravo dajem glas i onima koji još uvijek šute, što mi daje osjećaj svrhe. Nitko ne bira biti izbjeglica. Iza svakog lica koje sretnete stoji jedan srušeni svijet - napušteni domovi, prekinute karijere i razdvojene obitelji. Ono što se ne vidi na prvi pogled je taj nevidljivi umor od stalnog prilagođavanja i unutarnja borba s osjećajem gubitka identiteta. Molila bih za strpljenje i empatiju. Ponekad osmijeh ili ljubazno pitanje na blagajni može biti mali oslonac koji nam taj dan treba da ne odustanemo.
Snimljeno u Met Boutique Hotelu, Zagreb