Ja sam Shoghig, Armenka iz sirijskog grada Alepa. Moje ime na armenskom znači “ona koja zrači svjetlošću”, pa bi njegova hrvatska inačica mogla biti Sunčica. Zato se služim i tim imenom. Dolazim iz vjerničke obitelji. Moj otac je svećenik u Armenskoj apostolskoj crkvi i vjera je od djetinjstva bila temelj mog života. Prije točno deset godina nisam mogla ni zamisliti da će Hrvatska postati moj novi dom. Došla sam s puno neizvjesnosti, straha, ali i nade u srcu. Kada sam sa suprugom i kćeri zbog rata odlučila napustiti Siriju, nisam imala odredište - samo smo željeli doći na sigurno.
Vjerujem da me Božja providnost dovela u Hrvatsku. U to vrijeme o toj zemlji nisam znala gotovo ništa, čak ni gdje se točno nalazi na karti. Ipak, upravo ovdje započeo je moj novi život, kao da me Bog tiho vodio prema mjestu koje je za mene bilo određeno. U početku smo živjeli u izbjegličkom kampu u Kutini, a potom smo unajmili kuću u zagrebačkoj četvrti Vrapče. Počeci nisu bili lagani. Novi jezik, nova kultura, drugačiji način života - sve je to bio velik izazov. No kroz sve te poteškoće susretala sam dobre ljude. Ljude otvorena srca koji su bili spremni pomoći, saslušati i razumjeti. Mnogi su i sami prije tridesetak godina prošli rat i teška vremena, pa su znali što znači izgubiti sigurnost. Njihovo suosjećanje nam je puno značilo.
Jedan od razloga zbog kojih sam se osjećala mirnije bila je činjenica da dolazim u katoličku zemlju. Vjera mi je uvijek bila oslonac, a ovdje sam osjetila da nas ona povezuje. Hrvatska mi je pružila i ono najvažnije - sigurnost za moju djecu. Slobodu, parkove, bezbrižno djetinjstvo i priliku za obrazovanje. To je za majku neprocjenjivo. Nakon što sam savladala hrvatski jezik, odlučila sam nastaviti graditi svoj profesionalni put. Po struci sam ekonomistica i danas radim kao pomoćna knjigovotkinja. Nije bilo lako doći do posla u struci, ali trud, upornost i vjera u sebe su se isplatili. U međuvremenu sam položila i vozački ispit, što mi je dalo dodatnu samostalnost. Posebno mjesto u mom životu ima glazba. Pjevam u ansamblu Vox Artis, a nedavno sam se priključila i crkvenom zboru. Za mene je pjevanje molitva i zahvalnost Bogu za sve što smo prošli i što danas imamo.
Moj suprug Avo Azgouchyan pokazao je veliku hrabrost pokrenuvši vlastiti posao. Smatram da je u Hrvatskoj potrebna odvažnost za poduzetništvo - biti samostalan, preuzeti odgovornost i graditi nešto svoje nije jednostavno. Ponosna sam na njegov trud i ustrajnost. Naša djeca su naš najveći ponos. Dvanaestogodišnja kći Arpi odlična je učenica, aktivna u školi i crkvi, gdje sudjeluje u čitanju. Osmogodišnji sin Kevork, koji je rođen u Hrvatskoj, voli matematiku, izvrstan je učenik i talentirani nogometaš, a u crkvi služi kao ministrant s velikom predanošću. Prošle jeseni imala sam milost sudjelovati s našom župom na nacionalnom hodočašću u Rim. To iskustvo me duboko dirnulo. Posebno me oduševilo zajedništvo Hrvata - gdje god živjeli. Ta međusobna podrška i srdačnost nešto su što se ne zaboravlja. Danas, deset godina nakon dolaska, mogu reći da je Hrvatska moj dom i moj blagoslov. Put nije bio lak, ali bio je ispunjen dobrim ljudima, vjerom i novim prilikama. Zahvalna sam na svemu što smo ovdje izgradili i s nadom gledam u budućnost.
Snimljeno u Met Boutique Hotelu, Zagreb