Postoji trenutak prije nego što glazba započne. Ruke su podignute, ali još miruju. Zrak u prostoru je sabran, publika instinktivno utišana. U toj tišini stoji Goran Jerković, dirigent koji ne pokreće samo tempo nego energiju. On ne započinje zvuk. On oblikuje stanje iz kojeg zvuk nastaje. Njegova gesta nije široka ni teatralna. Ona je koncentrirana, gotovo asketska. Kritičari su je opisali kao ‘‘asketski koncentriranu samozatajnost spojenu s upornošću postići najviše". U vremenu koje voli glasnoću, Goran Jerković bira tišinu. U vremenu spektakla, bira preciznost. I upravo zato kada zbor zapjeva, događa se nešto rijetko: koncentracija postaje emocija. No, to ne čudi ako se zna da je glazba temelj njegovog identiteta. Njegov otac, prof. Josip Jerković, bio je istaknuti zborski dirigent i pedagog koji je glazbu živio do kraja, bez zadrški. U njihovoj kući disciplina nije bila stroga - bila je prirodna. Note su se prepisivale rukom, probe su imale gotovo obrednu strukturu, a svaki koncert nosio je težinu odgovornosti.
"Odrastao sam uz čovjeka koji je glazbu shvaćao ozbiljnije od većine ljudi koji shvaćaju život", kaže maestro, dodajući kako glazba nije bila izbor, već sudbina. Kao dječak pjevao je alt u zboru koji je vodio njegov otac, učeći da se skladbe ne osvajaju improvizacijom, nego strpljivim radom, da se standard ne spušta te da je odgovornost prema noti jednaka odgovornosti prema sebi. Najposebniji trenuci bili su oni kad su nastupali zajedno, dječji i mješoviti zbor. Taj zvuk, taj "veliki" zvuk, ostao je u njemu kao obećanje. I sanjao je dan kada će i on biti dio tog zvuka. Danas, kad gleda snimke svojih koncerata, ponekad prepoznaje očev pokret u svojoj gesti. Nikada ga nije formalno učio dirigiranju, ali očito je da je mnogo toga nosio u sebi. Razlikovali su se u zvuku koji je tražio - dok je otac bio više usmjeren na ozbiljan, gotovo ceremonijalan pristup, on je krenuo prema nijansiranijem, intimnijem a cappella izrazu koji je pronašao osnivanjem Komornog zbora ‘‘Ivan Filipović" 1998. godine. Tada je, gotovo usput, izgovorio rečenicu koja će obilježiti hrvatsku zborsku scenu: "Hajdemo napraviti zbor." No, ta odluka nije bila povezana s jednim dramatičnim trenutkom, već s tišim, postupnim procesom sazrijevanja odluke.
Nakon studija, kad je prvi put imao priliku voditi zbor, osjećao je težinu odgovornosti. Početak je bio pun ambicija, ali nisu svi mogli pratiti. Razmišljao je tada da će odustati, no glazba nije dopuštala da odustane tako lako. Ponovno je okupio pjevače, jer je znao da želi ansambl koji neće pristajati na prosječnost - komorni zbor koji će biti laboratorij zvuka i zajednica ljudi koja diše zajedno. Izgradnja zbora bila je poput ispisivanja praznog platna. Počeli su s malom skupinom entuzijasta koji su dijelili istu glad za ozbiljnim radom i za drugačijim zvukom. Nisu željeli reciklirati poznate stvari, već istraživati. Pamtio je probe na kojima je osjećao da otkrivaju nešto potpuno novo. Iako je sve išlo polako, kroz pogreške i ogromnu količinu rada, najteže je bilo postaviti standard. Njegov svakodnevni rad s pjevačima je spoj pedagogije, psihologije i energije. Nikada unaprijed ne planira metafore, ali često se koristi usporedbama iz drugih područja, poput sporta ili kuhanja. Zbor zahtijeva ogromnu koncentraciju, jer pjevanje je spoj fizike i emocije, a kada se to mora uskladiti u kolektivu, to postaje veliki izazov. Na sreću, njegov zbor zna kako se radi i vjeruje procesu. U početku ih je bilo petnaestak, danas i do četrdesetak. Savršenstvo nije cilj, već očekivanje. U zemlji koja amaterizam često poistovjećuje s prosjekom, maestro je pokazao da status ne određuje razinu. Njegov ansambl stoji ravnopravno uz profesionalne europske zborove - po zvuku, disciplini i interpretaciji.
Vrlo brzo uslijedili su uspjesi: Verona, Bremen, Rim, Xiamen. Zlatne medalje, Grand Prix nagrade, posebna priznanja žirija. No, važnije od trofeja bila je reputacija: zbor je postao ansambl koji je "amaterski samo po statusu". A kada je zbor "Ivan Filipović" obilježavao 25 godina postojanja, na vrhu programa stajalo je diskretno: "In memoriam J. J." Nije bilo govora. Nije bilo patetike. Bila je to gesta sina koji razumije da se tradicija ne nasljeđuje titulom, nego standardom. Za Gorana Jerkovića, kontinuitet nije sentimentalna riječ. To je rad. Godine 2015. zbor je nastupio u Glavnoj dvorani Opće skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku, u povodu 70. obljetnice osnivanja UN-a. Pred stotinama diplomata, pod svjetlima jedne od simbolički najvažnijih svjetskih pozornica, hrvatski je zbor zvučao suvereno. Bez provincijalne nervoze. Bez potrebe za dokazivanjem. Kada su posljednji akordi zamrli, pljesak je bio dug. No, Jerković i danas govori o sekundi tišine prije pljeska.
"Taj trenutak je važniji od ovacija", kaže maestro jer u toj sekundi glazba još živi. A ako postoji estetski potpis Gorana Jerkovića, to je a cappella glazba, bez orkestra kao sigurnosne mreže. Glas ogoljen do istine.
"Ako jedna nota nije iskrena, sve se čuje", kaže maestro, objašnjavajući kako u toj ogoljenosti nema skrivanja. Svaki dah je čujan, svaka intonacija izložena. Upravo zato bira tu formu - jer ona traži apsolutnu preciznost i kolektivnu odgovornost. Stoga kad ansambl postigne željenu interpretaciju, on se osjeća kao da pjeva glasom svakog pjevača. To je njegova definicija vodstva. Na dirigentskom podiju je sam, ali nikada izoliran. Autoritet ne crpi iz dominacije, nego iz povjerenja. Zbor mu vjeruje jer znaju da neće pristati na manje od maksimuma - ni od njih, ni od sebe. Dirigentska gesta za njega je način govora. Na koncertu je on jedini koji ne pjeva, ali kroz pokret ruku izlazi glazba. Taj trenutak prije prvog tona, kada svi udahnu i prostor se zategne, ima jednaku težinu kao i sama glazba. Na kraju, kada završna kretnja zastane u zraku i ton još lebdi, tada se događa nešto gotovo sveto. Ansambl ne diše, publika ne diše. U tim trenucima osjeća emocije koje možda inače ne pokazuje. To je intiman razgovor između njega i zbora, a publika vidi samo rezultat.
Renesansna polifonija, barokna duhovnost, suvremeni autori, praizvedbe novih hrvatskih djela - njegov repertoar nikada nije bio komforan, već zahtjevan intelektualno i emocionalno. Zanimaju ga posebice rana glazbena razdoblja, poput Palestrine, Byrda i Monteverdija, jer u tim partiturama često nema mnogo napisanih uputa, ali se iza njih skriva cijeli svemir koji treba otkriti. Komorni zbor i a cappella literatura su možda najzahtjevniji oblici zborskog muziciranja, ali upravo zato su najiskreniji. Motivacija da izvede djela koja nikada nisu bila izvedena u Hrvatskoj dolazi iz ljubavi prema riziku, jer svaki izlazak na pozornicu je izlaganje. Izvoditi nešto novo nosi posebnu energiju, kao kad otvaraš novu knjigu: ne znaš što te čeka, ali osjećaš uzbuđenje. Na početku je birao snažne, tehnički zahtjevne skladbe, no danas bira ono što ga osobno pomakne - najveći zadatak dirigenta nije samo dirigiranje već i izbor programa, jer ono što ostaje od koncerta su dojmovi.
Tako je u projektu praizvedbi u HAZU okupio suvremene hrvatske skladatelje kako bi nastao novi temelj domaće zborske literature. Bio je to čin kulturne odgovornosti jer Goran Jerković ne interpretira samo baštinu - on je gradi. Na inozemnim gostovanjima, naime, često su ga pitali za hrvatsku glazbu. Stoga je pokrenuo suradnju sa suvremenim skladateljima koji pišu za njegov zbor koji raste kroz tu njihovu glazbu.
Posljednjih pak mjeseci poseban fokus stavlja na Missa Eucharistica Jubilaris Franje pl. Lučića, djelo nastalo 1940. godine, u vremenu europske neizvjesnosti.
"To je misa koja ne viče, ona govori iznutra", ističe Goran, napominjući da u toj partituri prepoznaje harmonijsku punoću bez agresije, melodičnu sabranost i dramatičnost koja se ne nameće, nego raste iznutra. Možda je zato ta misa postala njegov osobni projekt odgovornosti. Ne kao spektakl, nego kao ispit zrelosti. Stoga je i njegova poruka mladim glazbenicima i dirigentima usmjerena u tom pravcu.
"Ne dirigira se da biste bili viđeni - dirigira se da bi se čulo ono što je zapisano", govori maestro, koji je, kao i svaki istinski umjetnik, neobično skroman i samozatajan. Poručuje kako bez rada i discipline nema ni slobode u umjetnosti.
"Nikada ne dopustite da vam netko oduzme strast. Talent je dar, ali predanost je odluka. Odluka da svakodnevno dajete najbolje od sebe gradi umjetnika", kaže Goran Jerković, dodajući kako smo na prijelazu između bogate prošlosti koja nas obvezuje i izazovne budućnosti koja od nas traži odlučnost, hrabrost i viziju.