Na početku teksta o sportu, prvom i možda jedinom koji ću ikada napisati, red je za jedan disclaimer. Ja nikada ne gledam sportska natjecanja, utakmice, trke, matcheve… Nikada se nisam našla u gledalačkom i navijačkom sportu. Jednom sam čak tijekom života u Londonu s prijateljicom koja je izlazila s golmanom Chelsea u njihovoj loži čitala knjigu za vrijeme utakmice. Uz to moja gledateljska karijera uključuje i nekoliko Instagram isječaka sinkroniziranog plivanja, ritmičke gimnastike i klizanja. Jedino što sam s pažnjom pogledala vezano za sport su spektakularna koreografija i režija grčkog multimedijalnog genija Dimitrisa Papaioannoua na otvaranju Olimpijskih igara u Ateni 2004. i poetična koreografija ruku Sadecka Waffa na otvorenju paraolimpijskih igara u Paris 2024.
No nisam baš ni potpuni analfabet kad je sport u pitanju – roditelji su mi sportaši, ja sam kao dijete trenirala gimnastiku, skijanje je jedna od rijetkih aktivnosti koju bih bez imalo poetike nazvala meditacijom u pokretu, a zadnjih godina vježbam i plešem gotovo svakodnevno. Ne zato što vjerujem u asketsko popravljanje sebe, dapače, moj hedonizam ima vrlo solidan životopis, nego zato što a) moram zbog zdravlja i b) psihosomatski me anti-kartezijanski centrira. Kad kažem psihosomatski želim reći da su u te aktivnosti uključeni i moje psiha, moj um i moja „soma“, moje tijelo.
Sport se često opisuje ili previše mačistički, kao znojava religija nadljudske izdržljivosti, ili previše wellness-ki, kao uglađeni put prema boljoj verziji sebe, gdje poput suvremene svetice optimizacije ustaješ u pet, piješ nešto zeleno i ne jedeš ništa što nema funkcionalnu svrhu. Ne nalazim se niti u jednom od dvije PR-izirane, influizirane krajnosti. Zadnjih godina sport mi je zanimljiv iz sasvim drugog razloga. Sportaši su najtransparentniji primjeri naše biologije, te psihosomatike, u stvarnom vremenu. Strah se vidi. Panika se vidi. Ego se vidi. Pribranost se vidi. Izgubljenost se vidi. I ono najzanimljivije, vidi se trenutak u kojem se čovjek uspije vratiti sebi, psihosomatski regulirati.
U poslovnom i privatnom životu možemo jako dugo glumiti da smo dobro. Možemo napisati “super, hvala” dok nam živčani sustav iznutra izgleda kao pokvareni alarmni sustav u ruševnoj vili. Možemo biti našminkani, funkcionalni, u kontroli, u inboxu, u ulozi i istovremeno vrlo daleko od sebe. Ali u sportu tijelo prije ili kasnije kaže istinu. Ili dišeš, ili ne dišeš. Ili si prisutan, ili te pritisak pojede. Zato mi se sport čini kao najmasovniji primjer „upwillinga“ ili ti važnosti snažne (dobre) volje. U svojoj prvoj knjizi „Upwilling“ volju ne promatram kao stiskanje zubi i (pre)gaženje sebe, nego kao sposobnost da ostanemo iznutra dostupni za angažman, napor i izbor kroz promjenjive okolnosti. Jednostavnije rečeno, volja nije samo nastaviti. Volja je ostati u kontaktu sa sobom dok odlučuješ kako nastaviti. To je ono što bih nazvala elegancijom volje.
O ugodnoj nelagodi
Živimo u vremenu u kojem je ugoda logistički fantastično suportirana. Hrana stiže na vrata. Serije se same nastavljaju. Mobitel zna što želimo prije nego što smo se uspjeli pitati želimo li to stvarno. Online shopping nam šapće da su cipele emocionalna regulacija. Aplikacije nas podsjećaju da dišemo, što je istovremeno korisno i pomalo porazno jer smo, izgleda, došli do toga da nam telefon mora asistirati u osnovnoj biološkoj funkciji. U takvom svijetu nelagoda je postala sumnjiva. Čim je dosadno, posegnemo za ekranom. Čim je teško, tražimo neki hack. Čim smo tužni, tražimo fiks. Čim nam nešto ne ide odmah, zaključimo da možda to nije “naš put”. Čim se ne osjećamo sjajno, nešto treba popraviti, kupiti, skinuti, promijeniti, optimizirati, izmjeriti ili barem objasniti terapeutu i algoritmu. Samo da ne bude neugodno.
Ali život bez neugode ne proizvodi slobodu. Proizvodi krhkost. Naravno, ne govorim o traumatskoj boli, iscrpljenosti, poniženju, kroničnom stresu i stvarima koje nas stvarno lome. To nije ugodna nelagoda. To je šteta. Govorim o onoj normalnoj ljudskoj nelagodi koja dolazi kad moramo biti početnici, kad tijelo pokušava nešto što još ne zna, kad ego ne dobije instant potvrdu da je briljantan, kad treba ponavljati, čekati, disati kroz frustraciju i ostati dovoljno dugo da se kapacitet počne širiti. Tu sam nelagodu prvi put upoznala kao dijete u gimnastici. Gimnastika je odlična škola za ego jer tijelo ne zanima naša predodžba o sebi. Ono ili može, ili još ne može. Ne reagira na deklaracije, nego na ponavljanje. Glava bi najradije odmah izgledala graciozno, a realnost često kaže da ćeš još neko vrijeme izgledati kao nedovoljno koordinirani pokušaj vlastite ambicije. Prije nego sam mogla u nizu raditi zvijezde po livadi iza zgrade pala sam nekoliko puta od kojih jednom na špranjavu gredu koja je ostavila dosta nelagodnu impresiju na moju donju usnu. Ali navodno je bilo elegantno neugodno za vidjeti.
U tom raskoraku između želje da već budemo dobri i činjenice da još nismo, nešto se stvarno trenira. Ne samo mišić. Nego odnos prema sebi kada nismo odmah impresivni. Ultramaratonka Courtney Dauwalter govori o svojoj “pain cave”, unutarnjoj pećini boli, ne kao o prostoru mučenja, nego kao o prostoru istraživanja. To mi je fenomenalno jer većina nas čim osjeti prvu malu špiljicu, ili špranjicu, nelagode počne tražiti izlaz, lift, signal, terapeutsku pomoć... Courtney pita: što je ovdje? Koliko je ovo stvarno opasno, a koliko je samo neugodno? Tu počinje ozbiljan trening uma. Ne u uvjerenju da je sve moguće, jer nije. Ne u manifestiranju savršenog ishoda, jer svemir očito ima i drugih obaveza. Nego u sposobnosti da neugodu ne proglasimo odmah katastrofom.
Skijanje mi je možda najčišći osobni primjer. Na skijama nema previše prostora za unutarnji verbalni kaos. Ne možeš istovremeno opsesivno analizirati život, zamjerati nekome rečenicu od prije tri dana, mentalno uređivati mail i dobro ući u zavoj. Planina te brzo vrati u sadašnjost. Snijeg, brzina, rubnik skije, dah, težina tijela, pogled nekoliko metara ispred sebe. Ako misao pobjegne predaleko, tijelo te vrlo konkretno opomene. Zato mi je skijanje jedan od najboljih oblika meditacije. Ne zato što je mirno, nego zato što traži potpunu prisutnost.
O lakoći, granicama, tijelu koje zna i umu koji se može trenirati
Gledati Rogera Federera kako igra tenis često je izgledalo kao da je netko sportu dodao glazbu i kao da on nije udarao lopticu, nego ju uvjerava da ode tamo gdje bi joj ionako bilo kulturnije biti. Zato je njegova rečenica “effortless is a myth” važna. Lakoća JE mit. To bi trebalo ispisati na zidove dvorana, škola, ureda, plesnih studija, LinkedIn profila i možda iznad kreveta svih ljudi koji se bude s idejom da drugi žive lakše jer su bolje posloženi, talentiraniji, stabilniji, mršaviji ili imaju bolji jutarnji ritual ili čarobni zeleni smoothie. Lakoća je često rezultat ogromne količine rada koji više ne izgleda kao rad. To je najljepša prijevara izvrsnosti. Mi vidimo gracioznost, a ne vidimo frustraciju. Vidimo pobjedu, a ne vidimo tisuće malih korekcija. Vidimo talent jer nam je tako udobnije. Talent nas oslobađa od neugodnog pitanja koliko je netko vježbao dok nitko nije gledao.
Federer je u govoru za diplomante na Dartmouthu 2024. podsjetio da je osvojio gotovo 80% posto mečeva koje je odigrao, ali samo 54% posto poena koje je odigrao. Pročitajte tu zadnju rečenicu ponovo. To znači da i jedan od najvećih sportaša svih vremena gubi gotovo svaki drugi poen. I nastavlja. Zamislite da tako gledamo vlastiti život. Ne kao dokaz da s nama nešto nije u redu svaki put kada promašimo, nego kao niz poena. Neki idu nama. Neki ne. Ne morate pobijediti svaki trenutak da biste dobro živjeli. Ne morate briljirati u svakom razgovoru. Ne morate svaki dan biti potpuno stabilna verzija sebe. Ne morate svaku pogrešku pretvoriti u sudbinu.
Ali tu treba jako paziti da ne skliznemo u najopasniju sportsku mitologiju: samo izdrži, samo nastavi, možeš ti to, samo nemoj odustati. Simone Biles se na Olimpijskim igrama u Tokiju 2020., nakon prvog preskoka u ekipnom finalu, povukla iz natjecanja jer je doživjela ono što gimnastičari zovu “twisties”, gubitak osjećaja gdje je tijelo u zraku. Kasnije je napisala: “My mind and body are simply not in sync.” I to u gimnastici nije romantična metafora, nego vrlo konkretna opasnost. Ako se tijekom rotacije koju normalan čovjek ne bi smio pokušati ni na trampolinu izgubi osjećaj gdje je tijelo, posljedice mogu biti katastrofalne. Tijelo nije dekoracija volje. Tijelo je dio inteligencije. Zato je njezina odluka toliko važna. Pokazuje da volja nije uvijek nastavak. Nekad je volja granica. Nekad je volja sposobnost da kažeš: ne ovako. Ne iz ovog stanja. Ne po cijenu vlastite sigurnosti. Ne dok mi sustav jasno govori da više nisam u kontaktu sa sobom.
Volim sport kada nas uči izdržati. Ali još ga više volim kada nas uči razlikovati izdržavanje od samoizdaje. Bez te razlike ljudi ostaju predugo u poslovima koji ih razaraju, odnosima koji ih prazne, ritmovima koji ih troše, ambicijama koje su nekad bile njihove, a sada su samo skupa verzija zatvora. Koliko puta smo vlastitu iscrpljenost nazvali odgovornošću? Koliko puta smo ignorirali tijelo jer je um imao bolji PowerPoint? Elegantno izdržavanje neugode je osjećaj sigurnosti unutar rizika. Već neko vrijeme brijem da bih se htjela okušati u sportskom penjanju jer ima brutalnu fizičku komponentu, ali i neku meditativnost. Dok gledaš penjače, jasno je da nije dovoljno biti jak. Moraš čitati situaciju. Moraš ostati miran dok visiš. Moraš odlučivati s tijelom. Tu se sport susreće s onim što ja u „Upwillingu“ zovem psihosomatskom dostupnošću. Nije dovoljno imati vještinu. Moraš joj moći pristupiti pod pritiskom. Nije dovoljno biti pametan. Moraš ostati dovoljno reguliran da pamet ne ode na pauzu. Nije dovoljno biti sposoban. Moraš biti dostupan vlastitoj sposobnosti.
Kad govorimo o treningu uma, vrlo brzo završimo u wellness močvari. Tamo gdje se sve može riješiti afirmacijama, vizualizacijom, ledenom kupkom, dnevnikom zahvalnosti i šalicom matche koja ima psihoterapijske moći. Nemam ništa protiv nijedne od tih praksi. Imam problem s idejom da um treniramo tako da ga uvjeravamo da je sve super. Jer nije. I ne mora biti. Um se ne trenira poricanjem stvarnosti. Trenira se sposobnošću da stvarnost ne dramatiziramo više nego što je potrebno. Eileen Gu nije samo nevjerojatna sportašica, freestyle skijašica, nego i mudra mlada žena koja govori o vlastitom umu s neobično puno autorstva. O introspekciji, pisanju dnevnika, neuroplasticitetu, o tome da možemo oblikovati način na koji mislimo i time djelomično oblikovati osobu koja postajemo.
To zvuči kao rečenica koju bi wellness industrija mogla ukrasti i pretvoriti u planer od 49 eura, ali kod nje ne zvuči prazno jer dolazi iz sporta u kojem se misao vrlo brzo testira u zraku. Freestyle skijanje nije baš idealan prostor za lažnu pozitivnost. Ako krivo procijeniš sebe, tijelo, brzinu, strah i trenutak, padina će ti dati vrlo konkretnu povratnu informaciju. Eileen želi reći da misao nije zapovijed. A ja dodajem i da osjećaj nije presuda. Kao ni da panika nije proročanstvo.
O yogi, plesu i (voljnom) životu pod pritiskom
Najveća zabluda suvremene kulture osobnog razvoja je da će nas prava misao uvijek spasiti. Neće. Ponekad prava misao ne može ući jer je tijelo već zaključalo vrata. Ako je živčani sustav u stanju prijetnje, ako smo iscrpljeni, gladni, nenaspavani, prestimulirani ili predugo izloženi pritisku, tijelo će prvo pitati: kako da preživimo? I onda će nam suziti pažnju, ubrzati reakcije, pojačati kontrolu, smanjiti empatiju, povećati iritaciju i napraviti od nas verziju osobe koju kasnije moramo objašnjavati rečenicom: nisam to tako mislila.
Volja je fiziološka. Nije samo psihološka. Volja nije govor koji održimo sami sebi. Volja je stanje u kojem sustav postaje dovoljno dostupan da možemo birati. I zato u svojoj knjizi toliko pišem o tijelu, yogi i plesu. Jer većina nas neće stajati na olimpijskom startu, visjeti s umjetne stijene ili skakati rotacije koje krše zdrav razum. Ali svi imamo tijelo koje se ukoči prije teškog razgovora. Svi imamo dah koji se promijeni kad nas netko napadne. Svi imamo čeljust koja zna držati rečenice koje nismo rekli. Ramena koja nose mailove. Kukove koji pamte strah. Trbuh koji zna prije glave da nešto nije u redu.
Yoga je za mene strukturirana regulacija. Arhitektura poze, daha i intencije. Učenje kako ostati u tijelu kad senzacija postane neugodna. Ne pobjeći odmah. Ne dramatizirati. Ne izvoditi. Samo ostati. Disati. Primijetiti da nelagoda ima nijanse. Da nije svaka granica zid. Da ponekad možemo omekšati, a da se ne raspadnemo. Ples je druga strana istog sustava. Ako yoga uči kako ostati, ples uči kako pomaknuti ono što je ostalo zaglavljeno. Ples je pražnjenje. Izraz. Dovršavanje. Zatvaranje stresnog ciklusa. Ponekad tijelo ne treba još jedan uvid. Treba pjesmu. Treba ritam. Treba malo dostojanstveno nedostojanstvenog kretanja po dnevnoj sobi. Treba prestati biti lijepo, korisno, kontrolirano i profesionalno na tri minute.
To je možda najdemokratskiji dio ove teme. Vrhunski sportaši imaju timove, trenere, psihologe, fizioterapeute, nutricioniste, opremu i strukturu. Mi ostali imamo dah, pod, tijelo, glazbu, šetnju, mat i mogućnost da se prestanemo tretirati kao projekt koji stalno treba optimizirati. Zato na sport ne trebamo gledati samo kao priču o pobjedi. Pobjeda je precijenjena ako nas ostavi praznima, ozlijeđenima, arogantnima ili potpuno odvojenima od sebe. Puno je korisnije gledati sport kao školu odnosa prema pritisku, pogrešci, nelagodi i vlastitom tijelu. Sport nas uči da se veliki dio zrelosti događa između promašaja i sljedećeg poteza. Između pada i načina na koji ustajemo. Između tijela koje se uplašilo i uma koji ga ne sramoti zbog toga. Između želje da pobjegnemo i sposobnosti da ostanemo još jedan dah.
I tu se vraćam eleganciji volje. Ona nije u tome da uvijek budemo snažni, mirni, fokusirani i veličanstveni. To bi bilo nepodnošljivo, a vjerojatno i prilično lažno. Elegancija volje je u tome da se ne moramo pobijediti da bismo se pokrenuli. Da možemo nastaviti bez nasilja. Stati bez srama. Disati dok je neugodno. Pustiti tijelo da kaže istinu prije nego što um napiše svoj press release. Sport nas tome uči jer pritisak čini vidljivim. Život od nas traži isto, samo s manje kamera i lošijom rasvjetom. Kada uđemo u težak razgovor. Kada pogriješimo. Kada nas netko ne razumije. Kada rok pritisne. Kada tijelo kaže da više ne može. Kada bismo najradije pobjegli u ekran, hladnjak, posao, ljutnju, šutnju ili još jednu egzistencijalnu online košaricu.
Možete kupiti najbolju opremu, najskuplji sat, najljepšu bočicu za vodu, personalizirani plan treninga i tenisice u boji emocionalne stabilnosti. Ali tijelo će vrlo brzo pitati ono što ni jedan plan, gadget ni algoritam ne mogu odgovoriti umjesto nas: možemo li ostati prisutni dok je neugodno? Možemo li disati dok peče? Možemo li ne pobjeći od sebe samo zato što nam trenutno nije estetski ugodno postojati? Tu počinje pravi trening uma. Ne u brutalnosti prema sebi. Ne u savršenoj kontroli. Ne u upornosti koja ne sluša ništa osim vlastite ambicije. Nego u trenutku u kojem ostanemo dovoljno blizu sebi da možemo izabrati sljedeći potez. Još jedan dah. Još jedan pokušaj. Ili jasnu, mirnu granicu. To nije mala stvar. To je možda jedna od najvažnijih vještina za život pod pritiskom: razviti volju koja ne mora lomiti da bi vodila, koja ne mora dokazivati da bi trajala, koja ne mora pobijediti tijelo da bi nastavila. Volju koja zna kada treba ostati, kada se treba pomaknuti, a kada se treba zaustaviti.