- Uvijek mi je bilo žao što nisam imao sina da ga uvedem u sport.
Ovako mi je nedavno ponosno pričao jedan čovjek, otac sad već odraslih kćeri.
- Kćeri ne zanima sport, ha?- suosjećala sam.
- A ne ne, starija je završila kineziologiju, a mlađa ima sportsku stipendiju na fakultetu - odgovorio je on, ne videći kakve to veze ima s njegovom željom za sinom sportašem.
Naravno, možete samo zamisliti moj zbunjeni izraz lica. Ali ne mogu reći da mi je ovakav stav bio novost. Većina sportova su još uvijek daleko više naklonjeni dječacima i muškarcima (s izuzetkom gimnastike, umjetničkog klizanja i sličnih), dijelom i zbog raširenog mišljenja da su žene u mnogim sportovima fizički inferiornije, iako brojni primjeri pokazuju suprotno. Sport je naklonjeniji muškarcima jer se na mnoge osobine koje su neophodne za uspjeh u sportu kao što su borbenost, izdržljivost, snaga, mišićavost, veličina, agresivnost, želja za pobjedom i sl., u društvu i dalje gleda kao na muške osobine.
Prednosti bavljenja sportom od malih nogu su odavno poznate. Od razvijanja tijela, motorike, brzine i snage, pa do timskog rada, upornosti, natjecateljskog duha, izdržljivosti i radne etike. Pod sportom ne govorim samo o regularnoj fizičkoj aktivnosti, već o sistematskom radu u nekoj disciplini s ciljem ostvarivanja izvrsnosti.
Žene se s druge strane potiče baviti sportovima koje neće ugrožavati tradicionalno iskazivanje ženstvenosti. To su sportovi koji neće previše razvijati određene mišićne skupine (npr. leđa ili prsa), sportovi koji će idealno omogućiti nisku tjelesnu masu (što je društveno uvijek poželjno za žene), sportovi koji ne zahtijevaju agresivnost ili dizanje velikih težina... Sve ono što se u sportu smatra poželjnim generalno se smatra osobinama muškosti. Za sve gore navedeno će se sportaše hvaliti i nagraditi, dok se, s druge strane, kod sportašica iste osobine drugačije vrednuju.
Postoji, također, perzistentna ideja ženske tjelesne krhkosti i slabosti unatoč tome što svake godine vidimo nove primjere žena koje nam svima dokazuju suprotno. U ovu ideju vjeruju i žene i muškarci i to iz istog razloga: održavanje poznatih nam i ugodnih ideja o tome što definira svaki spol. Volimo znati što je muško i što je žensko da se možemo pozicionirati udobno u samoj sredini te ideje.
Ovo je loše na fizičkoj razini jer kako nije dobro da žene vjeruju da je njihova nemogućnost da bez treninga podignu 30 kilograma izraz njihove ženskosti, tako nije dobro da se dječake uči da je snaga ili mišićavost jednostavno izraz muškosti i da dolazi u paketu. No ovo je još veći problem kad se radi o karakternim i psihološkim osobinama. Upornost, želja za pobjedom, strategiziranje, probitačnost, sve su ovo neophodne karakteristike za uspjeh u sportu i poželjne osobine za bilo kojeg muškarca. No vjerujem da niste često čuli da netko ovako opisuje ženu prema kojoj ima pozitivan stav. Da, možda će koristiti jednu ili dvije od ovih riječi, ali ako žele spomenutu ženu opisati u pozitivnom svjetlu, dodat će pokoji pridjev da ju “omekšaju”. Tako će se npr. reći da je ona uporna i probitačna ALI jako topla osoba. Ravnoteža je vraćena! Na ovaj način se žena brani od optužbi da je muškobanjasta ili nedovoljno ženstvena. Ovakvi stavovi ograničavaju žene, ali i muškarce, pa će se tako oni koji nisu po prirodi probitačni ili fizički snažni smatrati nedovoljno muškima.
Na razini društva ovo nije nešto što se može brzo niti lako promijeniti, ali na individualnoj možemo oblikovati naše stavove prema sportašicama. Da bi nam sport dao sve ono što može, moramo dopustiti svim ljudima koji u njemu sudjeluju da utjelove sve ono što sport je - mjesto gdje ljudi svaki dan pokazuju da granice ne postoje.