Posljednjih nekoliko godina situacija u svijetu je takva da moje uobičajeno stanje povišene anksioznosti sada djeluje sasvim prosječno i standardno. Ovih nekoliko prethodnih mjeseci su bili iznimno plodni. Ne znam ima li uopće smisla nabrajati specifične situacije, jer je razvoj događaja toliko brz da bi se moglo dogoditi da sve što spomenem već bude stara vijest. Kao da pričam o padu Berlinskog zida ili onom velikom božićnom tsunamiju 2004. godine.
Ljudi s kojima razgovaram mi redom govore da su shvatili da nemaju kapaciteta nositi se s informacijama kojima smo bombardirani i da biraju radije, zbog vlastitog mentalnog zdravlja, ignorirati sve i jednostavno ići kroz svijet kao da je sve normalno. Ne mogu reći da ih krivim. Imam prijateljicu koja ima jednogodišnju bebu, za koju je prošla težak put trudnoće i želi, koliko je god dulje moguće, ostati u idili svoje male obitelji bez tjeskobe i stresa koju danas nosi informirana osoba. Svjesna je da to neće biti uvijek moguće, ali u isto vrijeme zna da realno ne bi mogla mnogo promijeniti. Većina stvari je daleko izvan njezine zone utjecaja.
Ja, s druge strane, nemam djecu pa imam luksuz vremena koji (nažalost?) koristim za konzumiranje ogromne količine informacija putem društvenih medija, emisija, postova, članaka i knjiga. Kronološki sam možda starija milenijalka, ali je moj algoritam čvrsto u Gen Z teritoriju. Moj FYP je pun mladih ljudi koji se žale da nisu očekivali da će apokalipsa biti ovako duga i skupa. Da će svijet gorjeti, ali oni će još uvijek morati doći na posao. Posebno su mi "zabavni" videi gdje ljudi zamišljaju da ih nuklearna bomba spašava od još jednog poskupljenja nekretnina, a oni s osmijehom i mirom na licu dopuštaju da ih gljiva proguta.
Ako vam sve ovo zvuči morbidno, dobro. Znači da sam uspješno dočarala kako se svijet čini velikom broju ljudi posljednjih nekoliko godina. U naslovu ja naizgled banaliziram vrlo ozbiljnu situaciju, no za mnoge je ono banalno postalo jedan od rijetkih elemenata u životu na koji imamo izravan utjecaj i barem neki privid kontrole. Tako možda ne znamo kako će se odvijati međunarodna politika i možda ne možemo ništa u vezi korespondencije moćnika dok se dogovaraju kad i koje zločine kane počiniti, ali možemo odabrati koje barel traperice ćemo nositi. Možemo izabrati što ćemo jesti na brunchu jer je kvadrat stana ionako, Bog zna kako, svake godine skuplji i skuplji,a štednja svakim danom djeluje kao sve uzaludnija praksa.
Ovo, naravno, nije dugoročno rješenje. Znam da nije moguće živjeti s glavom u pijesku niti zagovaram takav pristup životu. Prije ili kasnije se moramo suočiti sa stvarnošću. Moja prijateljica koja štiti svoj mir zna da želi svojoj kćeri ostaviti bolji svijet i da nije fer očekivati od drugih ljudi da ga za nju stvore. Svi moramo kako tako sudjelovati u stvaranju boljega sutra. Nekad će to biti aktivno - prosvjedima, bojkotima, glasanjem. Drugi put će biti možda samo tako da odbijamo potonuti. Da odbijamo biti moralno ili mentalno poraženi. Da odbijamo odustati od vjere u svijetlu budućnost. A za neke od nas to znači i svaki dan odjenuti baš ono što nam srcu paše, pokazati da volimo i svijet i sebe.