Ne možemo kontrolirati što će nam se dogoditi, što će drugi misliti o nama ni hoće li svaki naš plan uspjeti. Ali možemo odlučiti kako ćemo odgovoriti na ono što nam život donese. Iako na prvi pogled smatramo da je to gotovo nemoguće, stoici nas uvjeravaju da se trebamo usmjeriti upravo na to. Na toj jednostavnoj, ali moćnoj ideji Marcos Vázquez gradi knjigu „Invictus“, u kojoj drevnu mudrost stoika povezuje s modernom psihologijom i pokazuje zašto unutarnja snaga nema mnogo veze s time da uvijek budemo jaki. Jer, jak nije onaj koji je čvrst, nego savitljiv. A savitljivost se gradi u umu. Bolje biti bambus ili tužna vrba nego stoljetni hrast.

Postoje razdoblja kada nam se čini da sve ide prema planu. Poslovni rezultati rastu, odnosi s kolegama i obitelji su na zadovoljavajućoj razini, zdravlje nas dobro služi. No život ima vlastite mijene i vlastiti ritam. Planovi se izjalove, stare zamjerke isplivaju na površinu, išijas nema milosti. Drugim riječima, dogodi se neočekivani reset. I što sada, pitamo se, pa sve se činilo idealnim?

Upravo u takvim trenucima najjasnije vidimo koliko smo vlastiti mir vezali uz ideju da bi se život trebao odvijati prema našem planu. No što ako unutarnja snaga počinje upravo onda kada prihvatimo da gotovo nikada neće biti tako idealnog poklapanja?

To je jedna od središnjih ideja knjige „Invictus – Postani nepobjediv uz mudrost stoika i modernu psihologiju“ Marcosa Vázqueza, autora koji se vraća učenjima Seneke, Epikteta i Marka Aurelija kako bi odgovorio na vrlo suvremeno pitanje: kako živjeti dobro u svijetu koji ne možemo kontrolirati? Stoicizam je, svjedoči tome njegova popularnost danas, filozofija koja je toliko praktična da stoljeća koja nas dijele od tih mislilaca ne znače baš ništa.

Ne možemo kontrolirati život, ali možemo svoj odgovor na situacije

Jedna od najpoznatijih stoičkih ideja istodobno je i jedna od najjednostavnijih (no, ne dopustite da vas jednostavnost zavara!). A ideja ide otprilike ovako: Postoje stvari koje ovise o nama i stvari koje ne ovise o nama. Čudesno duboko, zar ne? No pogledajmo je izbliza.

Knjiga Invictus Marcosa Vázqueza dobila je i hrvatski prijevod

PRESS

Naše odluke, trud, način na koji ćemo nešto protumačiti i ono što ćemo sljedeće napraviti uglavnom pripadaju prvoj skupini – onome što je u našim rukama. Tuđe mišljenje, ponašanje drugih ljudi, nepredviđene okolnosti i konačan ishod naših planova često pripadaju stvarima izvan naše kontrole. Problem se javlja stoga što mnogo vremena provodimo upravo pokušavajući upravljati ovom drugom skupinom. Razmislite o svom životu na trenutak. Nikako naučiti, zar ne? Vrtimo po glavi razne uznemirujuće misli: Zašto je netko rekao to meni? Što će misliti ako kažem to i to? Što ako se nešto dogodi? Zašto se nije dogodilo ono što sam očekivala i planirala? Je li se to svijet urotio protiv mene?

Međutim, „Invictus“ nas vraća na mnogo korisnije pitanje: Što u ovoj situaciji zapravo ovisi o meni? Koristi li se pravilno, ovo pitanje je mini-bomba koja može srušiti krive temelje, otkrivajući nam ispod njih prave, sjajne kao dijamant.

Biti snažan ne znači uvijek biti dobro

Ideja unutarnje snage danas je dobila pomalo neobično značenje. Biti snažan često znači izdržati. Nastaviti. Ne pokazati koliko nam je teško. Brzo se sabrati i krenuti dalje. Ali stoici, barem u interpretaciji koju donosi Vázquez, nisu zagovarali život bez emocija. Cilj nije potisnuti strah, ljutnju ili tugu, nego naučiti kroz njih prolaziti tako da ne upravljaju automatski našim ponašanjem. Između emocije i reakcije postoji prostor. I upravo se u tom prostoru krije velik dio naše slobode.

Možemo biti povrijeđeni i ne uzvratiti istom mjerom. Možemo biti ljuti i ne poslati poruku zbog koje ćemo sutra požaliti. Možemo osjećati strah i ipak napraviti ono što smatramo važnim. Možemo imati težak dan bez zaključka da imamo loš život. Emocionalna snaga zato možda nije u tome da nas ništa ne pogodi. Nego u tome da ono što osjećamo ne mora uvijek odlučivati što ćemo napraviti.

A što ako se bojim?

Strah često doživljavamo kao znak za zaustavljanje. Nisam spremna. Možda nije pravi trenutak. Možda ipak ne bih trebala. Ali jedna od zanimljivijih ideja u „Invictusu“ jest da prilikom donošenja odluke ne procjenjujemo samo cijenu neuspjeha nego i cijenu nedjelovanja. Što će se dogoditi ako ne pokušamo? Možda godinama ostanemo na poslu koji nas ne ispunjava jer je siguran. Možda ne kažemo ono što želimo jer se bojimo odgovora. Možda odustanemo od ideje prije nego što smo joj uopće dali priliku.

Vázquez podsjeća da pokušaj koji završi neuspjehom ipak nešto ostavlja – iskustvo, znanje i veću vjerojatnost da ćemo sljedeći put biti bolje pripremljeni. Nedjelovanje često ostavlja samo pitanje: „Što bi bilo da sam pokušala?“ To, naravno, ne znači bezglavo riskirati. Znači ne dopustiti da strah automatski donese odluku umjesto nas.

Neuspjeh nije dokaz naše vrijednosti

Ovo je možda jedna od lekcija koju najteže usvajamo. Kada nam nešto uspije, osjećamo se sposobnima. Kada ne uspije, lako donesemo puno veći zaključak: možda jednostavno nisam dovoljno dobra. „Invictus“, pak, podsjeća na važnu razliku između onoga što činimo i rezultata koje na kraju dobijemo.

Možemo se dobro pripremiti i izgubiti. Možemo dati sve od sebe i biti odbijeni. Možemo donijeti najbolju odluku koju smo mogli donijeti s informacijama koje smo tada imali, a da se stvari ipak ne razviju kako smo željeli – jer dio konačnog ishoda uvijek ovisi o okolnostima. Ako vlastitu vrijednost vežemo isključivo uz rezultate, naš osjećaj o sebi postaje talac stvari koje nikada nismo potpuno kontrolirali.

Mnogo zdravije pitanje zato glasi: Jesam li napravila ono što je bilo u mojoj moći? Ako jesam, rezultat je informacija. Nije presuda.

Ne čekajte da život postane jednostavan

Koliko smo si puta rekle: „Samo da ovo prođe.“ Samo da završi ovaj projekt. Samo da riješim ovaj problem. Samo da se stvari malo smire. Onda ću se odmoriti. Onda ću biti mirnija. Onda ću napokon uživati. Problem je što život rijetko ostaje dugo bez novih komplikacija. „Invictus“ upravo zato upozorava na zamku povezivanja unutarnjeg mira s odsutnošću vanjskih problema.

Riješimo jedan i pojavi se drugi. Stoici nisu očekivali život bez poteškoća. Pokušavali su izgraditi um koji će se s njima znati nositi. Marko Aurelije koristio je sliku unutarnje tvrđave – mjesta u nama koje može ostati stabilno čak i kada je izvana kaotično.

Možda je to posebno vrijedna ideja danas. Mir ne mora početi tek kada se sve oko nas smiri. I odmor je dio snage. Postoji još jedna vrsta snage koju često previdimo: sposobnost da stanemo. U kulturi koja cijeni produktivnost lako je povjerovati da je odmor nešto što prvo moramo zaslužiti. Vázquez, međutim, piše o ravnoteži napora i odmora. Ideja je vrlo jednostavna: umjeren napor koji možemo održavati dugo često će nas odvesti dalje od kratkih razdoblja ekstremnog forsiranja. To vrijedi za posao, vježbanje, osobni razvoj, pa i za život općenito. Ne moramo svaki dan dati sto posto. Ponekad je upravo odmor ono što nam omogućuje da sutra ponovno možemo dati nešto.

Najteže je naučiti pustiti

Možda najveća vrijednost stoičke filozofije nije u tome što nas uči kako postati čvršći. Nego u tome što nas uči što više ne moramo nositi. Tuđe mišljenje. Razgovor koji se već dogodio. Pogrešku koju više ne možemo promijeniti. Odluku druge osobe. Ishod kojem smo se nadale, ali nije došao. Budućnost koju pokušavamo unaprijed riješiti u vlastitoj glavi. Prihvaćanje nije isto što i odobravanje. Ne znači reći da nam je svejedno. Znači priznati stvarnost kakva jest kako bismo mogli odlučiti što ćemo s njom napraviti. I upravo tu počinje djelovanje.

Što zapravo znači biti nepobjediv?

Naslov knjige mogao bi nas navesti na pogrešan zaključak.

Biti „Invictus“ ne znači pobijediti svaki put. Ne znači nikada ne pasti. Ne znači da nas više ništa neće povrijediti, da se nećemo bojati ili da će svaki naš plan uspjeti. Vázquez nepobjedivost opisuje drukčije: kao više jasnoće i manje straha, više odlučnosti i manje tromosti, više fokusa i manje rastresenosti, više kontrole nad vlastitim umom i manje automatskih reakcija.

Drugim riječima, nije riječ o kontroli života. Riječ je o tome da životu ne prepustimo kontrolu nad svime što se događa u nama. Možda ćemo izgubiti posao. Možda će nas netko razočarati. Možda ćemo donijeti pogrešnu odluku. Možda će se plan na kojem smo dugo radile raspasti. Ali tada ponovno možemo postaviti isto pitanje:

Što je sada u mojim rukama?

I krenuti odatle. Jer možda prava unutarnja snaga nije vjerovati da možemo kontrolirati sve što nam život donese. Možda je snaga znati da ne moramo.